Nijedan prošli Nacionalni kongres kineske Komunističke partije nije bio popraćen s toliko medijske pažnje kao ovaj dvadeseti. Neupućeni bi mogli pomisliti da su se u Pekingu sredinom ovog oktobra donosile važne i neizvjesne odluke. No niti se na kongresima Komunističke partije donose odluke, niti je to mjesto gdje treba očekivati ikakve neizvjesnosti. Odluke su donesene puno prije kongresa; one bitne svima su već dobro poznate, a Centralni komitet (CK) tu je da ih, kao i uvijek, bez iznimke potvrdi. Važno je da je koreografija spremna i da u razdoblju prije kongresa ne nastupe kakve neočekivane okolnosti poput izvanrednih šokova, socijalnih nereda i sl. koje bi poremetile njegov rad. U skladu s tim, ni ovoga puta nismo saznali puno toga novoga.

 

Vodstvo, konflikti i strategija

Kao što znamo još od 2018., nakon deset godina na čelu partije, za razliku od svoja dva prethodnika, Xi Jinping ne odstupa nego započinje svoj prvi bonus mandat. Nije bilo sumnje ni oko toga da Xi želi imati potpuno odriješene ruke u sljedećem periodu vladavine i da će se okružiti najvjernijim suradnicima. Od četiri nova člana Stalnog komiteta Politbiroa, tri svoju političku karijeru duguju Xiju. Mjesto za njih oslobodili su premijer Li Keqiang i Wang Yang, koji su percipirani kao (umjereni) reformisti, iako bi prema dosadašnjim normama obojici pripao još jedan mandat. Znakovito je da svoje mjesto u Stalnom komitetu nije dobio ni Hu Chunhua, Lijev glavni suradnik koji je jedno vrijeme kotirao kao kandidat za premijera. Hu dolazi iz rivalske frakcije – povezane s Ligom mladih komunista koju protežira bivši generalni sekretar Hu Jintao. No kako je Xi akumulirao sve veću moć, podjele na frakcije postajale su sve besmislenije. Šikaniranjem Hu Chunhua, Ligi mladih komunista zadan je i posljednji ponižavajući udarac, a višedesetljetna borba dviju frakcija simbolično je završila prisilnim odvođenjem Hu Jintaoa s kongresa (iz zdravstvenih razloga). Iako nema razloga vjerovati da je i taj događaj dio koreografije, toliko se uklopio u kontekst konačnog pada nekada moćne frakcije da je razumljivo da mnogi drže kako je unaprijed insceniran.

Za ekonomiju tako (pre)ostaje zadužen He Lifeng, zagovornik ekonomskog nacionalizma i samodostatnosti, ali i ublažavanja ekonomske nejednakosti. He ima težak zadatak da u sljedećem periodu preorijentira još uvijek dominantno izvoznu kinesku ekonomiju u potrošačko gospodarstvo. Znatno usporen gospodarski rast, ekonomija oslabljena pandemijom Covida-19 i još više politikom "nula Covida" te smanjena potrošnja zbog osjećaja nesigurnosti i nestabilnosti dodatno će mu otežati posao. Unapređenje Wang Huninga, Xijevog ideološkog alter ega i dugogodišnjeg proponenta teze o neminovnom padu SAD-a kao geopolitičke sile, ne iznenađuje, ali bi moglo dodati ulje na vatru nikada gorim američko-kineskim odnosima.

Bez obzira na službeno jednoglasnu potporu CK-a, ima onih koji se još uvijek slažu s Deng Xiaopingom da prekomjerna koncentracija moći vodi k arbitrarnom donošenju odluka i pogrešnim politikama koje mogu imati tragične posljedice

Iz strateške perspektive, dominantna poruka kongresa je da će dosadašnji kurs biti zadržan. Naglasak ostaje na nacionalnoj sigurnosti, koju je Xi u svom govoru spomenuo čak 17 puta. Gospodarski razvoj spomenut je još više, ali kvalitativno dojam je da on ostaje podređen nacionalnoj sigurnosti. Period u kojem su favorizirane strane investicije i liberalizacija ekonomije sada je već daleko iza nas i, na razočaranje dijela poslovnog sektora, nema naznaka za povratak u tom smjeru. Od lijevih politika najavljene su dodatne regulacije za postizanje pravednije raspodjele bogatstva. Opetovano su se spominjali energetska revolucija, prelazak na niskougljično gospodarstvo i "zeleni" stil života. Zanimljivo je da prvi put od 2002. nije spomenut "period strateških prilika". Namjesto o prilikama, riječ je bila o prijetnjama i opasnim olujama koje nailaze. U tom kontekstu Xi je asertivno upozorio strane sile da odustanu od upletanja u kineske unutarnje poslove, uključujući Tajvan, čiju reunifikaciju je ovaj put nazvao neizbježnom.

