Ništa nije ni lako ni jednostavno u ‘Otadžbini’/’Fatherland’ ili ‘Zemlji otaca’, a ni samoj autorici Nini Bunjevac (1972.) nije lako riješiti svoju identitetsku zavrzlamu: rođena u Kanadi, odrasla u Beogradu i Nišu, a od 1990. opet u Kanadi, ona o sebi misli kao o kanadskoj umjetnici i srpskoj istovremeno, no kako su Bunjevci podrijetlom iz Bogićevaca u Slavoniji, Nina Bunjevac za sebe jednostavno veli da je Jugoslavenka. Tako se, naime, osjećala sve do povratka u Toronto početkom devedesetih i taj zamrznuti predapokaliptični identifikacijski osjećaj jako dobro poznaju svi koji su od 1990/91. postali suvišna lica.
Grafički roman ‘Otadžbina’ traumatska je autobiografska priča o Nininom ocu Petru koji je sredinom sedamdesetih poginuo kao pripadnik četničke emigracije. Znamo da pokušaj bijega od fatalnih balkanskih porodičnih priča nije moguć i Nina Bunjevac je pokušala shvatiti motive i logiku koji dovode ljudske živote u tako ekstremne životne izbore i situacije. Očito da samo moć pripovijedanja – ili samo točno ispričana biografska ili autobiografska priča – pomaže da razbistrimo balkansku, krležijansku ‘pomrčinu’: autorica je doista uspjela sebi i nama protumačiti, ali ne i abolirati, očeve motive i njegovu neosporno tragičnu sudbinu. On je za nju nakon svega ostao terorist, što uopće nije umanjilo njegovu tragediju. Upravo obrnuto: da bi se nekako pomirila s njim, morala ga je tako strogo osuditi, a da to nije uradila, on bi ispao neki patetični bijednik i jeftini ubojica s kojim se tek ne bi mogla izmiriti.
Struktura ‘Otadžbine’ je zanimljiva i podsjeća na priče kanadske nobelovke Alice Munro koja na sličan način voli kronološki ispreturati svoje priče u potrazi za epohalnim završetkom: i njezine junakinje su neki svakodnevni svijet – knjižničarke i trgovački putnici – a nije li jednu od svojih najboljih priča Alice Munro smjestila baš na Balkan, odnosno u Albaniju? Takva kompleksna struktura otvorila je Nini Bunjevac prostor za mnoštvo pobočnih, ali važnih detalja, poput kadra u kojem osamljeni njemački oficir drži u krilu malog Petra za kojeg već znamo da će postati dio tima zloglasnog Nikole Kavaje: u toj sceni, koja nije jedina takva u stripu, jezovitost i empatija spajaju se u neku još neiskušanu emociju. I inače su svaki kadar i svaki detalj u ‘Otadžbini’ fascinantno promišljeni i nacrtani – autorica je ipak ponajprije slikarica – i njezini crteži Ante Pavelića i Draže Mihailovića (koji se u jednom kadru pojavljuju zajedno!) antologijske su likovne studije karaktera.
Očito na tragu Spigelmana, Saccoa i Satrapi, ‘Otadžbina’ je i duhovita priča, koliko god depresivna i mračna: Humor, zapravo sam Život, vodi ovdje veliku bitku sa Zlom historije, i negdje u daljini – kad god to nije baš neprimjereno ili nepristojno – odjekuje zagušeni crumbovski smijeh.
Samo velika umjetnost može ovako uvjerljivo ispričati priče o likovima koji stenju u paklenskim mukama pod teretom Historije. Ovakvim pričama očito nema kraja, ali je beskrajno važno da ih se točno ispriča. A ‘Otadžbini’ – koja je po svojoj univerzalnosti na razini ‘Valcera s Bashirom’ ili ‘Persepolisa’ – eventualna animirana verzija može samo trasirati put prema izvanvremenskom klasiku.
