Godina je dana kako svijet živi novim izoliranim režimom života zbog globalne epidemija covida 19. Epideomiološke mjere ograničavanja i zabrana kretanja posebno su pogodile tzv. slijepa crijeva: rubne, pogranične krajeve, koji su i prije svjetske pandemijske pošasti bili daleko od ubrzanog tempa života i cirkulacije ljudi za koje smo ionako svi uskraćeni posljednjih godinu dana.
Iako od ranije naviknuto na društvenu distanciranost, stanovništvu socijalno i gospodarski devastiranih područja Srba, Donjeg Lapca, Dvora, Hrvatske Kostajnice, Hrvatske Dubice i okoline Okučana, koje je od svojih županijskih centara udaljeno i više od pedeset kilometara, zatvaranje graničnih prijelaza početkom novembra dodatno je otežalo svakodnevno preživljavanje na rubu Hrvatske. Ti pogranični krajevi u svojoj mikro realnosti dosta su geografski, prometno i životno vezani za mjesta u Bosni i Hercegovini, u ponečemu čak i više nego za svoje županijske centre s kojima su povezani tek sa infrastrukturom, zato jer tamo vladaju višedecenijski nemar i bezbrižna birokracija. Koliko god je zabrana prelaska državne granice u prvim mjesecima korona krize bila nešto novo i nepoznato ali je važila za sve, posljednjom zabranom od novembra mjeseca, otvoren je prostor velikih društvenih razlika.
Dok za imućnije dvaput platiti korona test pri prelascima državne granice nije nikakav izdatak, za stanovništvo pograničnih krajeva prelazak preko granice predstavlja nemoguću misiju
Dok za određene krugove društva željne avanture i putovanja, nije nikakav izdatak dvaput platiti korona test pri prelascima državne granice, za stanovništvo pograničnih krajeva prelazak preko granice predstavlja golemi izdatak i nemoguću misiju. To se ne odnosi za partijanje dobrostojećih po beogradskim splavovima ili za putovanja elite, nego na zadovoljavanje skromnih životnih potreba stanovništva pasivnih krajeva koje je zbog životnih prilika osuđeno na putovanja u susjedna prekogranična mjesta.
Jeftinija nabavka namjernica, najbliža zelena pijaca, benzinske pumpe za kupovinu goriva te trgovine odjeće i obuće mnogima su najpristupačnije u BiH. Slobodno se tom popisu može dodati odlazak liječnicima koji su čak i u privatnom statusu, u susjednoj državi jeftiniji. Neki to rade jer u Hrvatskoj ih čeka plaćanje taksi usluga kako bi došli do medicinske specijalističke usluge u županijskim centrima, uz beskonačne liste čekanja za preglede.
Prelazak preko granice bez negativnog testa na koronu, moguć je jedino mještanima pograničnih mjesta koji su zaposleni u BiH, pohađaju srednju školu ili studiraju preko granice. U takvim situacijama boravak u susjednoj državi dozvoljen je samo na 12 sati, u protivnom putnici pri povratku moraju mora raditi test ili otići u samoizolaciju. Srbljanin Nebojša Rađenović, zaposlenik Srpskog narodnog vijeća u okviru projekta Od vrata do vrata, svakodnevno se susreće sa svojim sugrađanima. Kaže da višemjesečnu nemogućnost putovanja prema najbližem velikom centru - Bihaću, mještani Srba i okoline sve teže podnose.
- Em je ovdje uvijek bilo teško, em je sada još teže. Izolirani smo sa svih strana. Bihać nam je mnogo bliži od Zadra, da ne kažemo i mnogo jeftiniji. Živimo kao u izoliranoj enklavi. Da nema pokretnih trgovina, ljudi bi pomrli. Naši ljudi ovdje imaju mesa za svoju ishranu, ali im nedostaje brašna, ulja i šećera. U Bihaću je puno jeftinije nego u Gračacu. Skupo je ići u Zadar po ulje i šećer - govori Nebojša.
Obližnji Donji Lapac, iako je općinsko središte, dijeli istu sudbinu izoliranosti kao i Srb. Lapčani su od Gospića udaljeni 90 km, od Zadra 130 km, a od Bihaća 35 km, i tu je također matematika isplativosti jednostavna.
- Osjeća se velika nervoza, ako ovako potraje, bojim se za mentalno zdravlje ljudi. Zatvaranjem granice pretvoreni smo u rezervat. Nama je granica žila kucavica, a Bihać prozor u svijet. Nedostaje mnogo toga za osnovne potrebe. Da odemo u kupovinu, frizeru, doktoru, ako ništa; da negdje među ljudima popijemo kavu. Ovdje su sada otvorene terase kafića, ali kao da nisu jer je kod nas svako jutro temperatura nekoliko stupnjeva ispod nule - priča Milan Knežević, zamjenik načelnika Donjeg Lapca. Matijevići, selo u općini Dvor, nadomak je graničnog prijelaza preko Une do susjednog Novoga Grada.
- S naše ceste vidimo zelenu pijacu, trgovine, kafić kraj samog graničnog prijelaza, a ne možemo u Novi Grad. Kao da smo bez ruku. Kod nas ljudi žive s poljoprivrednim mirovinama od 900 kn i takav penzioner u Dvoru svoj mjesečni iznos potroši u dvije nabavke. U Novom bi prošao mnogo jeftinije. Trebalo bi da nama u pograničnim krajevima omogućiti prelazak jer nam on znači život. Onaj tko može platiti test za koronu, može putovati iz svog hira gdje god želi. Ja sebi ne mogu priuštiti taj luksuz da idem tamo pa vamo, iako mi više treba nego nekom tko ide na skijanje ili lumpuje po splavovima - priča Mira Majkić. Ističe da velik broj srednjoškolaca iz Dvora pohađa srednju školu upravo u Novom Gradu i svakodnevno putuju u školu. Dosta studenata studira u Banja Luci, a ne u Zagrebu, što vezu Dvora i susjednog Novoga Grada čini još čvršćom i specifičnijom, a zabrana kretanja dodatno pogoršava životne i porodične situacije.
- Moja kćerka pohađa srednju školu u Novom i može samo jednom dnevno prijeći granicu. U popodnevnim satima trenira odbojku i poslije nastave mora ostati tamo jer ne može ići amo-tamo dva puta u danu. Također, ne smije se zadržati u Novom dulje od 12 sati jer bi onda morala raditi test za koronu ili ići u samoizolaciju - dodaje Mira Majkić. Slična situacija je u Zapadnoj Slavoniji, gdje su jake veze s Bosanskom Gradiškom. Zamjenik načelnika Općine Okučani iz srpskih redova Siniša Martinović kaže da je pandemija otkrila sve klasne, regionalne i prostorne razlike.
- Korona je još više ojačala izolaciju izoliranih mjesta, podijelila nas na ovu i onu stranu, rastavila porodice. Naši sugrađani koji žive kod djece u Bosanskoj Gradišci ne mogu do računa kako bi platili komunalije na ovoj strani. Već je bilo nekih prijetnji i slučajeva isključivanja vode i struje. Stanovništvo ovih krajeva je dosta upućeno na Bosansku Gradišku koja je od Okučana udaljena 15 km, isto kao i Nova Gradiška, ali je ona mrtav grad. Požega je udaljena 42 km, a naše županijsko središte Slavonski Brod 75 km. U ovom skučenom prostoru smo ostali bez izbora i bez izlaza - ističe Siniša Martinović.
