Posljednjih mjeseci mi se čini kako svi putevi vode u Srbiju. Nada je zarazna i poželjela sam se bar provozati cestom kojom je nedavno grupa studenata pješke išla od Beograda do Niša pa sam smislila razlog da napustim Skopje i skočim do Beograda. Obično putujem inkognito, ali ovoga puta sam dogovorila desetak kava s prijateljima, poznanicima i suradnicima. Jednostavno sam željela biti među ljudima koji vjeruju u nešto.
Ustreptalo sam očekivala informaciju kada i gdje će biti sljedeća blokada, ali pokret je toliko raspršen da te takve informacije mogu zaobići. Uspjela sam se priključiti maršu prosvjetnih radnika i mahnuti studentima koji okupiraju fakultete. Nepravedno sam tih dana očekivala od ljudi da mi daju nešto što bih trebala pronaći izvorno u sebi. Minute šutnje provedene u Srbiji pretočile su se u minute šutnje provedene pred Parlamentom u Skopju gdje nas se okupilo nekoliko tisuća da odamo počast žrtvama korupcije i kriminala.
Pomišljam na nekoliko razgovora u Beogradu kada sam pokušavala opipati puls i političke motive ljudi koji mjesecima štrajkaju i nisam osjetila da je dominantna poletnost, nego zbunjenost. "Sve je ovo divno, ali šta je sledeće?", retorički se tada zapitala Pavla i tako jednostavno artikulirala moje strahove vezane uz krah svega. Prosvjedi kao da gube potencijal kada nema opozicije koja bi ih mogla udomiti i artikulirati našu hitnu potrebu za uređenjem koje će, umjesto o kapitalu, brinuti o dobrobiti ljudi. "Što je sljedeće?" logično je pitanje prestrašenog uma koji svjedoči potpunom kolapsu – krovovi su doslovno počeli padati i ubijati nas.
"Što je sljedeće?" isto je tako logično pitanje kada smo suočeni s kolapsom opcija koje poznajemo kao lijeve i desne. U više navrata pročitala sam da je autentičnost studentskog pokreta danas njihova navodna "apolitičnost", koja podrazumijeva izostanak ikakve veze s licem (ili licima) vlasti, naprotiv, vlada vjera u (utopijsku?) ideju decentralizacije moći i institucija koje neće biti zarobljene u rukama oca-vođe.
Navodna apolitičnost veže se i s nepostojanjem jasnog, konačnog cilja, kao što bi bila zamjena jedne garniture drugom. No to nije apolitičnost, nego različito (i očajno potrebno) razumijevanje i prakticiranje politike koja je, iz ove perspektive, utemeljena na svakodnevici, pokretu, brizi, afektima i zajedništvu. Studentski pokreti važni su jer nam u praksi pokazuju da zapravo jest moguće organizirati se na način koji se razlikuje od dominantne matrice.
Inače, prije nekoliko dana navršilo se 10 godina od najvećih studentskih prosvjeda u Makedoniji i uspostave "Autonomne zone" – okupacija Filološkog fakulteta Blaže Koneski, iako je trajala samo 13 dana, izazvala je tektonske promjene u jezgri ove zemlje. Svatko tko se ne bi složio s ovim je, blago rečeno, politički nepismen. Pitanje "Što je sljedeće?" u ovom trenutku ostaje otvoreno, i to je u redu, sve dok učimo kako se pokrenuti zajedno.
(S makedonskoga preveo Ivica Baković.)
