Barem na početku, kad su veledrogerije obustavile isporuku lijekova, Vili Beroš je bio mnogo iskreniji od svog prethodnika Milana Kujundžića. Treba povećati doprinos za zdravstvo, rekao je on. Nasuprot tome, Kujundžić je mudro naklapao o reformama, listama čekanja, objedinjavanju nabave i za sve nevolje optuživao svoje prethodnike iz redova SDP-a. I Beroš je, naravno, brzo shvatio da se iskrenost ne isplati, pa je prešao na reformsku mantru. Ali bez obzira na to što govorili, obojica, pa i svi liječnici, misle isto. Oni koji su na ravnateljskim dužnostima da zdravstvo dobiva premalo, a svi zajedno da su im plaće preniske. To se jasno vidi u vremenu korone. Čim je njihova postala zadnja, troškovi su eksplodirali, iako bolnice rade znatno manje. Pacijenti, naime, čekaju sigurnija vremena da nastave dolaziti u tu opasnu sredinu. Kontrole i novi laboratorijski nalazi mogu pričekati.
Ipak, ne bi imalo smisla optuživati liječnike za rasipništvo jer oni samo rade svoj posao, a čim ga bolje i savjesnije rade, tim su troškovi veći. U dijagramu brzog razvoja zdravstva prepliću se dvije uzlazne linije. Nova i sve skuplja sredstva i metode liječenja sa sve većim profitima farmaceutskih, osiguravajućih, tehnoloških i sličnih tvrtki. Riječ je o golemim novcima i utjecajima. Upravo svjedočimo kako jedna AstraZeneca demonstrira svoju nadmoć nad Europskom unijom. Potpisali smo, platili ste, nema veze. Mi isporučujemo ondje gdje je profit veći. Unija traži pravdu pred sudom? Tko dočeka kraj procesa, pričat će. Ali ruke se trljaju sad. Kako se u svemu tome snalazi hrvatsko zdravstvo, točnije hrvatski liječnici? Jer, suprotno općem uvjerenju, zdravstvom ne vladaju ni političari, ni stranke. Vladaju liječnici i to najugledniji među njima, sve jedan profesor doktor znanosti do drugog. Njima, po nekom nepisanom pravilu, pripadaju sva ministarska, ravnateljska i slična mjesta, a oni to, s nekom djetinjom naivnošću, prihvaćaju kao prirodnu stepenicu u svom napredovanju.
Nedavno je u nekoj radijskoj emisiji jedan ravnatelj (nažalost, ovaj autor nije slušao otpočetka pa mu ne zna ime), objašnjavajući da je s raspoloživim novcem nemoguće poslovati bez gubitaka, izgovorio sljedeću rečenicu: "Moja je bolnica organizirana na najbolji mogući način!" Doslovno tako, apodiktično i s najdubljim uvjerenjem. Treći stupanj komparacije. Ne dobro, najbolje. Ali kako on to zna? Što ga je kvalificiralo za takvu ocjenu? Na slično pitanje nekadašnji ministar Kujundžić svojedobno je odgovorio: "Ja mogu raditi u svakoj bolnici u Europi!" Možda, ali kao liječnik, a ne ravnatelj. Za organizaciju i vođenje tako velikih sustava, kao što je bolnički ili zdravstveni u cjelini, traže se neka druga znanja, koja se ne uče na medicini i koja nema Vili Beroš. Njegove reformske papire, za koje tvrdi da su negdje u premijerovoj ladici, ne treba ni pogledati da bi se znalo što u njima piše. I tu su, sasvim sigurno, objedinjena nabava, centralizacija listi čekanja i sve ono drugo čega smo se naslušali iz godine u godinu. Na primjer autsorsing, pri čemu je trebalo privatizirati (izdvojiti) čistačice i kuharice, ali ne činovnike ili, ne daj bože, računovodstvo.
