Zahladnjelo je i povremeno kišilo tog 9. srpnja 2005. kada su radnici tvornice alatnih strojeva Itas u Ivancu, nezadovoljni upravom koja je očito nakanila (ras)prodati firmu i ugasiti proizvodnju, zauzeli proizvodni pogon i zgradu, provodeći u praksu riječi svog sindikalnog vođe Dragutina Varge: nikada ne treba napustiti tvornicu, ni u najtežim trenucima, ni kada je zima i nema struje, ni kada zavlada glad, a nema se ni za kavu.

Ništa nije štimalo u toj tvrtki rasturenoj kriminalnom kuponskom privatizacijom krajem 1990-ih, čiji su većinski vlasnici, nakon otkupa dionica od privatnog investicijskog fonda Sunce, Fonda za privatizaciju, manjeg dijela radnika i državnog udjela od 20 posto, 2001. godine postali članovi uže obitelji Brezovec. Riječ je o Mariji Brezovec, bivšoj HNS-ovoj gradonačelnici Ivanca i šefici računovodstva tvrtke Coning u vlasništvu bivšeg ministra gospodarstva Radimira Čačića, njezinom sinu Bojanu, vlasniku tvrtke Breza d.o.o. Ivanec i nećaku Ivanu Canjugi, koji će zasjesti na mjesto predsjednika uprave Itasa.

Samoupravljanja više nema u onom starom smislu. Mi smo njegova moderna verzija u kojoj se radnici mogu dogovoriti kako će funkcionirati dalje u društvu – objašnjava radnica Jasenka Franc

Vlasnici unutar postojeće osnivaju novu firmu, Itas – Nova, na koju prebacuju nekretnine, strojeve i ostalu vrijednu imovinu Itasa, dok dio zemljišta prodaju trećoj osobi za gradnju trgovačkog centra. U pogonu podižu zid između podobnih i nepodobnih radnika, koji će radnici srušiti dva tjedna prije zauzimanja tvornice. Iako su štrajkali glađu zbog višemjesečne neisplate plaća, a politika im – posebno župan Radimir Čačić – nije bila sklona pomoći, te usprkos proglašenju stečaja krajem 2005., radnici kazneno prijavljuju vlasnike zbog uništavanja tvrtke. Ubrzo je uslijedio veliki obrat u kojem su radnici temeljem potraživanja svojih neisplaćenih plaća u ukupnom iznosu od 13 milijuna kuna konačno postali najvećim vjerovnicima i time većinskim vlasnicima tvrtke.

‘Banke nisu vjerovale u mogućnost obnove proizvodnje, jer nije bilo ni robe ni sirovina, pa su tražile novac, tako da smo mi radnici otkupili 340.000 dionica, svatko po osam tisuća kuna, i postali vlasnicima’, kazao je prije nekoliko godina Dragutin Varga za naš list. Nakon imenovanja novog stečajnog upravitelja, danas pokojnog odvjetnika Ivana Polana, koji je itekako pripomogao okretanju Itasa radničkom dioničarstvu, 1. siječnja 2007. osnovana je nova tvrtka, Itas – Prvomajska d.d. sa 116 zaposlenih.

Iste je godine podignuta optužnica protiv bivše uprave Itasa: Mariju i Bojana Brezovca te Ivana Canjugu varaždinski je Županijski sud u lipnju 2016. nepravomoćno proglasio krivima i osudio ih na zatvorske kazne (ukupno na šest godina, dijelom i uvjetno) za više kaznenih djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju, pri čemu su ostvarili nepripadnu imovinsku korist za tvrtku Breza Ivanec, oštetivši Itas za oko deset milijuna kuna. Zbog tako blagih kazni, varaždinsko Županijsko državno odvjetništvo je u travnju 2017. uložilo žalbu na nepravomoćnu presudu…

Itas – Prvomajska, veljača 2020. Jedna omanja tvornica ogleda se u svom socijalističkom šarmu, što je davno utkan u istrošenu kancelarijsku stolariju, u žaluzine, uredske stolice, a miris tvorničke hale, koji dugo ostaje u nosnicama, podsjeća da još ima patine na radničkim cipelama. S otiskom masnog strojnog crnila na rukama, u plavim mondurama, radnici montiraju dijelove stroja za inozemnog naručitelja, čiji se zvuk isprepliće s plesnim popom 1980-ih koji dopire iz tvorničkog radija.

Tu jedinu preostalu tvornicu specijaliziranu za proizvodnju alatnih strojeva u Hrvatskoj javnost u posljednje vrijeme drži na oku. Zbog duga prema dvama dobavljačima, banci i gradskom plinskom poduzeću u ukupnom iznosu od 900.000 kuna blokiran je račun firme. Riječ plaća najčešće titra na usnama 160 radnika Itasa. Nije im isplaćeno 20 posto za studeni i cijela plaća za prosinac prošle godine. A uskoro će trebati isplatiti i siječanjsku.

