Zečevo, koje se nalazi na području opštine Kistanje, najpoznatije je po kuli Vuka Mandušića, uskočkog vojvode iz 17. stoljeća. U ovom selu danas živi 12 povratnika srpske nacionalnosti, od kojih najmlađi ima 46 godina. To je Boris Ćakić, koji od prošle godine, nakon smrti oba roditelja, živi sam. Preživljava zahvaljujući skromnoj mirovini i nevelikom stadu od desetak ovaca. Iako obolio od mišićne distrofije, Ćakić se ne predaje. Ne očekuje ni od koga nikakvu pomoć, pa vrijednim radom osigurava egzistenciju, nadvladavajući bolest zbog koje se teško kreće.
- Izbjegao sam 1995. u Vrnjačku Banju, u selo koje se zove Gračac, istog imena kao što su naš lički i dalmatinski Gračac. Dvanaest godina sam bio tamo, a 2002. godine sam prvi put došao ovdje - kaže Ćakić.
Stara je narodna izreka ‘Svoju kuću ne možemo zidati ako tuđu rušimo’. Isto tako ne možemo se moliti u svojoj crkvi ako tuđu rušimo, jer onda molitva nema smisla – kaže povratnik Boris Ćakić
Na pitanje kako mu je bilo u izbjeglištvu, Boris odgovara: ‘Strašno. Ali, imao sam jednu sreću da nikada nisam bio u kolektivnom centru. Što se tiče ljudi, mogu vam reći da su bili dobri prema meni, ali odnos vlasti, Komesarijata za izbjeglice, Crvenog krsta i drugih, to je bilo strašno preživjeti i trpjeti. Sa tamošnjim direktorom za Socijalni rad imao sam jednu prepirku kada mi je rekao da ćutim i da trebam biti zadovoljan što dišem njihov banjski vazduh.‘ Čežnja za Dalmacijom, Bukovicom i rodnim Zečevom bila je jača od svega.
- Od 2002. godine, svake sam godine dolazio u Zečevo, po dva-tri puta godišnje, i onda sam vidio da ne mogu biti i u Srbiji i ovdje. Na kraju sam morao izabrati: ili Dalmacija ili Srbija. Tako sam odlučio da sa se sa ocem i majkom vratim ovdje. Zahvaljujući sestri i zetu koji žive u Trogiru i uz pomoć vlastitih sredstava stvorili smo uslove da živimo koliko-toliko normalno. Tri-četiri godine smo živjeli bez vode, a ovo je sušan kraj, pa je bilo teško živjeti. Tek kada je stigla voda, moglo se reći da imamo osnovne uslove za život. Dobro pamtim 2003. godinu kada sam išao u obližnje selo, udaljeno sedam kilometara od Zečeva, svaki dan po vodu - priča Ćakić.
S obzirom na sve teškoće povratničkog života, Boris ne žali zbog odluke da se vrati: ‘Nisam se pokajao, ali mi je teško kada vidim da nas je svakim danom sve manje. Ljudi umiru, a gotovo da nema nijednog dana kada ovdje u našem kraju nema sahrane. Groblja su prepuna. Ne može se ni opisati u kolikom broju umiru stariji ljudi. Djeca su im daleko. Neki od njih ne mogu doći, a neki i ne žele. Nažalost, ima i takve djece koja su od svojih roditelja digla ruke pa o njima ne vode računa. To je strašno. Pojave se tu kada je sahrana, završe s tim, zaključaju kuću i odlaze.’
Borisu je, kaže, bilo mnogo lakše dok su mu roditelji bili živi. Sestre dođu i odu, imaju svoje porodice, a sa roditeljima je stalno bio, dijelio izbjegličku tugu, iznova se kućio.
- Prošle godine sam u osam mjeseci ostao bez oca i majke. Ali, život je takav, to jednostavno mora doći svima - priča Boris, a u očima mu zaiskriše suze. U posljednjem ratu njegova šira porodica nije prošla bez gubitaka. Borisu su ubijena dva strica, a u zločinu u Varivodama tetka i tetak.
- Ja se nikoga ne bojim, ali ne znam kako ubice mogu mirno spavati. Da znam nekog od pripadnika mog naroda ko je počinio zločine, pa makar to bili i najbliži, prvi bih prstom pokazao na njih. Zato u pravdu ne vjerujem i mislim da se nikada neće otkriti oni koji su činili stravične zločine - priča Boris.
Ima malu mirovinu, pa ju razvlači od prvog do prvog. Vlasti su za ovih desetak godina koliko je prošlo od njegovog povratka u Zečevo, obećavale mnogo toga, od novih radnih mjesta do poboljšanja kvaliteta života u ovom krševitom dijelu Dalmacije, ali od svega toga urađeno je malo. Za život mladih ljudi ovdje nema uslova, priča, ne osuđujući nikoga ko je nakon povratka napustio svoje imanje.
- Naši političari misle samo o sebi. Treba naći način da se zaposle oni ljudi koji su se već vratili, ali to političare izgleda ne zanima. Tako se sve proteže odavde do vrha. Teško je gledati mlade ljude, da u potrazi za poslom, odlaze čak i u daleku Kanadu. To boli - kaže Ćakić.
Čak i kada bi ovdje kojim čudom oživjela proizvodnja, ne bi imao ko da radi, jer većina mladih ljudi odavde je odavno otišla u bijeli svijet. Tamo ih cijene, pošteno mogu živjeti od svoga rada politika ih ne pravi građanima drugog reda.
- Sada se ljudi ovdje u našim krajevima odlučuju na proizvodnju smilja. Za takvu vrstu poljoprivredne prozvodnje potrebna je mlada radna snaga. Ovdje kažu da je potrebno saditi smokve i bademe, a ja u šali kažem da je najpotrebnije u svakom selu osnovati ambulantu, koja će zbrinuti te starije ljude kada padnu tresući bademe, jer će se onako stari sigurno polomiti. Inače, u ovom bukovačkom kraju oduvijek se živjelo sirotinjski, sve dok se nisu počele otvarati tvornice, dok ljudi nisu počeli da rade u Šibeniku, dok nisu odlazili na posao u Knin, kada je tvornica vijaka bila na vrhuncu, kada je željeznica zapošljavala dvije hiljade ljudi. Iz tih razloga, Knin se sa područja Bukovice svako jutro uvećavao za hiljadu ljudi, radnika i đaka - prisjeća se naš sugovornik.
Uprkos životnim poteškoćama, bolesti i samoći, Boris se ne predaje. U njegovim očima iskri nada u bolja vremena i bolje ljude, u život vrijedan življenja. Zbog toga piše priče, oživljava minula vremena, budeći ono čovječno u svakom čovjeku koji čita njegove priče koje ovaj pastir i pisac objavljuje na stranici ‘Bukovice, dobro jutro‘.
U svojim pričama Boris nastoji izvući istorijske pouke iz nedavnih ratnih dešavanja, vjerujući da je čovječnost imperativ, a ne puka obaveza. Zbog toga u jednoj od svojih priča naglašava: ‘Stara je narodna izreka `Svoju kuću ne možemo zidati ako tuđu rušimo`. Isto tako ne možemo se moliti u svojoj crkvi ako tuđu rušimo, jer onda molitva nema smisla.‘
