I mene zanima gdje su nestali ljudi koji su bačeni u Dravu. Bilo je i nedužnih ljudi, ali bilo je i ljudi kojima je trebalo suditi. (...) Vrlo dobro se zna tko sam, što sam, za što sam se zalagao, u kojoj kuruzi su klečali Pupovac i slični kad sam se borio za očito fiktivna prava srpskog naroda, do kojih je očito samo meni bilo stalo. Branimir Glavaš je hrvatski građanin i ja izbora nisam imao, to se zove sigurnost u okviru zakona. Netko voli novac, netko voli zakon. Što nije jasno? Svakome tko me nakon ovoga bude pitao o tome, odgovorit ću još grublje nego Pupovcu.
Zoran Milanović, predsjednik RH
Na početku otklonimo svaku dilemu, Milanovića treba opetovano pitati "o tome" barem dok je na funkciji predsjednika RH. To da čovjek koji obavlja funkciju predsjednika prijeti, s položaja predsjednika RH, svakome tko će kritizirati neku njegovu odluku, javno je sramoćenje institucije predsjednika Republike. U ovom slučaju jedina veća sramota je sama Milanovićeva odluka koju on, pod prijetnjom već demonstriranog grubog vrijeđanja i klevetanja, ne dozvoljava kritizirati. Odluka da Branimiru Glavašu vrati odlikovanja i čin generala u praksi znači njegovu rehabilitaciju bez da je iznesena ijedna uvjerljiva indicija, a kamoli dokaz koji bi doveli u pitanje počinjenje zločina zbog kojih je Glavaš bio pravomoćno osuđen.
Suđenja za slučajeve "Garaža" i "Selotejp" razvlače se već preko 15 godina, kroz mukotrpna dostignuća i posrnuća, kao jedna od najtežih kušnji za hrvatsko pravosuđe. Kao ogledalo političke volje da se država i društvo suoče i konačno odmaknu od zločina, koji će, bez toga, opterećivati i sljedeće generacije. A počinjeni zločini i ključna Glavaševa uloga u njihovom počinjenju dokazani su "van svake razumne sumnje", kako za suce na Županijskom sudu u Zagrebu, koji su pod predsjedanjem Željka Horvatovića, današnjeg predsjednika Visokog kaznenog suda, sudili u tom procesu od 2007. do 2009., tako i za suce Vrhovnog suda koji su donijeli pravomoćnu presudu. Na žalbu Glavaševih odvjetnika, Glavaš je pred izricanje pravomoćne presude pobjegao u BiH, a Ustavni sud 12. siječnja 2015. donosi jednu pitijevsku presudu kojom se suđenje Glavašu vraća na ponovnu odluku Vrhovnom sudu. U svom pravorijeku Ustavni sud upozorava da Vrhovni sud nije vodio dovoljno računa da razdvoji zločine koji su se dogodili prije 8. listopada 1991. i koji bi, po mišljenu Ustavnog suda, spadali pod jednu dopunu Ženevske konvencije o ratnim zločinima, od zločina koji su se dogodili poslije 8. listopada i koji bi spadali pod drugu dopunu Ženevske konvencije o ratnim zločinima. Iako su suci Vrhovnog suda početno izrazili neslaganje s presudom Ustavnog suda, na kraju je Vrhovni sud vratio cijeli slučaj na Županijski sud u Zagrebu na ponovljeno suđenje. Ono što je relevantno za kritiku Milanovićeve odluke jest činjenica da Ustavni sud ne dovodi u pitanje meritum prethodnih presuda, da su se zločini dogodili i da za te zločine najveću krivicu snosi Branimir Glavaš.
