Konstrukcija kulturne, umjetničke i književne tradicije kompleksan je, višestruko determiniran i nikad zaključen proces u kojem sudjeluje niz svjetonazorski, stručno, ideološki i kako god još hoćete različito pozicioniranih aktera. To jest, tako stvari izgledaju u nekim idealnim, izmaštanim uvjetima. Kada pak govorimo o postjugoslavenskom kontekstu, točnije je reći da je konstrukcija kulturne, umjetničke i književne tradicije relativno usuglašen proces u kojem sudjeluje niz aktera koji se, usprkos svojim svjetonazorskim, stručnim, ideološkim, političkim i drugim razlikama uglavnom slažu oko jedne temeljne stvari – primata nacionalnog književnopovijesnog niza. To znači da svi kulturni fenomeni ili moraju biti stiješnjeni u taj niz ili naprosto bivaju ostavljeni po strani, prepušteni institucionalnom zaboravu.
Kada je riječ o selekciji i uokvirivanju književnosti, važnu funkciju obnašaju različite vrste antologija i edicija, koje posredno, a često i vrlo neposredno govore o načinu na koji su investirane u svoj politički kontekst. Promotrimo li, recimo, povijest antologizacije našeg pjesništva od početka 20. stoljeća do danas, samo bi praćenje dinamike nacionalnih i nadnacionalnih odrednica – "hrvatsko", "srpskohrvatsko", "jugoslavensko" – moglo biti interesantan ulaz za tumačenje društvenog i političkog okvira u kojem antologije nastaju. Tijekom proteklih triju desetljeća, njihova je ideološka investiranost u načelu istoznačna legitimaciji nacionalističkog modela književne tradicije. Primjerice, sasvim je jasno s kojom je svrhom Matica hrvatska za prvih pet knjiga svoje edicije "Stoljeća hrvatske književnosti" 1995. odabrala pravaško-mučeničko-ustaški sendvič u obliku knjiga Ante Starčevića, Frana Krste Frankopana i Mile Budaka, kao što je jasno zašto od devedesetih naovamo imamo redom antologije ove ili one "hrvatske" poezije ili ovog ili onog "hrvatskog" pjesništva, neovisno o tome koliko daleko grabe u prošlost – a često i upravo zato što grabe daleko dalje od okvira formiranja naših nacionalnih kultura.
Ivan Goran Kovačić (Foto: Wikimedia)
No primarni problem takvih antologija nije toliko u nastojanjima da se kontinuitet tradicije projicira u daleku prošlost kada o modernim nacijama nije moglo biti govora; svaka takva konstrukcija temelji se na nekoj vrsti anakronizma, na onome što Svetozar Petrović naziva "stanovištem sadašnjosti" promatrača. Na jugoslavenskom je prostoru, naime, najproblematičnije upravo ono sabijanje u nacionalne okvire razdoblja nakon što su osnovne konture zamišljanja naših zajednica uspostavljene, s obzirom na to da počiva na sistemskom isključivanju nadnacionalnog, odnosno jugoslavenskog okvira. Rezultat toga je da brojne pojave koje pripadaju dvadesetom stoljeću razumijemo reduktivno, distorzirano, pa čak i suprotno njihovoj biti. Navedeno se podjednako odnosi na autore/ice, njihova djela i opuse, kao i na krovne pojmove poput modernizma ili avangarde.
Dojma sam da bi se antologija ovih pretenzija rasteretila jedne bitne kontradikcije kada bi joj neimenovani obzor selekcije bio – jugoslavenski. No to bi bila neka druga knjiga
S književnošću su stvari posebno zapetljane, prije svega zbog njezine temeljne vezanosti za pitanje nacionalnog jezika, što je čini konstitutivnom kulturnom praksom u uspostavljanju nacionalnih identiteta. Primjerice, poslijeratni su književni modernisti, konvencionalno viđeni kao ključni faktor "oslobađanja" i "demokratizacije" kulturnog polja u Jugoslaviji, povijesno odigrali krajnje reakcionarnu ulogu, što je najočitije upravo na primjeru nacionalističkih putanja dijela krugovaša, poput Vlatka Pavletića, Milivoja Slavičeka i Slavka Mihalića. Književnost nas u tom smislu podsjeća da između nacionalizma i modernizma kao građanske estetike može postojati i ideološka srodnost, uzgojena na zajedničkom terenu antikomunizma.
No između ideologije autora i njihovih tekstova ne postoji jednostavno preklapanje – isto tako treba uvažiti argument da modernističko pjesništvo, općenito uzevši, rastvara jezik na način koji izmiče nacionalističkom okamenjivanju. Pored širih društvenih faktora, poput postojanja jedinstvenog jugoslavenskog književnog polja, ono sâmo podsjeća nas da je njegovo zatvaranje u nacionalni tor operacija koja počiva na redukciji nimalo bezazlenih konzekvenci. Na tekstualnoj i kontekstualnoj razini, dakle, ključno je pitanje pod kojim uvjetima modernu književnost svrstavamo u nacionalnu tradiciju, koje su interpretativne posljedice te odluke, odnosno što dobivamo, a što gubimo kada je primjenjujemo.
