Netko na zid spavaće sobe, pored obiteljskih fotografija, izvjesi sliku sveca, slikarski motiv zavičaja, portret omiljenog sportaša, pjevača ili glumca, možda prvog automobila ili mopeda koji je u životu vozio, a Simo Medaković iz banijskog sela Švrakarica kod Dvora na Uni – stavio je sliku ovna. Uokvireni ljepotan snažnog tijela i uvinutih rogova stoji na snijegu, zuri u kameru onako robustan i podsjeća na vremena kad je avlija na kućnom broju 35 bila puna blaga: trideset ovaca, dvije krave i dvije junice.

- Danas imamo samo tri kokoške, jednog kučka i jednu mačku – uzdahnu Simo.

- S tim ste ovnom osvajali neke nagrade na izložbama? – nastoji vaš novinar dokučiti moguće motive ovjekovječenja ove uspomene.

- Ma neeeee! Dobivao sam janjce od njega, one prave; kud ćeš veće nagrade! A na kraju, kad ga je Željko Lazarević zaklao, osamdeset kila čistog mesa – reče Simo, kao da se podrazumijeva da svi znamo tog izvjesno čuvenog lokalnog mesara, Željka.

Medaković se, nameće nam se zaključak, bavio ovčarstvom. No bilo mu je to tek dopunsko zanimanje, penziju je zaradio u dvorskoj Šumariji.

- Po zanatu sam pekar, a bio sam i kuhar i ekonom. Deset sam godina vozio traktore gusjeničare, one ruske, a sedamnaest radio na motorki, pa zato i imam ovakve prste – otvara nam sugovornik šake da zorno pokaže kako je rad utjecao na njih.

Tako je bilo sve do rata: s izbjegličkom je kolonom napustio selo 5. kolovoza 1995., a vratio se već 27. srpnja 1998. Urezali su mu se u pamćenje ti datumi poput rođendana dragih ljudi, da ih nikad ne zaboravi. Kao i mnogi, nije znao kamo ide. Završio je u Gornjem Milanovcu, gradu središnje Srbije, širom bivše države poznatom po proizvodnji Eurokrema i popularnim stripovima iz "Dečjih novina".

- Lijepo su nas ondje primili i hvala im na tome, ali nije to bio naš dom. Spas sam tražio u poslu. Nema što nisam radio, štogod je trebalo. Jedan mi je gazda, kojem sam pomagao prodavati janjce, kazao: "Ja vas ne razumijem kao ljude. Nama da se desi kirvaj svi bi pocrkali, a vi se snalazite svagdje, gdjegod vas život baci" – prisjeća se Medaković.

Nije ondje dugo izdržao, srce ga je vuklo doma, pa se vratio među prvima i, kako sam ističe, nikakvih problema nije imao. Do Kostajnice je došao autostopom, vlakom i autobusom, a odonud do svoga sela pješice.

- U Kostajnici sam kupio kruha i salame, stavio ih pod pazuh, pa preko brda krenuo nogu pred nogu. Otišao sam odmah i u Sisak da se prijavim; pitaju me ondje kako sam prešao granicu, a ja im iskreno kažem da me do Đakova prevezao jedan što radi u Francuskoj. On, žena, kći i dvojica sinova. Sjedio sam otpozadi s djecom i nitko me ništa nije pitao, baš kao što me ovdje nitko nije dočekao, tako sam odgovorio na potpitanja - tumači nam sugovornik, pa navodi sva imena tadašnjih suputnika, ona dječja po redoslijedu rođenja, kao da im i time želi zahvaliti na davnom prijevozu.

Imanje mu je bilo temeljito opljačkano, no kuća je stajala na svom mjestu. Moglo je i gore biti, pomislio je Simo, pa se bacio na obnovu nužnu da zimu doček na sigurnom i toplom. Puno su mu pomogli prijatelji lovci, kojima je i sam bio vazda na usluzi kad bi lovili u okolici Švrakarice; nisu nijedne kune za svoj rad uzeli, sve su radili besplatno, pa se po stoti put u životu uvjerio da se dobro dobrim vraća.