Mnogi su se već dosjetili da bi reformu i druge poslove vezane uz zdravstvo trebalo prepustiti ekonomistima, ali ni to nije pravo rješenje. Oni bi, vjerojatno, bolje kontrolirali troškove, ali organizacija je posebna struka, za koju nije dovoljno samo ekonomsko obrazovanje. O čemu je riječ dobro pokazuje jedan primjer iz nekadašnje Jugoslavije, koji je ovaj autor već jednom spominjao. Riječ je o sarajevskom Energoinvestu, koji je sa 50 tisuća zaposlenih bio jedna od najvećih tvrtki u zemlji. (Duplo veća od zagrebačkog "Rade Končara" u njegovim najboljim danima.) Ekonomista su imali kao u priči, pa ipak, kad su se odlučili za novu organizaciju (reformu) tog velikog sustava, njihov legendarni generalni direktor Emerik Blum predložio je angažman svjetski poznate američke konzultantske tvrtke McKinsey & Co u kojoj je, usput rečeno, pet godina radio i sadašnji šef Fortenova grupe (bivši Agrokor) Fabris Peruško.
Amerikanci su u Sarajevu radili dvije godine, a osim stručnog dijela posla morali su se suočiti i sa starim navikama, pa i pravima. Na udaru im se našao i sam Emerik Blum, kojem su propisali da smije kontaktirati samo s devet osoba na nižim položajima, a ne obilaziti tvrtku i miješati se u svačiji posao. Blum je poludio. Tko da njemu zabrani da u svom poduzeću razgovara s kim želi? Taj se još nije rodio. Spor se toliko zaoštrio da su Amerikanci zaprijetili da će prekinuti posao i već sutra odletjeti kući. Tada je i Blum popustio, a poslije su svoj razvoj u Energoinvestu dijelili na razdoblje prije i poslije McKinseyja. Zanimljivo je da se nova organizacija dobro uklopila u samoupravni sistem s njegovim osnovnim i radnim organizacijama udruženog rada. Energoinvest je postao svjetska tvrtka pa je, na primjer, imao i jednu tvornicu u Meksiku, preko koje je ulazio na američko tržište. To je ono protiv čega je mnogo poslije ustao Donald Trump, zarativši tako sa svojim europskim saveznicima. Ali među pogođenima već odavno nije bilo Energoinvesta. Quei bei tempi passati, što bi rekli Talijani, a mi dobro razumjeli i bez prijevoda.
Problem s Emerikom Blumom spada, ipak, u dječji vrtić prema onome s čim bi se neki zamišljeni strani konzultanti suočili u Hrvatskoj. Ali ne uvijek i u svakoj prilici. Vlada ih redovito angažira kad prodaje neku veću imovinu i tu, barem koliko javnost zna, nekih otpora nema. Zdravstvo je, očito, posebna priča u kojoj se prepliće nekoliko motiva, koji svi vode istom žalosnom kraju. Stalno rastućim gubicima. Jedan od njih su liječnici sa svojim taštinama i navikama da je svaki neprikosnoveni gazda na svom odjelu i da njima pripadaju sva šefovska mjesta sve do ministarskog. Ne samo stručna, što bi bilo normalno, ali što ih, nažalost, često ne zadovoljava. Tu su, zatim, golemi materijalni interesi kojima pogoduje sustav u kojem su gubici prirodno stanje i još prirodnije da ih država pokriva. Novac iz zdravstva curi kao iz probušene bačve, ali previše je onih kojima nije u interesu da se rupe začepe. Zašto su, na primjer, lijekovi u Hrvatskoj skuplji nego u okolnim zemljama? Čak i Sumamed koji se proizvodi u Zagrebu. Tko ne vjeruje neka, posjeti apoteke u Brežicama ili Nađkanjiži. Tu je, naravno, i politika koja se ne odriče utjecaja na svoje bolnice i kadrove u njima i kojoj su ugledni liječnici važan stranački oslonac. Pritom svaki političar ima svog liječnika, ali i obratno. Svaki liječnik ima svog političara. Otkud početi rasplitati taj čvor? Svakome tko to pokuša prijeti opasnost da ostane bez prstiju. Čini se da preostaje jedino metoda Aleksandra Makedonskog.