Antun Gustav Matoš (Foto: Wikimedia)
Iz perspektive prethodnih razmatranja iznimno je interesantan način na koji se pozicionira recentno izdanje "Od Matoša do Maleša: Antologija moderne poezije" u izboru Tomislava Brleka, teoretičara književnosti i izvanrednog profesora na zagrebačkoj komparatistici. Dosljedno sastavljačevoj poziciji, riječ je o antologiji koja i konceptualnom bazom i uočljivom selektorskom gestom nudi samosvjesno modernistički odgovor na izazov građe koju montira u cjelinu. "Od Matoša do Maleša" je prije svega antologija koju je nužno sagledati u kontekstu Brlekovog recentnog uredničkog i književnoznanstvenog rada. Pod time dijelom mislim na činjenicu da je njen autor prethodno priredio izbor iz djela petorice od 17 ovdje uvrštenih pjesnikinja i pjesnika (Jure Kaštelana, Milivoja Slavičeka, Ivana Slamniga, Antuna Šoljana i Tončija Petrasova Marovića), ali ponajprije imam na umu njegovu studiju "Tvrdi tekst: Uvid i nevid moderne hrvatske književnosti" iz 2020. godine, kojoj je u fokusu interpretativna nemoć uvriježenih čitanja modernističkih tekstova poput Krležinih "Balada Petrice Kerempuha", Kamovljeve "Isušene kaljuže" i drugih.
U kontekstu dominantne ideologije našeg književnog polja, čak i takva elementarna gesta da se ispoštuje izvorna Šimićeva ekavica, koja se naprosto vodi činjenicom da on za svog kratkog života pjesme koje je pisao ekavicom nije mijenjao, predstavlja politiziran čin
Jedna od matrica s kojom se Brlek pritom razračunava je i ona nacionalna, kojoj po njegovom sudu izmiče modernost tekstova iz njegove studije. Metonimija te modernosti je središnja Brlekova kategorija – literarnost. Pišući o Krležinom "Djetinjstvu u Agramu", Brlek će svoje shvaćanje "pitanja literarnosti" i književnopovijesne, žanrovske, biografske i druge redukcije književnosti sažeti na sljedeći način: "Tekst nikada ne pripada doli jednoj književnosti i nikada ne pripada samo jednoj književnosti; nikada ne spada doli u jedan žanr i nikada ne spada samo u jedan žanr; nikada nije doli djelo jednog autora i nikada nije djelo samo jednog autora; nikada nije doli ono što u njemu piše i nikada nije samo ono što u njemu piše." Početak ovog ulomka rezonira s Ujevićevim citatom iz "Krize među čitaocima romana", koji Brlek, uz Benjaminov i Sartreov, izdvaja kao motto svoje studije: "Književnost jedne zemlje u stvari je samo ono što može preći nacionalnu granicu." Slijedeći Brleka kako slijedi Ujevića, moglo bi se reći da je književni tekst, ukoliko je riječ o uistinu književnom tekstu (modernističko poimanje književnosti, koje neću ovdje problematizirati, zadržava tu distinkciju), zapravo konstitutivno neuklopiv u koncept nacionalne tradicije.
Tin Ujević (Foto: Wikimedia)
Uzevši u obzir provodnu pažnju koju Brlek daje pitanju nacionalne klasifikacije, zanimljivo je primijetiti jedan izostanak koji se dogodio između podnaslova njegove studije iz 2020. i nove antologije: podsjećam, "Tvrdi tekst" govori o "Uvidu i nevidu moderne hrvatske književnosti", dok je "Od Matoša do Maleša" naprosto "Antologija moderne poezije". To je jedini meni poznat slučaj da antologija "našeg" pjesništva ispušta nacionalnu odrednicu, a takva odluka u slučaju pedantnog proučavatelja poput Brleka ne može ne biti osviještena.
Utoliko je šteta što u programatskim "Premisama" na kraju izdanja, koje se sastoje od pojašnjenja triju pojmova iz podnaslova, pažnju nije posvetio i onome što je iz njega izostavio, a što u najmanju ruku djeluje jednako strukturirajuće po razumijevanje njegove antologije. Jer pogled na sadržaj potvrđuje ono što sâm prvi dio naslova sugerira. Naime, evidentno nije riječ o izboru bilo kojeg modernog pjesništva, nego upravo o autoricama i autorima koje se konvencionalno smatra dijelom hrvatske književnosti. Ta činjenica kao da primiruje potencijalno remetilačku neizvjesnost podnaslova: umjesto da čitatelj/ica osvijesti vlastitu interpretativnu inerciju, umjesto da se zapita pod kojim uvjetima pretpostavlja da je riječ o hrvatskim pjesnicima ili pjesnikinjama, on ili ona će naprosto bez ikakvog trenja pristupiti knjizi kao da u podnaslovu stoji "Antologija moderne hrvatske poezije". Premda nas sastavljač s velikim pravom, ali u drugom smislu poziva "da se manje pažnje posveti tome koja su pjesnička imena uvrštena, a više kojim su pjesmama zastupljena", dojma sam da bi se antologija ovih pretenzija rasteretila jedne bitne kontradikcije kada bi joj neimenovani obzor selekcije bio – jugoslavenski.
