Priča prva: službeni organi u Kijevu, glavnom gradu Ukrajine, objave da je ubijen ruski novinar Babčenko, poznat po tome što je vrlo kritičan prema predsjedniku Rusije i njegovoj politici (zbog čega, uostalom, od prošle godine živi i radi u Ukrajini). Novinarima je omogućeno da vide mjesto ubojstva, snimljeno je krvlju prekriveno tijelo teško ranjenoga novinara koji će kasnije, objavljeno je, podleći u bolnici. Vijest, naravno, prenesu vodeći svjetski mediji, a s obzirom na to kakva je stanovišta zastupao Babčenko i jer se ‘zna’ kako Putin likvidira svoje protivnike/neistomišljenike širom svijeta, nema dileme oko toga da iza ubojstva stoji ruska tajna služba, odnosno osobno predsjednik Putin. Pa se odmah oglase i neki političari (primjerice šef njemačke diplomacije) izražavajući svoje gnušanje zbog podmuklog ubojstva novinara čiji je jedini grijeh bio to što je pisao stvari koje se nisu sviđale moćniku iz Kremlja. U pravoj poplavi informacija i ‘informacija’ koje portretiraju suvremenu Rusiju kao carstvo zla (termin još iz vremena Ronalda Reagana), vijest iz Kijeva i reagiranja na nju i nisu ništa neobično, ni začuđujuće.
Idući dan, međutim, donosi iznenađenje. Na konferenciji za novinstvo sazvanoj u sjedištu ukrajinske obavještajne službe pojavi se ‘ubijeni’ Babčenko, živ i zdrav. I objasni kako je cijela priča o njegovome ubojstvu dio plana ukrajinskih obavještajaca koji njime žele spriječiti da Putinovi ubojice doista likvidiraju Babčenka, ali ne i samo njega. Novinari dobivaju i ‘sočne’ detalje, što ih današnji mediji toliko vole – npr. da je za lokvu krvi u kojoj je ležala ‘žrtva’ i nad kojom su reporteri i snimatelji još jučer zgroženo stajali, pitajući se tko je od njih sljedeći, upotrijebljena svinjska krv, a da je Babčenko odahnuo tek kada su ga (kao ‘preminuloga’) dopremili u mrtvačnicu. Iste večeri javnosti se podastiru snimke što bi trebale ilustrirati dalje odvijanje operacije. Vidi se ruka (ne znamo čija) koja broji novčanice, to je plaća za ubojstvo, pa ih predaje nekome (i opet ne znamo kome, jer osim ruku ništa ne vidimo). Policajci na ulici prilaze s leđa polućelovom odebljem muškarcu, stavljaju mu lisice na ruke i trpaju ga u policijski auto. To je, kažu, naručilac ubojstva.
U međuvremenu se počinju javljati prevareni novinari, ali i političari, i jedni i drugi bijesni što su nasjeli na pomno insceniranu predstavu i što su, grubo rečeno, dozvolili ukrajinskim obavještajcima da od njih naprave budale. Nakon toga, sada smo već u trećem danu naše prve priče, pred medijima se pojavljuje uhapšeni naručilac ubojstva, inače predstavnik njemačko-ukrajinske tvrtke što se bavi trgovinom oružjem i predstavlja se kao suradnik ukrajinske obavještajne službe (što će šef te službe dan kasnije demantirati). Pojavljuje se i ‘dokument’ koji navodi imena nekoliko desetaka novinara što su na ‘listi za odstrel’ ruskog predsjednika, a što je sve – tvrde u Kijevu – razotkriveno insceniranim ubojstvom Bobčenka. I tu prva priča, barem u trenutku pisanja ovoga teksta, završava.
Priča druga: prije dva mjeseca policajac u britanskom gradiću Salisburyu ugleda na klupi u parku muškarca i mlađu ženu, oboje u polusvijesnom stanju. Pozove hitnu pomoć koja ih preveze u lokalnu bolnicu. Vijest o tome kreće u svijet, jer se odmah ustanovi da je muškarac nekadašnji ruski obavještajac, Sergej Skripal, koji je zbog suradnje s britanskom tajnom službom u Rusiji bio osuđen na kaznu zatvora, nakon nekoliko godina pomilovan, da bi mu bio dozvoljen odlazak u Veliku Britaniju. Mlada žena je njegova kćerka koja živi u Rusiji i došla ga je posjetiti. Alarm! Putin je opet udario. Već idućega dana svi ‘znaju’ da su Skripalovi žrtve atentata izvedenog bojnim otrovom kojega imaju samo Rusi. I u narednim danima kreće do tada neviđena medijsko-politička hajka koja ide od izjave britanske premijerke kako ‘nema ni jednog mogućeg drugog objašnjenja, osim onoga da su Skripalovi žrtve atentata ruskih tajnih agenata’, preko optužbe glavnog tajnika NATO-a da je Rusija udarila na britanski suverenitet, pa do orkestrirane akcije protjerivanja ruskih diplomata iz niza zapadnih zemalja (čemu se očekivano pridružila i Hrvatska, još jednom demonstrirajući nesposobnost, ali i nedostatak volje za samostalno makar razmišljanje).
