Prošlog petka predvečer, nakon vukovarskih razgovora Andreja Plenkovića s vodstvom Domovinskog pokreta, proširila se vijest da je koalicija HDZ-a i DP-a završena stvar jer je postignut dogovor o isključenju Samostalne demokratske srpske stranke iz sudjelovanja u budućoj parlamentarnoj većini: proširilo se da će većina imati 80 zastupnika i da će je činiti HDZ (61), DP (13), pet predstavnika nacionalnih manjina i Vesna Vučemilović koja se razišla s Hrvatskim suverenistima. Poslije se ispostavilo da se zbilo samo Plenkovićevo popuštanje DP-u u pogledu njihova ultimativnog preduvjeta za ozbiljno pregovaranje, dakle, odstranjivanja SDSS-a, mada nitko iz SDSS-a nikad nije izrijekom rekao da želi biti dio takve vlasti, a zatim je nastupilo tekuće taktičko nadmudrivanje oko raspodjele resora te zona političkog i društvenog utjecaja najvećeg koalicijskog partnera. Što se tiče pet manjinskih zastupnika, u većini će zasad sudjelovati najmanje dvojica, a broj će se povećati ako neki zastupnici DP-a, ipak, odbiju dati potpis za Plenkovićevu vladu. Vesna Vučemilović sklona je podržati koaliciju HDZ-a i DP-a, ali ništa nije konkretizirano do zaključenja ovog teksta u srijedu poslijepodne.
Vrlo je vjerojatno da će se stvoriti rečeni savez, no teško da će priča u potpunosti biti završena u idućih dan-dva, naročito kad se uzme u obzir da Plenković nevoljko ulazi u ovu kombinaciju, odnosno da ulazi zbog toga da ostane na vlasti i da ispuni očekivanja stranke o najprirodnijem i matematički najlogičnijem putu do tog cilja, ako u ovom času uopće postoji iole realna mogućnost HDZ-ove većine mimo Domovinskog pokreta. Šef HDZ-a radi ono što mora i na što su ga natjerale okolnosti, a ne ono u što vjeruje: taj raskorak itekako mu zagorčava zaista veliki politički uspjeh – treću uzastopnu pobjedu na parlamentarnim izborima. Taj raskorak daje pobjedi okus osobnog poraza.
Nema sumnje da Plenković smatra svojim golemim ustupkom to što je pristao da se odrekne SDSS-a, pa će onda biti čvršći kad je riječ o ostalim DP-ovim zahtjevima. S druge strane, DP ne može pred svojim biračima i pred gazdom Pavlom Vujnovcem opravdati koaliciju s Plenkovićem samo time da je SDSS eliminiran iz vladajuće većine. Tražit će, naravno, konkretne koncesije u pogledu područja u kojima će imati svoje ministre, državne tajnike i predsjednike uprava, ali tražit će i korigiranje državne politike u skladu sa svojim ideološkim postavkama, uključujući kulturu i medije, obrazovni sustav, vojsku i nacionalnu sigurnost, vanjsku politiku, ljudska prava i slobode. Jedno bez drugog neće ići, jer DP – sklopljen od grupe trgovaca i grupe simpatizera ustaštva, pri čemu jedno nužno ne isključuje drugo – samo tako može ostati cjelovit.
Plenković ne kani biti darežljiv s funkcijama, pogotovo kad je riječ o Ministarstvu kulture i medija, ali u tom segmentu bit će fleksibilniji nego u segmentu krojenja generalne političke orijentacije i utjerivanja militantnog hrvatstva kao dominantnog elementa javnog života. On sebi ne može dopustiti da Hrvatsku i HDZ, nakon osam godina, vrati ondje gdje ih je bio pozicionirao Tomislav Karamarko, a opet, mora formirati vlast i dočekati na mjestu premijera ljetnu ili jesensku raspodjelu najviših dužnosti u Bruxellesu.
Šef HDZ-a radi ono na što su ga natjerale okolnosti, a ne ono u što vjeruje: taj raskorak itekako mu zagorčava zaista veliki politički uspjeh – treću uzastopnu pobjedu na parlamentarnim izborima. Taj raskorak daje pobjedi okus osobnog poraza
Utoliko, druga – konkretnija – runda pregovora HDZ-a i DP-a neće biti tek predstava za naivne birače i puka formalnost, premda je objema stranama jasno da se moraju dogovoriti. Neovisno o tome što misli da njegov ustupak oko SDSS-a zavrjeđuje suzdržanost DP-a u nastavku pregovora, Plenković ipak neće imati izbora nego dodatno popuštati, jer je na njemu veći pritisak formiranja vlasti: em zbog vlastite briselske perspektive, em zbog toga što mu Ivan Anušić, potpredsjednik HDZ-a i najozbiljniji unutarstranački oponent, puše za vratom i funkcionira kao lobist DP-a u vrhu HDZ-a. Anušić će učiniti sve što je u njegovoj moći, pa i uvijeno ucjenjivati, da navede Plenkovića na prihvaćanje zahtjeva i prohtjeva Ivana Penave i Marija Radića. Vidjet ćemo dokle idu granice popustljivosti predsjednika HDZ-a.
Koalicija s DP-om zapravo je Anušićeva unutrašnja idejna pobjeda, jer se on već dugo i otvoreno zalaže za skretanje udesno te za odbacivanje SDSS-a kao otegotnog faktora HDZ-ove vladavine. Osim toga, koalicija s DP-om sasvim će učvrstiti Anušićev položaj logičnog Plenkovićeva nasljednika na čelu HDZ-a, jednom kad Plenković ode.
Prema svemu sudeći, Plenkovićeva je računica ovakva: sastaviti vladu prije izbora za Europski parlament, koji se održavaju 9. lipnja, potom pobijediti na tim izborima i – u najmanju ruku – osigurati mjesto u briselskim zastupničkim klupama, pa onda čekati rasplet kadrovske igre u funkcionarskom vrhu Europske unije, a u tih četiri-pet mjeseci otrpjeti ekshibicije Domovinskog pokreta i odgađati ispunjavanje njihovih ideoloških hirova. Posreći li se Plenkoviću jedna od tri-četiri vodeće funkcije na razini EU-a, njegov nasljednik Anušić bespogovorno će učiniti sve što DP-u padne na pamet, jer ne postoji ništa u čemu se njegovi stavovi razilaze s Penavinima. Ako Plenkoviću ne uspije prebacivanje u Bruxelles, koaliciji HDZ-a i DP-a ne piše se dobro.