Jedini iznenađujući i možda najzanimljiviji detalj Xijeva govora, pa time i čitavog kongresa, bilo je njegovo obraćanje onim partijskim drugovima koji još uvijek nisu u potpunosti uvjereni da je centralizirano vodstvo optimalnije rješenje od kolektivnog. Xiju je jasno da bez obzira na službeno jednoglasnu potporu CK-a, među članovima, kao i u široj javnosti, ima onih koji se još uvijek slažu s Deng Xiaopingom da prekomjerna koncentracija moći vodi k arbitrarnom donošenju odluka i pogrešnim politikama koje mogu imati tragične posljedice. Upravo njih u svom govoru podsjeća na mnogobrojne slabosti partije za vrijeme kolektivnog vodstva – korupciju neviđenih razmjera, raskole unutar stranke i destruktivnost frakcionaštva. Xi je, čini se, želio iskoristiti najprominentniji trenutak kako bi zatvorio neugodnu temu nudeći svoj odgovor na pitanje svih pitanja kineske politike u posljednjih deset godina: Kako smo se od podjele vlasti i nadziranja jedni drugih ponovno sveli na jednog moćnika? Kako smo preko institucionalizacije, umjesto do demokratizacije, dospjeli do autokracije i vladavine pojedinca? Xijev odgovor je očekivano pojednostavljen i jednoznačan – KP Kine imala je dovoljno mudrosti da spozna kako centralizirana vlast u Kini funkcionira bolje od decentralizirane i dovoljno fleksibilnosti da se tome adaptira. No čak i da je tome tako, ostaje nam objasniti kako je moguće da najmnogoljudnija zemlja i najveća partija na svijetu u tako kratkom vremenskom periodu napusti, kako su sami tvrdili, unaprjeđeniji i prosperitetniji oblik vladavine i prigrli onaj koji se već pokazao ne samo manjkavim nego i opasnim? Naravno, za to je odgovorno više faktora.

 

Dengova zasluga i krivica

Vjerojatno je najbolje krenuti od samog inicijatora kolektivnog vodstva – Deng Xiaopinga. On je osobno dva puta bio žrtva Maove političke čistke i iz prve je ruke svjedočio fatalnim Maovim politikama koje su rezultirale milijunskim žrtvama i ekonomskim slomom. Iako su ga ta iskustva uvjerila u pogubnost prevelike moći u rukama neospornog vođe, Deng demaoizaciju nikada nije proveo do kraja. Dapače, i sam je revno čisto partiju od onih koji su predlagali opsežnije političke reforme koje bi uključivale više oslonaca vlasti. Jedina kontrola vlasti koju je Deng imao na umu bila je međusobno nadziranje kroz podjelu vlasti između čelnog čovjeka partije, njegovih najbližih suradnika i Centralnog komiteta koji ih, na papiru, bira. Prema tome, mehanizmi uzajamne komplementacije i kontrole i prije Xija nalazili su se isključivo unutar partije i nikada nisu uključivali Narodni kongres ni sudstvo. Pritom je bitno naglasiti da ni taj već u teoriji labav sustav ograničavanja moći u praksi nije uistinu zaživio. Naime, CK formalno ima moć birati vrh stranke, ali u praksi vrh stranke bira njegove članove kao i članove ostalih visokih tijela. O tome koji uski krug čelnika umjesto Centralnog komiteta predlaže članove Politbiroa, Stalni komitet Politbiroa i glavnog sekretara možemo samo nagađati. No upravo zbog svoje ovisnosti o tim čelnicima, CK gubi svoju ulogu kontrolnog tijela, jer se članovi u strahu za svoje političke karijere, a možda i više od toga, njihovim odlukama nikada ne suprotstavljaju.

