Premda je Petar Kavgić, profesor iz Slatine, napisao nekoliko knjiga, 120 znanstvenih i stručnih članaka na temu elektrotehnike, na istu temu magistrirao, pa potom doktorirao disertacijom "Promjene u ruralnim sredinama Jugoslavije s aspekta kompjuterizacije i mreže za prijenos podataka", iz srca mu nikad nije iščezla druga velika ljubav - historija. U sklopu nje posebno ga je privlačila prošlost užeg zavičaja, život njegove srpske zajednice i zbivanja tokom Drugoga svjetskog rata, pa svoje znanje i dalje nesebično dijeli s manjinskim i antifašističkim udrugama. Nedavno je tako sudjelovao u razgovorima s općinskim vlastima Čađavice, a sve kako bi se doskočilo problemu uklanjanja spomenika partizanima i žrtvama ustaškog terora u Noskovačkoj Dubravi, na čijem bi mjestu Javna ustanova za upravljanje zaštićenim dijelovima prirode i ekološkom mrežom Virovitičko-podravske županije gradila parkiralište za autobuse.
- Vojvođanske brigade su s Crvenom armijom u novembru 1944. forsirale Dunav kod Batine. Slobodni teritorij protezao se od Čađavice do Đurđevca, a kad je Crvena armija nastavila do Beča, Brigade su ostale u Baranji i vrlo brzo preko Mađarske i Terezina Polja, nizvodno, došle do Slatine. U dvorištu moje kuće bila je njihova glavna kuhinja i komora u kojoj su čuvali municiju. Nisu imali dobru koordinaciju, pa nisu predvidjeli da bi kod Noskovačke Dubrave mogli naići na njemačke snage. Stoga je njih pedesetak upalo u zasjedu i poginulo u borbama. Dugo su mrtvi ležali dok ih seljani nisu sahranili na mjestu pogibije. Posmrtni su im ostaci poslije rata preseljeni u jedinstvenu kosturnicu, uz koju je podignut spomenik. Zvali su nas na sastanak, iako je prethodno već odlučeno da će kosturnicu preseliti na groblje sa spomenikom. Inzistirali smo na protokolu, obećano je da će biti pokopani po pravoslavnim običajima, premda među njima nisu svi bili pravoslavci. Bilo je tu Mađara i Rumunja koje ne možemo prisvajati, pa sam predložio da u svemu sudjeluje i katolički svećenik – kaže Kavgić.
U doba kad su partizani boravili u njegovoj kući, bio je jedanaestogodišnjak, dovoljno star da se sjeća dana koje je proveo s njima. Pokazujući nam mjesto na kojem se kuhalo, govori nam kako je strašno gnjevan na današnje falsificiranje povijesti.
- Nisu samo Srbi ratovali protiv fašista, na kraju rata u NOB-u je bilo znatno više Hrvata, dijelom i stoga što su domobrani masovno prelazili u pokret otpora, a to se sada pokušava umanjiti i zataškati – kaže. Razgovaramo u velikoj dvokrilnoj kući, staroj gotovo dva stoljeća, u kojoj se 1934. rodio: njegova pravoslavna porodica u tom je mjestu starosjedilačka, spominje se praktično još u doba osnivanja današnje Slatine. Za vrijeme turskih osvajanja, preci su mu na hrvatski teritorij došli iz skopske Crne Gore i Danilovgrada, pa je na gradskom groblju, kaže, sahranjeno već osam generacija Kavgića. Petar je osnovnu školu pohađao u rodnom gradu, a gimnaziju u Virovitici. Elektrotehnički fakultet, smjer slabe struje, završit će u Zagrebu, gdje će kasnije i magistrirati. Bio je jedan od najuspješnijih studenata, a diplomirao je 1959.
- Od 120 kolega s iste godine, samo nas je 28 diplomiralo. Kako sam bio kulački sin, nisam mogao dobiti dom, pa sam živio u nekakvom bijednom kućerku bez grijanja. Zato sam cijeli dan sjedio na fakultetu i učio, a time gradio snažnu volju da se nosim s poteškoćama. Nisam se olako prepuštao emocijama, a vodio sam zdrav život, pazeći na prehranu i baveći se sportom: gimnastikom, plivanjem i skijanjem – objašnjava nam svoj životni put čovjek koji je od 1960. do 1980. bio tehnički direktor PTT-a Osijek, pa sljedećih pet telekomunikacijski inspektor u tadašnjoj tzv. zajednici općina, koja je teritorijalno pokrivala današnjih pet slavonskih županija. Uza sve radne obaveze, honorarno je predavao na osječkoj Srednjoj tehničkoj školi te tamošnjim fakultetima, Prehrambeno-tehnološkom i Pedagoškom. Kratko se zadržao kao predavač na beogradskom Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, ali je sve do umirovljenja 2000. prenosio znanje polaznicima novosadskog Poljoprivrednog fakulteta i zrenjaninskog Tehnološkog fakulteta. Vrhunac njegove znanstvene karijere bio je 1996., kada je Svjetska banka na Svjetskom solarnom samitu njegov desetogodišnji projekt nazvan "Energetski autonomne i ekološki čiste farme" podržala s 375 tisuća američkih dolara.
- Moja prva knjiga iz oblasti automatike izašla je 1964., pa me jedan zagrebački profesor pitao kako sam mogao napisati knjigu pored njega živa: eto tako, profesore, uspjelo mi je, kazao sam mu – priča nam kroz smijeh.
Iako uspješan i cijenjen, mračnih je devedesetih bio prisiljen napustiti Hrvatsku. Kad je izbio rat, živio je tokom tjedna u Osijeku, a vikendima u Slatini, gdje je imao po hektar vinograda i voćnjaka koje je obrađivao vlastitim alatima i mehanizacijom. No u ratu je sve to pokradeno, a gospodarski su objekti devastirani i popljačkani.
- U Osijeku je, poznato je, bilo tako da su ljudi noću bacani u Savu vezani selotejpom; tako je skončalo gotovo 120 osoba. Odlučio sam napustiti taj grad zbog Vladimira Šeksa, kojeg osobno poznajem. Smatrao me krivcem što je zbog jednog slučaja vezanog uz PTT morao u zatvor. Vratio sam se u Osijek 1998., uz pomoć UNPROFOR-a. Imao sam dobrog odvjetnika, pa mi je i stan na Senjaku vraćen - prisjeća se naš sugovornik tog mučnog doba.
Petar ima još jednu ljubav, a to je poezija: cijeli je život pisao stihove za sebe, svoju obitelj, školske kolege i prijatelje, no tek je nedavno odlučio svoje uratke podastrijeti sudu šire publike i objaviti ih u zbirci.
- Za sve je to ponajviše zaslužan moj gimnazijski profesor Martin Balić, koji mi je na maturi rekao kazao da je žalostan što neću studirati književnost: Petre, imaš dara, idi na elektrotehniku, ali piši, piši cijeloga života kao što su pisali Puškin i Edgar Allan Poe – sa sjetom se prisjeća ova umjetnička duša sklona klasičnom poetskom izrazu i haikuu. U posljednje vrijeme, pridodaje, stvara i erotsku poeziju, ali te pjesme ipak nisu za svačije uši, pa ih ne namjerava objaviti u zbirci. Čita ih tek svom 'vijeću staraca', kako naziva prijatelje s kojima se svaki dan nalazi da se zajedno nasmiju i poraduju životu. Doduše, jednu je pročitao i nama, ali tek nakon obećanja da je nećemo podijeliti s čitateljima Novosti.
