Nekoliko tjedana prije nego što je premijer Andrej Plenković najavio izbore i objavio HDZ-ove izborne liste, iz kabineta Ministarstva zdravstva (MiZ) počeli su medije bombardirati čak i vikend promotivnim objavama; u revijalnom tonu nižu se vijesti o redukciji lista čekanja, svečana otvorenja CT-ova i MR-ova, helidroma, odjela, obnovljenih zgrada, reakcija na nezadovoljstva sektorom, zahtjeve i kritike. U utorak su u Saboru podržane izmjene Zakona o zdravstvenoj zaštiti prema kojima specijalizanti medicine u slučaju prijevremenog raskida ugovora o radu s bolnicom više neće morati vraćati značajne iznose troškova za školovanje i plaće, već samo troškove školovanja. Ukidanje obaveze povrata isplaćenih plaća ispravno je i u skladu s rješenjem Ustavnog suda iz 2023., ali je s procjenom MiZ-a da troškovi specijalističkog obrazovanja iznose smiješnih sedam tisuća eura ponižen javni sektor, a mladim liječnicima dopušteno da ga iskoriste i bez značajnih obaveza odu u nabujali privatni sektor ili u inozemstvo.
No važnije je da to HDZ-u može donijeti koju tisuću glasova (procjena HUBOL-a je da preko pet tisuća liječnika ima tzv. robovlasničke ugovore, op. a.), kao i tekući ceremonijalni radovi na zdravstvu. Uostalom, mandat ministra zdravstva Vilija Beroša od početka do danas staje u jednu rečenicu – po Berošu se Plenković i njegovi interesi poznaju.
Za slijepu je odanost ministar dobio brisanje s prvog mjesta izborne liste u 10. izbornoj jedinici, gdje je na prošlim izborima osvojio najveći broj preferencijalnih glasova, više od samog Plenkovića. Beroš je dakle prošlost, iako na resoru radi više nego ikada. Tim povodom, više je razloga da se njegov četverogodišnji mandat detaljno pretrese.
Počeo je s povijesno važnim događajem, početkom pandemije bolesti Kovid-19, kakva se događa jednom u stotinu godina. Nakon iznuđene smjene skandalima sklonog Milana Kujundžića, pristojni je Beroš došao kao pravo osvježenje i ekspresno postao prvi HDZ-ov narodni heroj nakon Domovinskog rata; djeca su mu slala pisma, a likom je ušao i u pop kulturu. Spot "Super Vili" s djevojčicom koja gleda prema Suncu, poručujući da će, zahvaljujući Viliju, sve biti u redu, nezaboravno je djelo pandemijskog bunila. Zborno pjevanje "Druže Vili, mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrenemo", utjecalo je i na fascinantne rezultate na izborima i ispitivanjima rejtinga političara. Prema KRO Demoskopu, Beroš je u ožujku prve pandemijske godine imao 2,1 posto podrške, da bi već u travnju privukao nevjerojatnih 29,2 posto ispitanika koji su ga smatrali najpozitivnijim hrvatskim političarem, ostavivši premijera Andreja Plenkovića da mu gleda u leđa s cijelih devet posto poena manje. Munjevito stečena popularnost, međutim, ispuhivala se jednako munjevito: već se u svibnju podrška građana gotovo prepolovila na 15,4 posto, da bi u lipnju pala na 8,1 posto, dok je već u rujnu Vili ostao heroj za samo 3,1 posto ispitanika.
Da u povijesti ove države nema ministra zdravstva koji je bio politički popularan na duge staze, notorna je činjenica za koju ne treba tražiti duboke razloge. Dostupno zdravstvo svima je životno važno, a svaka zdravstvena administracija radi samo na tome da ga učini još nedostupnijim i da stvori neprijatelje među pacijentima i osiguranicima HZZO-a. Povlače se mjere odvraćanja od korištenja zdravstvene zaštite, podižu cijene participacija, mijenjaju uvjeti za stjecanje statusa osiguranika, pacijenti se prosljeđuju privatnom sektoru, optužuju za bespotrebnu utilizaciju zdravstvene skrbi, zastrašuju gubitkom prava itd. No potop Beroševe popularnosti dogodio se prije nego što je stigao napraviti išta od ovoga i rezultat je bezočne spremnosti da usred pandemije sebe, struku i epidemiološku dramu, podredi Plenkoviću i interesima HDZ.