- Šljiva je tog ljeta rodila kao koprive, pokupio sam 26 kazana. Bilo je i ostalog voća: dvanaest kotlova kruške i četiri kotla grožđa, pa dobih više od trista litara rakije – sumira Simo rezultate svoje prve povratničke sezone.

Punu je godinu živio sam, a potom se vratila i supruga mu Desanka. Vrlo brzo im je pošlo za rukom namaknuti za traktor, a onda postupno i za prikolicu; plugove, drljaču i ostalo potrebno za obradu devet rali zemlje, koliko su obrađivali. Kad se danas prisjeti novog starta na temeljima starog života, reći će da je znalo biti 'čupavo', ali da je ponosan što je vrlo brzo, sa svojih deset prstiju, uspio ponovno postati 'svoj na svome', odnosno povratiti što je nekada imao. Polazilo mu je sve za rukom, no danas ženu i njega zdravlje pomalo izdaje i više nemaju snage za naporniji rad. Zato su puno toga rasprodali.

- Imao sam tumor no operiran sam i sve je sada u redu, vrlo dobro se osjećam. Ponekad me malo 'žuljne' donji dio stomaka, ali ništa strašno – kaže nam, pa ga priupitasmo za godine. - A što biste vi rekli? – uzvraća protupitanjem. - Dao bih vam 75 uvrh glave.

- Toliko mi je nedavno dala neka baba što je bila ovdje, a i jedan iz Srbije. Ona me 'procijenila' na 76, a ja joj rekoh da pridoda još devet – protumači nam Simo, kojemu će doista malo tko dati 85 godina života jer svima izgleda znatno mlađe. Čim ga i mi pomladismo za čitavo desetljeće, šeretski se nasmijao, napregnuo čelo od zadovoljstva, pa prstima prešao preko sijedih brkova namigujući pritom svojoj Desanki.

Nešto mlađa od supruga, Desanka ima problema sa šećerom i tlakom, ali je više muči izoliranost: u njihovu je zaselku nasred brda, do kojeg vodi tek izlokani makadamski put kojim je zimi i za jakih kiša gotovo nemoguće proći, tek četvero staraca. Dalje od njihovih kuća nema ničega, može se samo u šumu, pa se slučajnim prolaznicima ne nadaju.

- Najveća nam je boljka prijevoz; od kuće do bolnice u Sisku i nazad dođe 250 kuna, ako nas netko nakon moljakanja uopće želi prevesti. Doduše, autobus iz Dvora košta 70 kuna, ali rijetko ide - jada se Desanka, pa dodaje kako im čak i Crveni križ naplaćuje usluge. Pretpostavlja da je to zato što imaju mirovinu. - Donesu nam lijekove jednom u mjesecu i to svakome od nas naplate po 32 kune. Jedno kućanstvo, jedna obitelj, jedna adresa... dođu istog dana o istom trošku, a naplate kao da dolaze dvaput! Ispada da mi njima pomažemo, a ne oni nama - objašnjava.

Više od svega, Medakovićima nedostaju sinovi: jedan živi u Pančevu, drugi u Njemačkoj. Dok razgovaramo o njima, Desanka iz vitrine vadi DVD. Onaj sin što je u Njemačkoj, kaže ponosna majka, prekasno pjeva i svira harmoniku. Na nosaču zvuka koji je Stojan Medaković Stole snimio sa svojim orkestrom, čačanskom Harizmom, osam je pjesama, među kojima i naslovna, "Duni vetre sa Banije".

- Stojan je uramio ovog našeg ovna i donio nam ga na dar – ubacuje se Simo u razgovor u kojem se dotaknusmo svega i svačega. Nekim čudom, potres gotovo i ne spomenusmo; tek nas žuta naljepnica podsjeća na katastrofu koja je promijenila tolike živote i sve nas upozorila na činjenicu da u banijskim zaselcima još ima ljudi koji unatoč svim nedaćama i svoj nebrizi države, kako-tako žive.

- Na kraju, da kažem iskreno, bolje nam ne može biti nego što jest: živimo lijepo, imamo nas dvoje tri hiljade penzijice i baš smo zadovoljni – optimistično nas isprati vremešni Simo Medaković.