‘Ovo je temeljno djelo u procesu standardizacije srpskog književnog jezika’, rečeno je na predavanju povodom 200 godina od objavljivanja prvog izdanja ‘Srpskog rječnika’ Vuka Stefanovića Karadžića, održanom 28. novembra u prostorijama Biblioteke ‘Prosvjete’.

O knjizi i njenom značaju govorili su profesori Dušan Marinković i Virna Karlić sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

- ‘Srpski rječnik’ ključno je Vukovo djelo i predstavlja početak jezično-kulturnog obrata srpskog jezika s tisućugodišnje staroslavenske tradicije ka narodnom jeziku - rekla je Virna Karlić, ističući da je prvo izdanje štampano 1818, a drugo 1852. godine.

- Rječnik se pojavio u vremenu neriješene jezične situacije u kojoj se jezik koji se koristio u crkvama i u krugovima svećenstva razlikovao od narodnog jezika. U to je vrijeme bilo malo pismenih - rekla je i dodala da je krajem 19. vijeka u Srbiji bilo tek četiri posto pismenih ljudi, što znači da ih je na početku vijeka bilo još manje. Bez obzira na to, od kraja 18. vijeka postojao je utjecaj prosvjetiteljstva i težnja ka normiranom jeziku, rekla je.

Vuk je građu počeo skupljati znatno ranije, na preporuku svog mentora, slaviste i dvorskog bibliotekara Jerneja Kopitara koji mu je pomogao u prijevodu pojmova na latinski i njemački koji su također bili uvršteni u rječnik. U prvom izdanju imao je samo 26.270 pojmova.

- Ti pojmovi su bili predstavljeni uz primjere upotrebe, ali i objašnjenja koja su kod nekih od njih, kao što je Božić, zauzimala i po nekoliko strana - rekla je i dodala da su u rječnik bile uvrštene domaće riječi, posuđenice, stajaće riječi koje narod koristi, vlastita imena i vulgarizmi koje je Vuk uvrstio na poticaj Jakoba Grima i Jerneja Kopitara.

U prvo izdanje rječnika Vuk je uveo znakove J, LJ, NJ, Đ, Ć i DŽ uz poštovanje glasovnih promjena, pravilo ‘piši kao što govoriš’, ijekavski izgovor koji je korišten u njegom rodnom kraju (selo Tršić u zapadnoj Srbiji), kao i kratak pregled gramatike srpskog jezika. Pri tome se koristio građom iz radova Save Mrkalja.

- U prvom izdanju nije bilo glasa H, koji je uveden u drugo izdanje nastalo 1852. godine. Drugo izdanje imalo je 47.427 odrednica, izbačeni su vulgarizmi i gramatika koja je u međuvremenu izdata - rekla je Virna Karlić, ističući da je izdanje predstavljalo mnogo više od početnog rječnika. U toj enciklopediji srpskog narodnog života, opisana su narodna vjerovanja, običaji, nošnje, društveni odnosi i nacionalno-političke prilike, prosvjeta, škole, oruđe i oružje, flora i fauna… Sadržavao je i narodne poslovice, pripovijetke, zagonetke, kao i stihove iz lirskih i epskih pjesama. Nakon mnogih sumnjičavosti u prijemu ‘Rječnika’ (zadnja zabrana ukinuta je tek 1868., četiri godine nakon Vukove smrti), reforma srpskog jezika ušla u sve pore života.

- Ovaj rječnik je avantura jednog čovjeka i jedne kulture. Nastao je, tako reći, slučajno - rekao je Dušan Marinković, ističući da je Vuk stigao u Beč 1813. i uskoro krenuo sa štampanjem knjiga. Baveći se pristalicama i protivnicima Rječnika, Marinković je podsjetio da je tadašnji mitropolit Stefan Stratimirović, kao i mnoge tadašnje institucije, bio protivnik reformi jezika, kako one Dositeja Obradovića, tako i Vuka Karadžića.