Ustavni sud pod predsjedanjem Miroslava Šeparovića nedavno je objavio odluku kojom je još jednom potvrdio da obitelji žrtava ubijenih u ratu 1990-ih nemaju pravo na naknadu štete. Uz izdvojeno mišljenja sudaca Andreja Abramovića, Lovorke Kušan i Gorana Selanca, tako je amenovana ranija presuda Vrhovnog suda, kojom je nasljednicima Miloša Ćosića, Srbina likvidiranog početkom kolovoza 1995. u kninskom selu Uzdolje, zbog zastare uskraćeno obeštećenje od države. Iako su članovi obitelji ubijenog dodatno kažnjeni time što im je naređeno da plate parnične troškove, koji u ovom slučaju premašuju 14.000 kuna, istovremeno je riječ o povijesnoj odluci. Njome je po prvi put pred hrvatskim pravosuđem utvrđeno da je istraga jednog od brojnih zločina počinjenih u Oluji bila neučinkovita.
"Ne podcjenjujući nedvojbenu složenost slučaja, Ustavni sud ocjenjuje da tragovi koji su dani tijelima kaznenog progona u vezi s utvrđivanjem počinitelja nisu bili temeljito istraženi, odnosno da nadležna tijela nisu uložila dostatne napore i sve što je u njihovoj moći kako bi se osigurala učinkovitost istrage", stoji u odluci, donesenoj na temelju tužbe koju je podnijela Ika Šare, kći pokojnog Ćosića.
Važno je što je Ustavni sud utvrdio da za zločin u Uzdolju nije provedena učinkovita istraga, čime su povrijeđeni Ustav i Konvencija za zaštitu ljudskih prava, kaže Vesna Teršelič, voditeljica Documente
Istog dana u Uzdolju je ubijeno još šest srpskih civila. Prema izjavama svjedoka, u jutarnjim satima tog 6. kolovoza 1995. godine, u zaseok Šare dovezla su se trojica pripadnika Hrvatske vojske. Tamo su zatekli grupu starijih osoba, koju su, uz psovke i prijetnje na nacionalnoj osnovi, odveli na cestu koja vodi ka Kninu. Nakon što im je naređeno da sjednu na asfalt, jedan od vojnika ih je pokosio rafalom i tako usmrtio Milicu Šare (1922.), Stevana (1934.), Janju (1933.) i Đurđiju Berić (1920.), Krstana (1933.) i Jandriju Šaru (1932.) te Miloša Ćosića (1923.). Njihovi posmrtni ostaci ekshumirani su 2001. na groblju u Kninu, a 2004. šibensko Županijsko državno odvjetništvo formiralo je spis protiv nepoznatog počinitelja. Četiri godine kasnije doznalo se i ime mogućeg ubojice. Međutim, Ustavni sud je na temelju dostavljene dokumentacije utvrdio da on do danas nije ispitan niti su nadležna tijela progona poduzela druge korake koji su mogli dovesti do kažnjavanja odgovornih.
- Mada ova odluka dolazi prekasno, jer je podnositeljica tužbe Ika Šare u međuvremenu preminula, ipak je pozdravljam. Važno je što je Ustavni sud utvrdio da nije provedena učinkovita istraga, čime su povrijeđeni Ustav i Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Svatko ima pravo na život - kaže za Novosti Vesna Teršelič, voditeljica Documente - Centra za suočavanje s prošlošću, koji je nakon uzastopnih javnih poziva na intenziviranje istrage ratnih zločina, bez pravog odgovora nadležnih institucija, u kolovozu 2017. podnio kaznenu prijavu za zločin u Uzdolju.
Voditeljica Documente pretpostavlja da će sada i drugi srodnici ubijenih u tom selu podnijeti tužbe zbog neučinkovite istrage jer im je presudom Ustavnog suda pružena nada.
- Možda se nakon prve presude zbog neučinkovite istrage za zločine počinjene tijekom i nakon VRA Oluja, na podizanje tužbe odluče i članovi obitelji i porodica žrtava drugih zločina. Time ne želim na leđa srodnika svaliti odgovornost za progon. On ostaje u rukama policije i državnih odvjetnika - dodaje ona.
