Jedna se reforma u zdravstvu provodi već desetljećima i to uporno, beskompromisno i nezaustavljivo. Ta je reforma – privatizacija. Prof. dr. itd. Dijana Zadravec, radiologinja iz KBC-a Sestre milosrdnice u Zagrebu, čija je slika ovih dana osvojila sve medije kao da je riječ o zvijezdi estrade, možda je zaista konfliktna osoba, sklona zapovijedanju umjesto motiviranju suradnika i nepodobna za šefovske poslove, ali je potpuno jasno da su njene optužbe na solidnim temeljima. I to ne samo kad je riječ o njoj podčinjenim osobama, već o javnom zdravstvu u cjelini. Svatko tko je imao nesreću da se suoči s hrvatskom praksom zna, na primjer, da se bolnički tretman najlakše dobiva preko privatnih ambulanti, a da se u njima nerijetko plaćaju i zahvati obavljeni u bolnicama. Ukratko, javno je zdravstvo žrtva privatnih interesa mnogih liječnika, koji su sirenski zov novca i privatizacije shvatili kao svoju životnu šansu. Princip je jednostavan, a sve su ostalo nijanse: korist privatna, šteta javna.
Braneći se od optužbi, složno i jednoglasno (u što se uključila i njihova komora koja burno ustaje protiv robovlasničkih odnosa), liječnici i imaju i nemaju pravo. Imaju, jer oni ne rade ništa što nije postalo opća praksa u posljednjih 30 godina. Zašto bi samo oni bili anđeli u paklu privatizacijske pljačke i opće dominacije privatnih nad javnim interesom? Nemaju, jer svaki ozbiljan pokušaj izvlačenja javnog zdravstva iz ponora u koji sve više propada mora odvojiti privatno od javnog. Za komoru je, na primjer, robovlasništvo sprječavanje da nakon specijalizacije novopečeni specijalisti odmah napuste bolnicu koja im je omogućila stjecanje novih znanja i zvanja. Za bolnicu, međutim, takav ih je liječnik prevario i to ne samo financijski, jer nakon potrošene dvije godine i dalje nemaju specijalista.
Ali nije samo o tome riječ. Hrvatskoj nedostaje 2000 liječnika, a četiri medicinska fakulteta, financirana javnim novcem, marljivo školuju liječnike za Njemačku i druge mnogo bogatije zapadne zemlje. Zar ne bi bilo normalno da se mlade liječnike obveže na rad u zemlji tokom određenog broja godina, a onda neka idu kamo ih noge i želje nose. Po istoj logici, oni bi to razdoblje (nekad su davatelji stipendija tražili čak dvostruki rok od onog na koji su se stipendije isplaćivale) morali odraditi u javnom, a ne u privatnom sektoru. Tko želi potpunu slobodu, ne bi trebao računati da mu netko drugi plaća školovanje. Sve je stvar izbora i mogućnosti. Oni koji bi u takvom sustavu željeli sami platiti svoj studij morali bi, također, biti zadnji u redu za upis, jer javno financirani fakulteti moraju služiti javnom interesu. Sve to, međutim, liječnička bi komora vjerojatno proglasila robovlasništvom (analogno stavu o specijalizantima), čime bi, da upotrijebimo pomodnu sintagmu, demonstrirala socijalistički mentalitet, koji preživljava i 30 godina nakon kraha socijalizma. To bi bilo točno, ako se misli na vrijeme kad je školstvo (kao i zdravstvo) bilo besplatno i dostupno svima. Ipak, riječ je o nečemu drugom. O mentalitetu nastalom u hrvatskoj privatizacijskoj pljački, koja je nemilosrdno poharala imovinu naslijeđenu iz socijalizma. I kojoj, po svemu sudeći, još uvijek nije došao kraj.