Izvršni direktor Dragutin Varga nedavno je štrajkao glađu kako bi senzibilizirao javnost za probleme u firmi, tražeći pomoć od države u obliku višemilijunske pozajmice. Prošlog petka se na radničkom skupu obratio radnicima: ‘Ljudi, mi možemo prodati tvrtku odmah ako to doista želite. U tom slučaju iznad sebe dobivate ‘velikog brata’. A onda…’ U firmi, u kojoj stotinjak trenutno zaposlenih ima u vlasništvu određen broj dionica, naravno da takav scenarij nije prihvaćen. Čudan im je toliki interes novinara i televizijskih ekipa koji se zanimaju za strukturu vlasništva u Itasu, za radničko dioničarstvo i samoupravljanje.

- Vidite, mi smo specifični po ovoj našoj proizvodnji. Ne možete ovakvu vrstu posla pronaći u Hrvatskoj. I to se bude zgasilo. Ne vidim perspektivu. Krize su sve češće - kaže s tužnim prizvukom u glasu Tomica Lukavski, voditelj pogona montaže, gdje prosječna plaća iznosi otprilike 4600 kuna.

Dobra je to firma, radno okruženje isto tako. Radi se opušteno, nema sile nad glavom – govori Kruno Komes, koji teško preživljava razdoblje bez plaće jer otplaćuje dva kredita

- Neki su problemi naslijeđeni, neke smo sami napravili, nismo rentabilni, lani je primjerice bilo manje posla. Kako da podmirujete kućni kredit ako ne dobivate plaću? Neće tebe banka čekati tri mjeseca - domeće ovaj radnik.

Najgore je što ljudi odlaze, jednoglasni su u pogonu montaže. Njih desetak otišlo je iz Itasa od početka ove godine. Pitamo radnike jesu li zadovoljni radom Upravnog odbora Itasa, koji broji pet članova i ima ovlaštenje za odobrenje poslovnih odluka.

- Nemamo s njima kontakta. Ne znamo kako oni dišu. A bilo bi dobro imati kakvog dobrog menadžera ondje da nam može nabaviti posla - kaže Dražen Sever, koji u Itasu radi pet godina.

Ni on, kao ni kolega mu Tomica, nemaju učešće u dionicama firme. Nisu tako vrijedne kao one Plivine, čujemo dok dobacuju u polušali. Doznajemo da se cijena jedne kreće od četiri do šest kuna i da 350 suvlasnika, što bivših, što sadašnjih radnika firme, posjeduje 45 posto dionica, dok je 54 posto, nominalne vrijednosti deset kuna, deponirano u portfelju firme. Zanima nas što radnici misle o izjavi ministra gospodarstva Darka Horvata, koji je kazao da država neće spašavati privatnu tvrtku.

- Pa čijim novcima spašavaju državne firme? Valjda našim, poreznih obveznika. Pa zašto ne bi onda Itas pomogli, ne tražimo mi da nam išta daruju, već da nam posude, da premostimo ovo stanje. Mi smo kap u moru prema Đuri Đakoviću - kaže Tomica Lukavski.

Nedostaje li pomalo optimizma među radnicima ili gajimo krivi dojam, pitamo montera Ivana Graheka.

- Izgubio se optimizam. A kako i ne bi, kad su bivši direktori radili loše - kaže.

Ostajemo pomalo zatečeni.

- Što je rješenje? - dalje pitamo.

- Firmu moraju povesti stručni ljudi. S obzirom na to gdje se sad nalazimo, postojeći to očito nisu - odgovara Grahek.

Prolazeći pogonom čujemo i sljedeće: ovakav model radničkog samoupravljanja opstat će jedino ako bude novca i posla. Potom radnici zbijaju redove, fotografiraju se ispod parole ‘Tvornice radnicima’ na zidu hale i murala koji je prije gotovo pet godina oslikala beogradska umjetnička skupina Kurs. ‘Hajde’, poziva jedan radnik drugog da se pridruži fotografiranju, ‘da ti supruga vidi da si bio na poslu.’

Slavica je pet godina u Itasu, gdje radi kao tvornička spremačica-čistačica. Puna je hvale za međuljudske odnose i međusobno poštovanje koje vlada u firmi. U Itasu joj rade i suprug i kći.

- Bit će bolje, sigurna sam - odzdravlja nam.

Promiču radnici, a mi pratimo njihove kretnje: tokare i bruse, obrađuju dijelove alatnih strojeva od željeza i gusa, čelika i aluminija. Kruno Komes iz obližnje Višnjice već je devet godina u Itasu, ne računajući tri godine prakse. Zagledan je u dokumentaciju, nacrte.