Neokrznut je ostao i Milijan Brkić, koji je preslušavanjem telefonskih razgovora uhvaćen kako osumnjičenima za ratni zločin u Gruborima dojavljuje da će dobiti pozive na ispitivanje
Ukoliko se i druge obitelji ubijenih 1995. odluče na takav potez, koji Vesna Teršelič naziva hrabrim, velika je vjerojatnost da će i one ostvariti makar djelomičnu pravdu. Naime, dostupna dokumentacija iz haškog spisa predmeta Gotovina, Markač i Čermak te rijetkih drugih postupaka, vođenih pred domaćim pravosuđem, pokazuje da je istraga većeg broja zločina počinjenih u Oluji u najmanju ruku bila manjkava. Materijalni dokazi su tako u blažoj verziji mjesecima, a ponegdje i godinama, ostavljani da leže na mjestu zločina, a u goroj zataškavani, kontaminirani i uništavani. Na koncu nisu vršeni ni primjereni očevidi, već su civilne žrtve, u skladu s tadašnjom praksom asanacije terena, najčešće pokapane bez obavljenih obdukcija i podignutih kaznenih prijava, a njihova tijela tretirana kao da su poginuli u borbi. Dodamo li tome politiku državnog vrha, koji je godinama negirao da su hrvatske vojne i policijske snage odgovorne za ubojstva srpskih civila, te malobrojne, klimave optužnice, ne čudi da su gotovi svi ti ratni zločini do danas ostali nekažnjeni. S posljedicama se nisu suočili ni oni koji su direktno sudjelovali u opstrukcijama istraga i prikrivanju mogućih počinitelja, kao niti državni odvjetnici koji su vodili te predmete. Štoviše, neki od njih i danas obnašaju visoke funkcije.
Državne vlasti takve su sporne postupke uspijevale držati u tajnosti sve do dolaska haških istražitelja, koji su pribavili dio povjerljivih dokumenata. Među njima je zapisnik sa sjednice Savjeta Vlade RH za suradnju s Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) održanog 9. studenog 1998., na kojoj se raspravljalo o politici suradnje s Haagom. Milan Ramljak, tadašnji predsjednik Savjeta, potpredsjednik Vlade i ministar pravosuđa, kako stoji u zapisniku, zaključio je da se "čini potrebnim preispitati strategiju, zauzetu prije 2-3 godine o neprocesuiranju događaja i zločina počinjenih nakon Oluje". U istom navratu su ondašnji ministar vanjskih poslova Mate Granić i ravnatelj Hrvatske izvještajne službe Miroslav Šeparović predložili da se s haškim tribunalom surađuje, ali na način da mu se dostave dokumenti o pripremi i provedbi vojne operacije koji "neće škoditi", odnosno "neće štetiti hrvatskoj nacionalnoj sigurnosti".
Zalagao se za ograničenju suradnju s Haagom, a danas predsjeda Ustavnim sudom - Miroslav Šeparović (Foto: Boris Ščitar/PIXSELL)
Raspravno vijeće MKSJ-a naposljetku je utvrdilo da "iako dokazi ukazuju na namjerno osujećivanje izvjesnih istraga, nije moguće nepobitno utvrditi da su hrvatske vlasti usvojile politiku nevođenja istraga u vezi sa zločinima počinjenim protiv Srba iz Krajine". Pritom su istaknuta četiri najznačajnija slučaja koja dokazuju "da su pojedinci u strukturama hrvatskih vlasti namjerno opstruirali istrage", uz prešutno očekivanje MKSJ-a da će se njima pozabaviti domaće pravosuđe. Riječ je o istražnim radnjama koje su vođenje za zločine počinjene u Varivodama, Gošiću, Gruborima i Ramljanima, gdje je ukupno ubijeno 23 starijih srpskih civila.
Kako su Novosti već pisale, za ubojstva u Varivodama i Gošiću u početku se teretilo šestero pripadnika HV-a. Teza je bila da su zločine počinili za vlastiti račun, i to tokom slobodnih dana ili nakon demobilizacije, čime se umanjivala odgovornost HV-a. No protiv optuženih nije bilo dokaza, a tokom suđenja su tvrdili da su njihova početna priznanja bila iznuđena nakon višednevnog policijskog zastrašivanja i fizičkog zlostavljanja. Iako su naposljetku oslobođeni od optužbe za te zločine, do danas nitko nije odgovarao za onemogućavanje istrage, koja je podrazumijevala prikrivanje glavnog osumnjičenika, jednog od zapovjednika voda Izvidničke satnije 113. brigade HV-a. Damir Šimić, istražitelj 72. bojne vojne policije, u Haagu je svjedočio da je njegovo privođenje i pretragu kuće krajem listopada 1995. spriječio Nenad Mrkota, zapovjednik šibenske 4. satnije vojne policije. U posebnom izvještaju Odjela kriminalističke vojne policije iz 2002. navodi se i da postoji sumnja da je Mrkota, koji je danas civilna osoba, davanjem uputa ili osobno sudjelovao u uništavanju ili prikrivanju dokaza o zločinima počinjenima u Gošiću i Varivodama. Međutim, njegov odvjetnik, koji opovrgava sve što je njegovom klijentu stavljeno na teret, lani nam je potvrdio da Mrkota o svemu tome nije ispitan u DORH-u.
