General Mike Milley, načelnik Združenog stožera vojske Sjedinjenih Država, stao je pred novinare prije dva tjedna, nakon što se ruska armija povukla iz južnog ukrajinskog grada Hersona, odnosno nakon što je vojska Ukrajine vratila taj grad pod vlast Kijeva. "Ukrajinska vojska ovim je postigla otprilike ono što se moglo očekivati prije početka zime. Bilo bi pametno da Ukrajina što prije potvrdi i utvrdi za pregovaračkim stolom te svoje uspjehe. U ovom ratu ne može biti pobjednika. Potpuna pobjeda nad Rusima ipak nije moguća", izjavio je Milley. Ni jedan zapadni državnik ili visokorangirani vojni zapovjednik nije dosad javno izišao s tako "defetističkim" razmišljanjem u pogledu ruske agresije i ukrajinskih oslobodilačkih težnji. S obzirom na to da njegova izjava nije dobro primljena u Bijeloj kući, a naročito ne u Kijevu, Milley se četiri dana kasnije opet pojavio pred novinarima, no ovaj put u društvu ministra obrane Lloyda Austina: smisao je bio ublažavanje i relativiziranje ranijeg Milleyevog istupa, ali prvi čovjek najmoćnije vojske na svijetu ponovio je da Rusija, unatoč pretrpljenim porazima i velikim gubicima, još uvijek ima respektabilnu vojnu moć u Ukrajini. "Vjerojatnost ukrajinske vojne pobjede – definirane kao izbacivanje Rusa iz cijele Ukrajine, uključujući Krim – u skorije vrijeme nije velika, vojno", rekao je Milley.
Budući da predsjednik Milanović ne namjerava supotpisati još uvijek vrlo nejasnu odluku Vlade o sudjelovanju HV-a u obuci ukrajinskih vojnika, premijer će, ako je to uopće proceduralno izvedivo, morati za to u Saboru dobiti dvotrećinsku većinu
Šezdeset četverogodišnji Mike Milley general je s četiri zvjezdice, načelnik Združenog stožera od ljeta 2019. godine. Diplomirao je na Princetonu, vojnik je već više od četrdeset godina i završio je najviše ratne škole: služio je i zapovijedao u specijalnim snagama i elitnim kopnenim trupama. Imenovao ga je predsjednik Donald Trump, ali Milley ni u jednom času Trumpovog mandata nije odustao od vlastitog ljudskog i profesionalnog integriteta u korist političkog poltronstva i povlađivanja predsjedničkom šarlatanstvu. Milleyevo nepopustljivo držanje za Ustav, zakone i zdrav razum bilo je ključni faktor u obeshrabrivanju Donalda Trumpa da pokrene rat protiv Irana u razdoblju između poraza na izborima i ulaska Joea Bidena u Bijelu kuću te da još vatrenije i otvorenije podupre svoje pristaše u nasilnom izazivanju političkog kaosa u siječnju prošle godine. Mišljenje generala Milleya, dakle, nije mišljenje politički ili ideološki svrstanog čovjeka koji ima bilo kakvog razloga da bude naklonjen Rusiji ili da se obijesno suprotstavlja politici Bidenove administracije i NATO-saveza, nego je riječ o procjeni generala najvišeg ranga koji spada u krug od nekoliko najupućenijih ljudi na svijetu u ratna zbivanja u Ukrajini, kao i u vojne potencijale Rusije i Ukrajine te u stanje armijskih skladišta u NATO-zemljama. Ta procjena zasad nema naročitu težinu u stvarnosti, mada je svakome jasno da je riječ o vrlo utemeljenom i vrlo objektivnom zapažanju, jer odluke donose političari, a dominantni politički stav Zapada – barem na deklarativnoj razini – i dalje jest da će se Ukrajini pomagati koliko god bude trebalo i da nitko nema pravo siliti Ukrajince da se okrenu pregovorima prije nego što oni sami zaključe da je došlo vrijeme za pregovore.
No general Milley sigurno nije slučajno i spontano kazao ono što je kazao, pa onda to i ponovio u nešto blažoj formi. Nije bila slučajna ni onako rezolutno negativna američka reakcija na tvrdnje ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog da je na teritorij Poljske, prije nekoliko dana, pala ruska a ne ukrajinska raketa koja je usmrtila dvojicu poljskih građana; naravno, nije slučajno ni što je ta tema brzo iščezla iz zapadnog medijsko-političkog fokusa, jednako brzo kao što je nestala i priča o dronu što je u ožujku pao na Zagreb. Nije slučajno ni to što vodeći američki mediji sve učestalije izvještavaju o ukrajinskim ratnim zločinima nad zarobljenicima, iako još uvijek ne raspolažu nepobitnim dokazima o tome. Nije se ni Jensu Stoltenbergu, glavnom tajniku NATO-a, baš omaklo ono što je rekao u ponedjeljak: "NATO je iscrpio veliki dio vlastitih zaliha oružja i streljiva. Morat ćemo surađivati s industrijom da se pojača proizvodnja." I potom dodao: "Države Saveza moraju biti spremne platiti određenu cijenu, u obliku viših troškova energije i drugih ekonomskih posljedica, kako bi ojačale obranu Ukrajine." To su, inače, riječi čovjeka s plaćom od više desetaka hiljada eura mjesečno, čovjeka koji ne izlazi ni na kakve izbore.