Deng Xiaoping i američki predsjednik Jimmy Carter 1979. u Washingtonu (Foto: Wikipedia)

Nadalje, Deng je strahovao da njegov nasljednik Jiang Zemin neće imati dovoljno političkog autoriteta, pa mu je uz funkciju generalnog sekretara dodijeljena funkcija predsjedatelja Centralne vojne komisije kao i ona predsjednika države, što je samo po sebi velika koncentracija moći u rukama jednog čovjeka. U istom periodu kao važna, ali neformalna institucija ograničavanja moći i onemogućavanja starijih članova da zadrže ključne pozicije unutar partije određena je dobna granica za izbor u važna partijska i državna tijela. Jedino formalizirano ograničenje koje je dospjelo i u ustav bila je odredba o maksimalno dva predsjednička mandata. Upravo je tu odredbu Xi 2018. ukinuo, ne zato što mu je funkcija predsjednika važna – sva vlast proizlazi iz partijskih, a ne državnih funkcija – nego zato što je želio pokazati da je akumulirao dovoljno moći da to učini i da je 2022. neće biti voljan predati.

Sve u svemu, Dengova politička reforma bila je, sada se to zorno pokazalo, nedostatna i nedovoljno stabilna da opstane. Ako uzmemo u obzir da je kolektivna vladavina bila bazirana gotovo isključivo na neformalnim ograničenjima i da je taj model vladanja preživio svega dva generalna sekretara uz samo jednu glatko provedenu tranziciju vlasti (onu s Hua na Xija), možemo zaključiti da Xijeve sposobnosti akumuliranja moći i zasluge za rušenje tog modela vladanja nisu nužno (morale biti) toliko goleme kako nam se to na prvu može učiniti.

 

Što je moglo drugačije?

Obično nema puno vajde od propitivanja što bi bilo kad bi bilo, ali svakako je zanimljivo zapitati se je li moglo drugačije, tj. što je moglo spriječiti Xija na njegovom putu do vladara "svega i zauvijek". Tri nerealizirana poteza na koja Deng, ali ni čelnici nakon njega nisu bili spremni nedvojbeno bi mu otežala posao. Prvi je formalno ograničavanje broja mandata generalnog sekretara. Kao nemjerljivo važniju od one vezane uz predsjedničku funkciju, takvu političku instituciju bilo bi znatno teže ukinuti. Drugo, bar donekle smislenija uloga Narodnog kongresa, koji nikada nije nadišao puko potvrđivanje partijskih odluka, zasigurno bi uzrokovala dodatne komplikacije za Xija. No vjerojatno najefikasniji mehanizam sprečavanja prevelike koncentracije moći bio bi uključivanje različitih društvenih skupina – intelektualaca, poduzetnika, profesionalaca, sindikata, civilnih udruga i ostalih koji profitiraju iz politika otvaranja i reformi u barem neke faze nekih procesa političkog odlučivanja. Krajem 1990-ih i u 2000-im godinama upravo među tim društvenim grupama postojao je jak optimizam i nada da bliska budućnost donosi uključenost u političke procese. Međutim, KP Kine te skupine nikada nije percipirala kao potencijalne zaštitnice od povratka u vladavinu pojedinca, nego isključivo kao prijetnju svojoj političkoj dominaciji.

Nije lako biti Xi. Ako povjeruje u iskrenost suradnika, lako može izgubiti osjećaj za realnost i ispravnost svojih odluka jer svi oni imaju dobrih razloga da mu podilaze. Ako pak postane toga pretjerano svjestan, prijeti mu jednako destruktivna paranoičnost

Uz navedene institucionalne faktore, slomu kolektivne vladavine kumovale su i prilike u partiji i zemlji, ali i svijetu. Xiju se ne može osporiti da je u pravu kada kaže da su korupcija, ekonomska nejednakost i ekološka devastacija za Jiangova i Huova mandata poprimile epske razmjere, dok su partijom vladali moćnici uskih interesa. Prednost kolektivne vladavine trebala je biti u raznolikosti stavova i perspektiva onih koji sudjeluju u procesu donošenja odluka. Uključeni su trebali biti i oni koji imaju uvid o stanju na terenu i kontakte s različitim društvenim skupinama koje po defaultu imaju različite interese i preferiraju različite politike. U teoriji, sve se to trebalo reflektirati u promišljenijim i uravnoteženijim javnim politikama. Međutim, koliko god nam tako posložen model vladanja bio simpatičniji od onog prije i ovog nakon njega, valja pošteno reći da u praksi tome, i opet, nije bilo tako. Umjesto pluralnosti preferencija koje bi rezultirale uzajamnom kontrolom te boljim i pravednijim javim politikama, političke frakcije i pojedinci razdijelili su se po političkim područjima. Ishod je bio suverena vladavina moćnika u sektoru koji im je pripao, uz uvjet da se onima kojima su pripali neki drugi sektori ne miješaju u posao. Na taj način visoki partijski čelnici i birokrati postali su uske interesne skupine, često povezane s poslovnim grupama i velikim poduzećima koji su ih znali obilato nagraditi za političke usluge. Jasno je da je Kina povratkom u vladavinu pojedinca izgubila mnogo, ali ipak nešto manje nego što se to čini iz teoretske usporedbe dva modela vladanja.