Od osumnjičenog za ratni zločin do saborskog zastupnika - Željko Sačić (Foto: Patrik Macek/PIXSELL)
Bez ikakvih sankcija prošli su i visokorangirani dužnosnici, koji su, prema otkrićima haških istražitelja, sudjelovali u lažiranju dokaza vezanih u ubojstva u Gruborima i palež kuća u Ramljanima. U kaznenom postupku koji je potom pokrenut pred hrvatskim pravosuđem, Željka Sačića, ratnog pomoćnika zapovjednika specijalne policije, optuživalo se da je zastrašivanjima, prijetnjama i sudjelovanjem u izradi lažnih izvještaja pokušao prikriti taj zločin i tako ublažiti nezadovoljstvo predstavnika međunarodne zajednice. U zataškavanju je, navodi se, sudjelovao i general Ivan Čermak, s kojim je Sačić dogovorio asanaciju terena umjesto očevida. U pojedinostima o zločinu prikupljenima u istrazi navodi se i da je prilikom asanacije u Gruborima Čermak tražio od kriminalističkih tehničara da pokraj mrtvih tijela civila polože puške kako bi se prikrio zločin, ali da su oni to odbili. Sačić i Čermak su pred sudom sve to negirali, a pošto je među svjedocima vladao zavjet šutnje, na kraju su oslobođeni Frano Drljo i Božo Krajina, dvojica direktnih osumnjičenika i nekadašnjih pripadnika ATJ Lučko, dok je Igor Beneta, treći optuženi koji je najavljivao da će progovoriti o detaljima zločina, 2011. pronađen obješen u šumi između Knina i Gračaca.
"Umjesto učinkovitog otkrivanja odgovornih za ubojstva civila, samo zato što su bili Srbi, i paljenje kuća u zaseoku Grubori, samo zato što u njima žive Srbi, na djelu je bila sramotna konstrukcija o izmišljenom četničkom napadu i bešćutna ignorancija ratnog zločina protiv civilnog stanovništva", stoji u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kojom je 2019. potvrđena oslobađajuća prvostupanjska presuda donesena u ponovljenom postupku. Tek 2015. podignuta je optužnica u kojoj se Sačića teretilo po zapovjednoj odgovornosti. No zahvaljujući akrobaciji DORH-a, Sačića je od daljnjeg progona spasila zastara, jer je kazneno djelo ratnog zločina u međuvremenu prekvalificiralo u puno blaže djelo pomaganja počiniteljima. Sve to omogućilo mu je da danas iz saborskih klupa drži prodike i negira svoju ulogu u zataškavanju likvidacije srpskih civila i paljenju njihove imovine.
Civili su ubijeni na cesti prema Kninu (Foto: Duško Jaramaz/PIXSELL)
Neokrznut je u tom slučaju ostao i tadašnji zamjenik glavnog ravnatelja policije Milijan Brkić, koji je preslušavanjem telefonskih razgovora, tajno snimljenih tokom istrage o Gruborima, 2014. uhvaćen kako osumnjičenima za ratni zločin dojavljuje da će dobiti pozive na ispitivanje. DORH ni u tome nije vidio obilježja kaznenog djela, a Brkić je nakon sve dogurao do pozicije potpredsjednika Sabora i zamjenika predsjednika HDZ-a.
Za razliku od drugih slučajeva, najnovija odluka Ustavnog suda za sada obvezuje nadležne institucije da napokon provedu djelotvornu istragu zločina počinjenog u Uzdolju. Ironija je što im je to u zadatak, među ostalima, dao Miroslav Šeparović, koji se svojevremeno, s pozicije ravnatelja Hrvatske izvještajne službe, zalagao za ograničenu suradnju s haškim tribunalom. Šeparović je pritom, tokom i u godinama nakon akcije Oluja, bio ministar pravosuđa i kao takav jedini ovlašten za pokretanje postupka pomilovanja po službenoj dužnosti. Upravo je na njegov prijedlog predsjednik Franjo Tuđman u drugoj polovici 1990-ih pomilovao gotovo sve dotad osuđene za ubojstva srpskih civila.
Vesna Teršelič podsjeća da ratni zločin ne zastarijeva i ističe da sebi "bez obzira na nedostatnu volju institucija ne smijemo dopustiti malodušnost, već nastaviti istraživati, pisati i podizati kaznene prijave".
- Važno da se na tužbu odlučila pokojna Ika Šare, te svi koji su do sada podizali tužbe zbog svojih preminulih i nestalih bližnjih, jer su njima otvorili put za približavanje pravdi. Nažalost, previše hrabrih završilo je plaćajući visoke parnične troškove. Ali Ustavni sud i Europski sud za ljudska prava u više su slučajeva konstatirali da su istrage bile neučinkovite, obavezali pravosuđe na nastavak progona i dosudili naknadu štete - kaže Teršelič.