Obraćanje Zelenskog sudionicima Krimske platforme u Zagrebu (Foto: Damir Sencar/HINA/POOL/PIXSELL)
Zelenski i njegovi suradnici shvaćaju da se na Zapadu – bez čije se vojne i financijske pomoći Ukrajina ne može braniti, a kamoli oslobađati svoj teritorij – rađa zasićenje ratom koji nije jeftin i bezopasan, i čiji se potpuno pozitivan ishod ne nazire u doglednoj budućnosti. Stvari dodatno komplicira činjenica da je Republikanska stranka osvojila većinu u Zastupničkom domu Kongresa, što će u najmanju ruku otežati i usporiti isporuku oružja, oruđa i novca Kijevu, kao što i nastavak vojne i financijske pomoći Ukrajini neće proći bez novih podjela i nesuglasica unutar NATO-a i Europske unije, mimo tradicionalno rezerviranih Turske i Mađarske, odnosno na unutrašnjopolitičkom nivou većeg broja članica rečenih asocijacija. U Hrvatskoj, primjerice, opozicija glasno negoduje zbog toga što Vlada, zajedno s vladama ostalih članica EU-a, kani dati jamstvo za kredit od 18 milijardi eura, kredit koji bi Europska komisija proslijedila kao pomoć Ukrajini, dok predsjednik Republike Zoran Milanović, ujedno i vrhovni zapovjednik Hrvatske vojske, ne namjerava supotpisati još uvijek vrlo nejasnu odluku Vlade o sudjelovanju Hrvatske vojske u nejasnoj obuci ukrajinskih vojnika, bilo da Ukrajinci dođu u Hrvatsku, bilo da određeni broj pripadnika HV-a bude poslan u kampove za obuku u Poljskoj ili Njemačkoj, pa će premijer Plenković – ako je to uopće proceduralno izvedivo – morati u Saboru dobiti dvotrećinsku većinu za realizaciju te ideje. Što vrijeme bude dalje odmicalo, u tom pogledu ne treba očekivati umanjivanje razlika u državama NATO-a i EU-a, već baš suprotno.
Političko vodstvo Ukrajine nastoji osujetiti zgušnjavanje negativne atmosfere inzistiranjem na dvjema točkama. Prva je teza da bi bilo kakvo ukrajinsko popuštanje rezultiralo nastavkom ruskog agresivnog širenja na neke druge europske zemlje i trajnom opasnošću za mir i političku stabilnost Europske unije: to je, međutim, samo pretpostavka, o čijoj se utemeljenosti može razgovarati argumentima koji nisu jednostrani i jednodimenzionalni. Druga točka jest čvrsto stajalište, koje podržava i velika većina Ukrajinaca, prema kojem bi pristanak na pregovore bio kapitulacija, a taj oblik kapitulacije bio bi bizaran, s obzirom na to da je Ukrajina u posljednje vrijeme izvojevala neke važne pobjede na ratištu. No jesu li ti recentni vojni uspjesi – među kojima je najkrupnije oslobađanje Hersona – dokaz da ukrajinska armija može osloboditi cijeli teritorij Ukrajine, a trenutno je pod ruskom okupacijom otprilike jedna petina te zemlje? General Milley, vidjeli smo, ne misli da je to moguće, a predsjednik Zelenski još nije iznio iole opipljive vojne argumente na kojima bazira oslobodilački optimizam. Osim toga, svako ukrajinsko razmišljanje o punoj i nedvosmislenoj ratnoj pobjedi podrazumijeva nove i nove količine zapadnog oružja, municije, opreme i novca te nemale troškove zbrinjavanja ukrajinskih izbjeglica u europskim zemljama, a to nas vraća na Stoltenbergovu izjavu o iscrpljenosti zaliha i na unutrašnja politička razilaženja u Sjedinjenim Državama i u zemljama – i među zemljama – Europske unije. Začarani krug.
Sadašnja ruska ratna strategija i taktika u Ukrajini sastoji se u raketno-artiljerijsko-dronovskom udaranju po objektima energetske infrastrukture, u utvrđivanju dosegnutih borbenih linija te u sporom i minimalnom napredovanju u Donjeckoj oblasti. Prema službenim ukrajinskim izvorima, sada je izvan funkcije oko 50 posto elektroenergetske mreže, što znači da je s hladnoćom i mrakom suočeno oko 10 milijuna ljudi. Rusi su način ratovanja prilagodili svojim mogućnostima, a svakome je jasno da je njihova ključna i teško premostiva slabost u nemotiviranoj i nedovoljno brojnoj pješadiji. To je teški limit kad je riječ o ofenzivnom djelovanju, ali za čuvanje utvrđenih položaja potrebno je mnogo manje vojnika, dok vojska koja napada mora računati na velike ljudske žrtve i na enormnu potrošnju municije. Na tako postavljenom bojištu nisu izvjesni brzi i veći teritorijalni pomaci ni s ukrajinske ni s ruske strane, pogotovo tokom zimskih mjeseci. "Ukrajinci zaslužuju svu moguću pomoć liberalnih demokracija i nitko ih nema pravo siliti na mirovne pregovore bez zadovoljenja preduvjeta koje su sami postavili ili će tek postaviti ruskoj strani. To nije zalaganje za produženje rata, to je njegovo jedino moguće pravedno i pravično okončanje", piše ovih dana Goranko Fižulić, bivši ministar i poduzetnik, na portalu Telegram. Teško je ne složiti se s ovim mišljenjem na razini načela i proklamacija, ali u realnom svijetu postoje konkretna ograničenja: na primjer, iscrpljenost vojnih zaliha u "liberalnim demokracijama", kao i ekonomska kriza kojoj se predviđa razbuktavanje, što znači, između ostalog, da se poluprazni arsenali neće popuniti ni lako, ni brzo.