Antun Branko Šimić
No to bi bila neka druga knjiga; mjerena kriterijem na koji nas poziva sastavljač, ova antologija na dobrodošao način razmrdava uvriježene koordinate našeg modernog pjesništva, ostavljajući (srećom) po strani niz autora i, što je još važnije, lektirnih pjesama, opredjeljujući se za jednu osobitu i profiliranu selekciju. Najlakše je to predočiti na primjeru A. B. Šimića, kojeg Brlek oslobađa tereta pjesama s "velikom porukom", poput sveprisutnih "Pjesnika" i "Opomene", koji spadaju među uvjerljivo najbezveznije dijelove njegovog opusa. Umjesto toga, Brlek nudi jedno izoštrenije čitanje Šimićevog opusa koje dobro ocrtava raspon formalne inovativnosti njegovog pjesništva. Pritom je svakako važno istaknuti i znakovitu odluku da ispoštuje izvornu Šimićevu ekavicu, koja raskida s proizvoljnom višedesetljetnom praksom ijekavizacije njegovih pjesama. U kontekstu dominantne ideologije našeg književnog polja, čak i takva elementarna gesta, koja se naprosto vodi činjenicom da Šimić za svog kratkog života pjesme koje je pisao ekavicom nije mijenjao, predstavlja politiziran čin, ako o tome nije preuzetno govoriti u okviru pjesničkih antologija.
Osim Šimića i spomenute petorice pjesnika čija samostalna izdanja je Brlek priredio, antologija još donosi izbor iz Matoševog, Kamovljevog, Ujevićevog, Krležinog, Goranovog, Paruninog, Krmpotićinog, Dragojevićevog, Čudininog, Manojlovićinog i Malešovog opusa. Sveukupno je, ponavljam, riječ o tek 17 pjesnikinja i pjesnika, broju razmjerno malenom ako uzmemo u obzir navadu naših antologija da zahvaćaju panoramski, zanemarujući konceptualni fokus selekcije. Kod Brleka je, kao što sam već sugerirao, riječ o suprotnom – u središtu je koncept literarnosti, pjesama čije su poruke, prema sastavljaču, one same, koje na neki način redefiniraju obzor onoga što pjesnički tekst jest. Mjereno takvim kriterijem, potpuno u drugi plan pada načelo reprezentativnosti i jednakomjerne zastupljenosti, a u prvi dolazi strukturiranje nejednakog, reduciranog pejzaža pjesničke modernosti, u kojem centralno mjesto očekivano pripada Ujeviću, a potom i Kaštelanu. Naglasak je pritom na dubinskom poniranju u opuse, premda ne bezostatno: dok će Ujević i Parun biti prezentirani desecima stranica i pjesama, Goran je sveden "samo" na "Jamu".
Vesna Parun
Brlekova selekcija pritom nije programatski pobunjena protiv kanona, a nije ni utemeljena na nekoj vrsti sterilizirane antiideologičnosti. To se može vidjeti na primjeru izbora iz Ujevića, kod kojeg nema pjesme poput "Notturna", ali su zato uvrštene "Rusiji Rusija" (uz bok puntarskom "Oproštaju"), "Zadržane sile bića" i "Čin sputanih ruku", pjesme revolucionarnih i socijalnih proplamsaja.
Govorimo li o Ujeviću, modernitetu i Brlekovoj težnji da ocrta "poetsku morfologiju koja se očituje u načinima nadovezivanja na prethodno ostvareno", čini mi se da bi konceptu cjeline odgovaralo uvrštavanje Josipa Severa kao samosvjesnog interpreta vlastite modernističke (prije svega ujevićevske) tradicije, ali i spone prema pjesničkoj praksi Malešovog tipa. No ulaženje u tu vrstu komentara nije osobito zahvalno: zasigurno bi svatko znao nabrojati nekolicinu pjesnikinja ili pjesnika, kao i brojne pjesme kojima bi bilo mjesto u ovoj vrsti izbora. Vrednovana pak sama po sebi, onako kako to od nas njen sastavljač traži, Brlekova antologija predstavlja poticajan pokušaj da se, inzistirajući na modernističkoj i ne razbijajući nacionalnu paradigmu, intervenira u naše viđenje moderne pjesničke tradicije.