- Dobra je to firma, radno okruženje isto tako. Radi se opušteno, nema sile nad glavom koja vlada, kako je to drugdje u poduzećima - domeće Kruno, koji teško preživljava razdoblje bez plaće jer otplaćuje dva kredita.

Jedan mladi radnik pristiže u tajništvo Itasa podignuti dokumente jer upravo odlazi na rad kod novog poslodavca. Žao mu je zbog toga, no kriza u firmi čini ga nespokojnim, a on se već sutra mora javiti na drugo radno mjesto. No ako se stanje popravi i Itas ga, kako kaže, bude šteo natrag, rado bi se vrnuo.

Za to vrijeme inženjeri Itasa rascrtavaju predplan narudžbe od njemačkog partnera Kunzmanna s kojim surađuju punih 25 godina: obrađuju dokumentaciju na njemačkom jeziku, strukturne sastavnice stroja, kako bi radnici mogli raditi po datim uputama. Narudžbu od 36 alatnih glodalica trebalo bi isporučiti za narednih šest mjeseci.

Nadica Huđ, Željko Oršolić i Jasenka Franc, računamo, imaju zbirno 86 godina radnoga staža. Nadica ne želi previše pričati, tek kaže da su do danas svašta prošli. Ima još godinu i pol dana do mirovine.

- Samoupravljanja više nema u onom starom smislu. Mi smo njegova moderna verzija u kojoj se radnici mogu dogovoriti kako će funkcionirati dalje u društvu. Ako smo dioničari, onda nam je valjda i stalo da poduzeće funkcionira u najboljem redu. To je poticaj da ljudi vrijednije i bolje rade, jer rade za sebe. Pa neka se to zove kako god - kaže Jasenka Franc, koja također razbija ministrovu opasku kako je riječ o privatnoj firmi.

- Treba razlikovati dioničko društvo od privatne firme koju drže tri-četiri čovjeka i o svemu odlučuju. Ona firma u kojoj stotine ljudi imaju svoje dionice i pravo odlučivanja ne može biti privatna - ističe naša sugovornica.

Izvršni direktor Varga upravo se vratio iz Zagreba gdje se sastao s ministrom. Što će zapisati u knjigu dojmova?

- Ministarstvo je stalo iz nas i žele nam pomoći u zakonskim okvirima. Tražimo negdje pozajmicu, kredit od milijun eura obrtnih sredstava s određenim počekom i prijelaznim razdobljem otplate jer očekujemo da bi se trebao razmahati posao s punionicom električnih automobila. Angela Merkel je već dala do znanja da do 2030. trebaju milijun punionica. Sad moramo premostiti nastalu situaciju, da ljudi ne otiđu i da im se isplate plaće. Za isplatu tih neto plaća trebamo 1,2 milijuna kuna. Daljnji poslovi su ugovoreni, a proizvodnja ide dalje - govori nam Varga, koji podsjeća da 90 posto Itasove proizvodnje ide u izvoz: Njemačku, Englesku, Italiju…

Očekuje deblokadu računa. Banka je otprije namirena, a tek trebaju postići upravni sporazum s Poreznom upravom kojoj firma, prema Varginim riječima, duguje oko 1,5 milijuna kuna. Pa ipak, teško se ne zapitati kako je firma s radničkim samoupravljanjem, koja je trenutno u minusu od oko pet milijuna kuna, dospjela u takve dugove. Odgovor koji dobivamo je sljedeći: osim što je jedan njemački partner, koji inače donosi 25 posto prihoda, otkazao narudžbu za strojeve koji više nemaju prođu na tržištu, gubitke je generiralo i nesnalaženje bivših direktora. Prema Varginim riječima, oni su stanje prikazivali boljim nego što je bilo, a kada su drugi to shvatili, već je bilo prekasno. Pitamo ga za mišljenje o aktualnom Upravnom odboru, čiji je i sam izabrani član.

- Istina je da radnici nisu posve zadovoljni njime. Kao izvršni direktor sam dobio nalog da raspišem izvanrednu Skupštinu dioničara na kojoj ćemo mijenjati Upravni odbor - odgovara Varga, koji ističe druge probleme.

- Kada smo dotičnog direktora banke zamolili da nas sačekaju mjesec dana, doslovno nam je rečeno: vi ste mali dioničari, skupite novac i platite kredit. Dakle, neka se nas 300 skupi i svaki dade po tisuću kuna. To je dobar primjer koji pokazuje da malo dioničarstvo kod nas nije dobrodošlo - zaključuje Dragutin Varga.

Tvornice radnicima, trenutno odzvanja kao vrlo neizvjesna misija.