Britanija u danima što slijede lansira čitav niz verzija o tome kako je bojni otrov (za kojega će se ustanoviti da je još od devedesetih godina prošloga stoljeća poznat i Zapadu i da su njime raspolagali arsenali nekoliko zemalja Atlantskoga pakta) dospio do žrtava. To što se te verzije međusobno pobijaju nikoga ne smeta. Skripalovi kojima je u prvim danima proricana sigurna smrt, u bolnici su i apsolutno ih nitko ne može vidjeti. Britanski novinari koji u potrazi za senzacijama i ekskluzivama u pravilu opsjedaju mjesta na kojima nanjuše dobru priču, pokazuju upadljivo pomanjkanje interesa za bolnicu u Salisburyu. Nakon više do dva mjeseca pred kamerama se, u dobroj kondiciji, u nekom parku – neznano gdje – pojavljuje Julija Skripal, čita izjavu o tome što je prošla, uz najavu kako se u ‘budućnosti’ namjerava vratiti u Rusiju, potpisuje je i – nestaje. Potom saznajemo da je i njezin otac otpušten iz bolnice i da se oporavlja, ali i opet ne znamo gdje, niti ga je itko vidio A više od dva mjeseca nakon što je policajac uočio dvoje ljudi u polusvijesnom stanju na klupi u lokalnom parku, nekada ugledni BBC (ovo ‘nekada’ nije omaška) emitira reportažu o liječenju Skripalovih iz koje saznajemo da su liječnici u početku mislili kako imaju posla s drogiranima, pa su ih tako i tretirali. I nema nikoga da zapita kako to da nitko od liječnika nema nikakvih posljedica zbog kontakta s kontaminiranim osobama, nitko da se sjeti kako se govorilo da će zbog kontaminiranosti objekta biti srušena cijela kuća u kojoj je živio Skripal.
E tako, to su dvije priče, ovako kako su ispričane – poznate cijelome svijetu. A pokušajmo ih sada promiješati i protresti. Zamislimo da su se dan nakon atentata bojnim otrovom i svih ‘obaveznih’ optužbi na račun Rusije na konferenciji u Londonu, u sjedištu MI6, pojavili Skripalovi i objasnili kako je sve bila inscenacija britanske tajne službe, sračunata na to da se spriječi planirani atentat na njih, ali i na cijeli niz drugih ljudi, Putinovih neistomišljenika, širom svijeta. Pa zamislimo da su Britanci objavili identitet atentatora koji je u međuvremenu pobjegao u Moskvu (u jednome se trenutku zaista pokušalo ići i u tome smjeru, da bi ‘moskovska priča’ potom bila zaboravljena), a da se taj ‘atentator’ onda pojavi pred medijima u ruskom glavnom gradu, predstavi se kao poslovni čovjek koji posluje i s Britanijom i ispriča kako je, u suradnji s ruskom obavještajnom službom, izigravao špijuna koji radi za Britance. Što će u MI6 biti žestoko opovrgnuto, ali će javnosti biti podastrt dokument koji će ‘potvrđivati’ kako je inscenirani napad na Skripalove omogućio razotkrivanje Putinovih atentatora, tipa Jamesa Bonda, agenta s dozvolom za ubijanje kojemu se već desetljećima u interpretaciji niza glumaca divi gotovo cijeli svijet.
I zamislimo, s druge strane, da vijest o ubojstvu novinara Babčenka u Kijevu nikada ne bude demantirana, da on bude pokopan u tajnosti i neznano gdje, ali da se učvrsti ‘osnovana sumnja’ u to kako iza njegove likvidacije stoji Kremalj (ukrajinski bi predsjednik mogao reći kako ‘nema nikakvog drugog prihvatljivog odgovora’ na pitanje kome bi moglo biti stalo do toga da ubije novinara poznatoga po kritičkome pisanju o ruskom predsjedniku i njegovoj politici). Pa da glavni tajnik NATO-a (mada Ukrajina nije članica toga vojno-političkog saveza) upozori kako je ubojstvo u Kijevu napad Rusije na ukrajinski suverenitet, čemu će slijediti solidarna akcija protjerivanja ruskih diplomata (‘promaknutih’ za tu priliku u špijune) iz najvećeg broja zapadnih zemalja.
Ima li išta neobičnoga u ovim novim varijantama? Baš ničega, zvuče jednako prihvatljivo (ili neprihvatljivo) kao i ono što nam je poznato, preciznije rečeno: što nam je servirano u originalnim verzijama. S time da i u originalnim varijantama i njihovim izmišljenim (da li zaista i do kraja?) inačicama upadljivo nedostaje ‘samo’ jedno. Nedostaju čvrsti dokazi. No s druge strane, oba ova slučaja ipak dokazuju - nešto. Da su države, odnosno državne institucije, ali i mediji (barem tzv. mainstream) što ih one više ili manje prikriveno ‘drže na uzdi’ nepovratno prokockali upravo ono na čemu su desetljećima gradili svoj autoritet. A to je vjerodostojnost. Doveli su nas, oni koji manipuliraju, da bi i sami ponekada postali žrtvama svojih manipulacija, pred dilemu. Ili da više ne vjerujemo nikome, ili da pristanemo biti praznoglave budale koje će vjerovati ‘njima’, samo zato što su ‘oni’ to rekli. Bez kritičkog prilaza, bez analiziranja i – najvažnije od svega – bez vlastitog mišljenja. Jer, to i jest ono što se traži. Da vjerujemo i ne razmišljamo; što dvije aktualne priče, čini nam se, vrlo dobro ilustriraju. Vjerodostojnost smo ubili, neka živi slijepa vjera. Je li to budućnost što je želimo? I imamo li uopće još snage postaviti i to pitanje?