Za zločine koje je policija istraživala pod nazivima "Garaža" i "Selotejp" i za koje će se suditi Glavašu i njegovim podređenima znalo se od 1991., o tome postoje sudski spisi, izjave svjedoka, stručne studije i brojni novinski članci. Sve je to stajalo na uvidu Milanovićevim savjetnicima. Jedino čega u tim spisima, studijama i člancima nema jest to da je "među onima koji su bačeni u Dravu bilo i ljudi kojima je trebalo suditi". Što se tiče novinskih članaka, postoji jedna iznimka, ali teško da bi se predsjednik Milanović mogao pozivati na nju. Prvi tekst o tim zločinima napisan je, zvuči ironično, kao apologija Branimiru Glavašu. U Slobodnom tjedniku od 5. rujna 1991., pod naslovom "Spriječen atentat na Glavaša", Robert Pauletić detaljno opisuje herojsku borbu i svoju ulogu u tome, u kojoj je ubijen "četnički terorist" Đorđe Petrović, koji je došao ubiti Glavaša. Cijela priča bila je većim dijelom izmišljena; kad ga je kasnije novinar Drago Hedl pitao kako je mogao u prvom licu pisati o nečemu što se uopće nije dogodilo, Pauletić je odgovorio: "Tako smo tada radili u Slobodnom tjedniku." U stvarnosti, "četnički terorist" kojeg je nadahnuto opisao Pauletić i čiju je sliku kako mrtav leži u dvorištu između garaže i Glavaševog ureda objavio ST, bio je Čedomir Vučković, civil koji nikakve veze s terorizmom nije imao, kojeg su Glavaševi ljudi bez ikakve osnove priveli i zatvorili u garažu nasuprot Glavaševog ureda, kojem je te noći jedan od egzekutora, Zoran Brekalo, nasuo sumpornu kiselinu iz akumulatora u grlo, nakon čega je Vučković u užasnim bolovima provalio vrata garaže. Ispred garaže stražu je čuvao 16-godišnji Krunoslav Fehir i on je pucao na Vučkovića. Obdukcijom je ustanovljeno da je Vučković umro od trovanja sumpornom kiselinom, a ne od metaka. O tom događaju Pauletić je dobio sliku i neke informacije, otuda i pogrešno, ali indikativno navođenje imena Đorđa Petrovića. Na suđenju Glavašu izašlo je na vidjelo da je u garaži s Vučkovićem bio zatvoren i drugi civil, Đorđe Petrović iz Palače, da je nakon brutalnog ubojstva Vučkovića Petrović odveden i da mu se "gubi svaki trag".
Na Milanoviću je da objasni svoju izjavu u okviru obrazloženja odluke da Glavašu vrati odlikovanja i čin, da je među ljudima ustrijeljenima i bačenima u Dravu sa selotejpom preko usta bilo i onih kojima je trebalo suditi. Za nekoga tko voli zakon više od novca, to ne bi trebao biti problem.
Suđenje Glavašu praćeno je otkrivanjem identiteta zaštićenih svjedoka, premlaćivanjem svjedoka, vrlo ozbiljnim prijetnjama i javnim klevetanjem ne samo svjedoka nego i glavnog policijskog istražitelja Vladimira Fabera, pokušajem podmićivanja sudaca Vrhovnog suda (zbog toga je osuđeno više osoba, između ostalih i Drago Tadić, isti onaj za kojeg Zdravko Mamić tvrdi da je preko njega išlo podmićivanje osječkih sudaca u njegovom slučaju) itd. O tome se mogu knjige napisati i vjerojatno će biti napisane. Jednu, "Glavaš: Kronika jedne destrukcije", napisao je Drago Hedl, inače član Državnog povjerenstva za odlikovanja, koji je o Milanovićevoj odluci saznao iz novina.
Odluka Milanovića, "jedinog čovjeka kojem je stalo do prava Srba u Hrvatskoj", štetna je za hrvatsko pravosuđe, štetna je za međunarodni ugled Hrvatske, uvredljiva je za veterane Domovinskog rata koji nemaju veze s ratnim zločinima i štetna je za sve građane Hrvatske kojima je stalo do jedne pristojne, pravne i pravedne države. Ali za one koji su pratili suđenje, koji su upoznali supruge, djecu i rodbinu žrtava, ona je prije svega duboko nemoralna.
Branka Lovrića, direktora osječke pošte, Glavaševi ljudi odveli su pred njegovom suprugom Marijom i djecom iz njihovog stana i otada mu se "gubi svaki trag". U strahu od Glavaša i da ne bi ispali nepodobni, nadležni Mariji oduzimaju stan i izbacuju je sa dvoje djece na ulicu, po istoj "osnovi" izbačena je s posla, godinama s djecom živi u garaži i bez ikakvih prihoda; susjeda im je potajice donosila hranu. Toliko o sigurnosti u okviru zakona.