Činjenica je, međutim, da ga je upravo Plenković stjerao u kut. Premijerov prvi pandemijski potez bilo je oduzimanje dijela ovlasti novom ministru kroz izmjenu Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti i formiranje Kriznog stožera kao stranačkog tijela koje će upravljati pandemijom. U tom bizarnom, pravno i ustavno spornom političkom projektu, Beroš čak nije bio član stožera, koji su, među ostalim, činili niži činovnici iz raznih ministarstava. Kad su ti izljevi bijesa javnosti zbog nesuvislih i nedosljednih mjera srušili sav respekt prema ministru, članovima Stožera i Vladi, u javni su prostor prodrli antivakserski pokreti, neke inicijative desnih populista (Most) za preispitivanje ustavnosti mjera koje donosi Krizni stožer i – nažalost – samo rijetki glasovi ozbiljnih ustavnih stručnjaka. Sve je vodilo prema predestiniranom ishodu zbog kojeg će na kraju svi naricati – epidemiološkom kaosu i gubitku svakog kredibiliteta osoba koje su trebale predstavljati medicinsku profesiju i vjerodostojne informacije.
U srpnju 2021. pokazalo se da je Hrvatska na dnu EU-a po stopi procijepljenosti protiv Kovida-19, nabava cjepiva bila je potpuno netransparentna i počinjala je s prijedlogom HZJZ-a, koji je MiZ samo verificirao. Za nabavku lijekova Vlada je davala ovlasti članovima Stožera, ne ministarstvu. Taj je hodogram doveo do bacanja oko 2,2 milijuna doza cjepiva. Ni to ni alarmantan podatak da je Hrvatska pri vrhu smrtnosti od Kovida-19 u EU-u, pa čak i u svjetskim razmjerima (podaci su varirali od trećeg do sedmog i osmog mjesta na svijetu), u to vrijeme nisu doveli u pitanje Berošev status u Vladi, jer bi to nužno vodilo prema pitanju tko je još odgovoran, a odgovor izravno vodi prema premijeru. Ništa se nije promijenilo ni kad je Državna revizija iznijela strašan podatak da je koncem 2021. dug zdravstva iznosio povijesnih 14,6 milijardi kuna (više od polovice ukupnog proračuna za zdravstvo).
S jenjavanjem Kovid panike nastavilo se upropaštavanje zdravstva nerješavanjem problema i fokusom na prepuštanje onkologije privatnim inicijativama i korporativnim interesima. Od 2019. i Plenkovićevog dogovora s korporacijom Roš u Davosu o projektu koji je najavljen kao povijesni zaokret u liječenju karcinoma, još su tri poduzetničke inicijative predstavljene kao revolucionarni ili strateški projekti; počeci stereotaktične kirurgije u bolnici Radiohirurgija Zagreb, financirani iz proračuna HZZO-a, projekt osnivanja novog Centra za liječenje malignih bolesti u Zaboku, uz ulaganje Sveučilišnog medicinskog centra Picburg (UPMC) i, konačno, odluka da se prihvaćanjem statusa strateškog projekta budućoj onkološkoj bolnici Medikol omogući brža gradnja. Beroš se pobrinuo da javni sektor zdravstva, koji je opremljen katastrofalno malim brojem zastarjelih linearnih akceleratora za liječenje onkoloških bolesnika (3,5 na milijun stanovnika, EU prosjek 5,3), do danas ne dobije modernu radiološku opremu u vrijednosti od 70,1 milijun eura, koji su odobreni prema Nacionalnom planu oporavka i otpornosti (NPOO). Kada se trijaža pacijenata iz javnog u privatni sektor desi i u onkologiji, vrijeme je za posmrtni govor nad javnim sektorom.
Podsjećanjem na teror uvjetovanja za održavanje statusa osigurane osobe kvartalnim fizičkim ukazanjem osiguranika u prostorijama HZZO-a, slučaj snimanja Plenkovićeve prijateljice Dijane Zadravec, amenovanje bešćutnosti sustava u slučajevima Čavajda, Matijanić i Budak, završavamo portret čovjeka koji se tako podredio interesima svog šefa i igrama moći, da mu se ovaj mogao odužiti jedino prekidom podaničke karijere. Loša je vijest da je posljedice havarije zdravstva praktički nemoguće sanirati, osobito ne tako što će onaj tko je za havariju kriv birati nekog novog Beroša.