U općoj otimačini i uništavanju novca iz banaka i poduzeća zdravstvo je bilo izuzeto. Bolnice se, ipak, nije moglo preprodati kao nekretninu, a osoblje istjerati na ulicu, niti bolesne a osiromašene ljude prepustiti tržištu. Iako je, usput rečeno, u jednom trenutku upravo to zahtijevao predstavnik Međunarodnog monetarnog fonda u Hrvatskoj, Grk Dimitri Demekas, koji je također izgledao kao estradna zvijezda. Zato je i udio liječnika u privatizaciji ostao relativno skroman i sveo se na parazitiranje na javnom sektoru. Što ne znači da se iz zdravstva drugim kanalima ne odlijeva golem novac. I za to parazitiranje postoje brojni uzori na drugim područjima, pa je još od davnih dana premijera Nikice Valentića preživio pojam javno-privatnog partnerstva. Do dana današnjeg nitko od ekonomista nije digao glas protiv toga, iako su mnogi od njih učili da u takvoj sprezi zakonito strada javni interes. Miris toga može se osjetiti i u medijima, koji javljaju o pojedinim korupcijskim skandalima.
I dok Dijana Zadravec optužuje radiologinju Karolinu Bolanča Čulo da se odmara na radnom mjestu u bolnici, a punom parom radi privatno, Bolanča Čulo je tuži za mobing i tvrdi da u slobodno vrijeme valjda smije raditi što želi. Ali u Hrvatskoj je odvajanje privatnog od javnog zdravstva pretpostavka za svako uvođenje reda, što znači da gospođa Bolanča Čulo ipak nije u pravu. Sigurno ima mnogo liječnika koji pošteno rade oba posla, i u bolnici i kod privatnika, i oni bi zaista bili žrtve. Kolateralne, kako se danas kaže, ali neizbježne. I liječnička komora se poziva na praksu mnogih europskih zemalja, u kojima liječnici iz javnog sektora u slobodno vrijeme rade kod privatnika. Zaboravili su dodati da se to događa u sređenim sustavima zdravstva i uz niz ograničenja i osigurača. Nitko ne želi stanje kakvo danas postoji u Hrvatskoj.
Prije deset godina ugledni je ekonomist Tihomir Domazet izračunao da se hrvatsko zaostajanje za bogatom Europom od godine 1990. udvostručilo. Za tu usporedbu morao je prvo preračunati nekadašnji društveni proizvod u bruto domaći proizvod, koji po zapadnom uzoru statistika primjenjuje od 1990. Umjesto jednog zbirnog pokazatelja razvijenosti i uspješnosti uveden je drugi, ali tako da je svaka usporedba sa stanjem od prije postala nemoguća. Pojednostavljeno, nekadašnji društveni proizvod računao je proizvodnju robe i usluga, dok sadašnji BDP računa potrošnju. Teoretski to bi bilo isto, koliko proizvedeš toliko potrošiš, kad ne bi postojalo još nešto što bitno mijenja sliku. To su saldo međunarodne razmjene i strani krediti. Tako je vlada Ivice Račana povećala BDP izgradnjom autoputa do Splita, ali na kredit i jednokratno, dok radovi traju. U stvarnosti, hrvatski su potencijali ostali isti, a povećan je samo inozemni dug. Zašto nije omogućena usporedba sa stanjem od prije 1990. vidjelo se kad je Domazet uzeo pero u ruke i upalio kompjutor. Pokazalo se da se Hrvatska po ukupnom bogatstvu u 20 godina vratila na razinu iz 1975., a da se zaostajanje za Zapadnom Europom povećalo sa 22,9 na 45,1 posto. Hrvatska je zaostala i za drugim tranzicijskim zemljama, a najviše za Slovenijom. Uzroci tome bili su brojni, ali lako ih je svesti na jedan zajednički nazivnik. To je pljačka. Ordinarna privatizacijska, ali i pljačka preko deviznog tečaja i drugih dijelova ekonomskog sustava, u prvom redu proračunskih i drugih državnih i paradržavnih nameta i pogodovanja.
Od tada je prošlo još deset godina u kojima je Hrvatska postala članica Europske unije i po razvijenosti dospjela na njeno dno. Prije 30 godina Slovenija je bila 12,9 posto bogatija od Hrvatske, prije 20 godina 61,9 posto, a danas je više nego dvostruko bogatija. Prije 30 godina Zapadna Europa bila je za Hrvatsku nadohvat ruke, danas joj je Slovenija na dalekom horizontu, a zdravstvo samo jedan od teških utega na nogama.