Analiza uzroka pada kolektivnog vodstva bila bi nepotpuna bez spominjanja globalnih okolnosti, prvenstveno Arapskog proljeća i Obamine uspostave oslonca u Aziji (Pivot to Asia), čime je najavljeno jačanje američkog utjecaja u kineskom neposrednom susjedstvu. Pod dojmom Arapskog proljeća mnogi su povjerovali da je Kina sljedeća meta strane intervencije i prisilne demokratizacije te da je najbolji način obrane vladavina čvrste ruke i jak sustav nacionalne sigurnosti. Potom su uslijedile Trumpove i Bidenove politike opstruiranja daljnjeg ekonomskog razvoja Kine – politika razdvajanja, uvođenje tarifa, crne liste kineskih poduzeća i tech-embargo – koje nisu uzrok promjene modela vladanja, ali su svakako pridonijele uspjehu tranzicije.

 

Odriješene ruke

U takvim unutrašnjim i vanjskim okolnostima bilo je vjerojatno dovoljno dijelu srednjih i visokih čelnika partije uvjerljivo argumentirati postojanje uzročno-posljedične veze između neuspješnog kolektivnog vladanja i navedenih prilika u stranci i zemlji, uz dodatni naglasak na potrebu za moćnim predstavnikom Kine u svijetu. Za tvrdoglave rivale koji se nisu dali uvjeriti, u narodu izuzetno popularna Xijeva antikorupcijska kampanja pokazala se kao efikasno rješenje problema. I tako je u relativno kratkom roku Xi nadvladao svoje suradnike i preuzeo svu vlast. To, upravo kako je Deng upozoravao, donosi ozbiljne opasnosti po kineski narod i državu. Sudbina čitave zemlje, u prilično složenim unutarnjim i vanjskim okolnostima, ovisi o odlukama jednog čovjeka. Dodatno zabrinjava to što je Xi sada doista okružen isključivo lojalnim sljedbenicima za koje je razumno vjerovati da se zbog straha od njegovih permanentnih političkih čistki neće usuditi propitivati njegove stavove i odluke. Upravo suprotno, već je neko vrijeme prepoznatljiv trend prekomjernog praćenja i pretjeranog implementiranja Xijevih zamisli i politika. Kako bi dokazali svoju odanost, brojni dužnosnici pokušavaju otići korak dalje u smjeru za koji drže da Xi podržava. Dobar primjer je ekstremna implementacija politike "nula Covida" gdje lokalni dužnosnici zatvaraju cijele multimilijunske gradove zbog jednog slučaja Covida.

Nije lako biti Xi Jinping. Ako povjeruje u iskrenost suradnika, lako može izgubiti osjećaj za realnost i ispravnost svojih odluka jer svi oni imaju dobrih razloga da mu podilaze. Ako pak, kao Mao u nekim fazama, postane toga pretjerano svjestan, prijeti mu jednako destruktivna paranoičnost. Iako najčešće spominjani, to nisu ni jedini ni izvjesni scenariji. Sasvim je moguće da Xi, uostalom kao i do sada, ostane pribran i trezven, što, naravno, nije nikakva garancija za bolju budućnost Kine. A ne bi trebalo potpuno ukloniti ni mogućnost da u nekom srednjem roku ponovno dođe do novih sustavnih promjena u modelu vladanja. Naime, ako smo do sada nešto naučili o kineskoj Komunističkoj partiji, to je da ima izrazito veliku sposobnost adaptacije na nove prilike.

 

* Emina Popović istražuje i predaje teme vezane uz kinesku politiku i ekonomiju na Karlovom sveučilištu u Pragu