Japanska tenisačica Naomi Osaka dobitnica je nagrade Laureus za najbolju sportašicu svijeta u prošloj godini. Druga je tenisačica svijeta. Dva puta je pobjeđivala na Australian Openu i US Openu. Protekle dvije godine bila je najbolje plaćena sportašica svijeta. Lani je zaradila više od 55 milijuna dolara, ni deset posto tog iznosa nisu turnirske nagrade, više od 90 posto doteklo je od sponzora. Reklo bi se: Osaka je ne samo uspješna nego i rođena pobjednica, a takvima u suvremenom profesionalnom sportu nisu dopuštene ljudske slabosti, osim emocija u trenutcima trijumfa ili poraza. Naomi Osaka naprasno se 31. svibnja povukla s ovogodišnjeg Roland Garrosa nakon što je pobijedila u prvom kolu. Odlučila je ne pojaviti se na konferenciji za novinare, svetoj obavezi nakon meča. Zbog toga je globljena s 15.000 dolara. Time je pokrenula lavinu reakcija koja se još uvijek kotrlja. Rekla je kako nije htjela razgovarati s novinarima iz "mentalnih razloga", a ti su mentalni razlozi anksioznost koju kod nje izazivaju obavezne konferencije za novinare jer, eto, nije svatko, pa ni svaka šampionka, za medijsku zvijezdu. S novinarima se nakon meča (ili kojeg drugog sportskog događaja) ne razgovara zbog novinarskih potreba, nego zbog marketinških razloga. Rijetko kad su te konferencije za novinare zanimljive. Pitanja su obično "kako ocjenjujete svoju današnju igru?", "što je prelomilo meč?", "što je uzrok neočekivanog poraza", "što mislite o sljedećoj protivnici?". Međutim, sponzori diktiraju ponašanje. Osaka se odlučila tome usprotiviti. Radi svog mentalnog zdravlja odustala je i od turnira u Berlinu koji joj je trebao biti priprema za Wimbledon.
Prva reakcija na njen bojkot konferencije za novinare bila je oštra. Predsjednik Francuskog teniskog saveza Gilles Moretton kazao je da je to nevjerojatna i neprihvatljiva pogreška i da baš taj slučaj pokazuje zašto je potrebno upravljati čvrstom rukom. No ubrzo se stanje promijenilo i sada sve manje ljudi osuđuje Osaku, sve više joj daje podršku (među njima je i sedmerostruki svjetski prvak u Formuli 1 Lewis Hamilton), zaključeno je da je Morettonova izjava nevjerojatna i neprihvatljiva pogreška, a sve se više propituje i odnos sponzora prema sportašima. Od tako dobro plaćenih sportaša i sportašica kao što je Osaka očekuje se da bespogovorno ispunjavaju sve što sponzori kažu. Nije da u tome nema neke perverzne logike. Sponzori su ti koji ih, barem neke, basnoslovno plaćaju, pa po logici stvari mogu mnogo toga tražiti zauzvrat, a zauzvrat traže i da sportaši uvijek budu nasmiješeni i orni za razgovor. Zapravo, oni žele potpuno kontrolirati svoje reklamne panoe. Čini se da takvom odnosu polako dolazi kraj.
Nije Osaka prva koja se pobunila, prva koja je rekla "želim biti ja", a ne robot. Najuspješnija gimnastičarka u povijesti svjetskih prvenstva, Amerikanka Simone Biles, odustala je od sponzorskog ugovora s Nikeom i priključila se konkurentskom timu Athlete jer "ne želi biti samo sportašica nego i individua". Istu zamjenu sponzora napravila je i atletičarka Allyson Felix, šesterostruka olimpijska pobjednica, a razlog je bio korporacijska politika koja je penalizirala trudne sportašice (u međuvremenu promijenjena). Mediji su mnogo dali sportašima, ali vrhunskim sportašima danas, u doba društvenih mreža, više nisu nužni. Sponzori su mnogo dali sportašima, ali sada poneki sportaši traže da ih se tretira kao ljudska bića i da se uvaže i njihove slabosti. Istina, u tome itekako ima i odgovornosti sportaša jer mnogi pristaju na tu igru razmjene novca za ugovornu poslušnost, ali nekima je očito prekipjelo. A mentalno zdravlje vrhunskih sportaša nešto je što se obično ne propituje, a trebalo bi. Njih se često svodi na "rođene pobjednike" ili "one koji u ključnom trenutku psihički padnu", ali o posljedicama se ne govori i ne piše mnogo. A pritisak na vrhunske sportaše je golem. Sami si stvaraju pritisak željom za pobjedom i uspjehom, javnost stvara golem pritisak željom da oni ostvare uspjehe koji oni koji tvore javnost ne mogu postići, sponzori stvaraju golem pritisak jer im o uspjehu ovisi isplativost investicije. A to što je Gianluigi Buffon – jedan od najboljih golmana u povijesti nogometa – patio od depresije, malo koga zanima, jer Gianluigi je na svakoj utakmici morao biti Buffon.
