Trebalo je, eto, svega nekoliko mjeseci da ministar obrane Ivan Anušić počne shvaćati svoju dužnost onako kako ju je shvaćao njegov prethodnik Mario Banožić, naime, kao permanentni sukob sa Zoranom Milanovićem, predsjednikom Republike i vrhovnim zapovjednikom. Čak je uzeo i isti razlog za konfrontaciju: Milanovićevo navodno prekomjerno korištenje vojnih helikoptera. Ista je i argumentacija: troškovi predsjednikovih letova pokrivaju se iz proračuna Ministarstva obrane, a ministar koji odgovara za taj proračun mora znati na što se i kako troši. Jedina je razlika u tome što se Anušić u svojim izjavama i saopćenjima poziva na svoj dragovoljački status i jedanaest godina provedenih u HV-u, za što Banožić nije imao osnova.
Motivi su u oba slučaja, naravno, striktno politički, pri čemu se Anušić, po uzoru na svog prethodnika, u namjeri da politički našteti Milanoviću ne obazire ni na Ustav, koji predsjednika definira kao vrhovnog zapovjednika vojske, ni na zakone, ni na sigurnosne protokole i zdrav razum, a usto se nastoji prikazati žrtvom i odjednom javno zahtijeva promjenu zakonske regulative u svoju korist, jer da „ovako više ne ide“.
Najnoviji sukob izbio je prije dva tjedna kad je netko iz obrambenog resora unaprijed dostavio jednoj televizijskoj kući mjesto i vrijeme slijetanja vojnog helikoptera kojim se Milanović s Hvara vratio u Zagreb e da bi to bilo snimljeno i emitirano. Milanovićevo osiguranje – inače, zaposlenici MUP-a – potom je od civilne i vojne sigurnosne agencije zatražilo da istraže tko je pustio informaciju zaštićenu tajnošću.
Prema našim informacijama, istražitelji zasad osnovano sumnjaju na dvije civilne osobe iz bliskog suradničkog okruženja ministra obrane. Anušić je odlučio odgovoriti tako što je lojalnom Večernjem listu iz MORH-a dostavljen podatak o 348 Milanovićevih letova vojnim helikopterima u protekle četiri i pol godine te da je to koštalo oko milijun eura.
Dan poslije, Milanović je objavio izvještaj načelnika Glavnog stožera generala Tihomira Kundida prema kojem se radilo o 74 leta, u skladu s pravilničkom definicijom o tome što se smatra letom vojnog helikoptera, i da je trošak iznosio 127 tisuća eura. Ministar je na to uzvratio da Milanović laže, mada predsjednik nije učinio ništa nego objavio Kundidov izvještaj. Lagati je, dakle, mogao jedino Kundid, a on se u to sigurno nije upustio.
Suočen s neugodnom istragom i s demantijem kojim ga je posredno poklopio načelnik Glavnog stožera, ali i s teško održivom najavom o vraćanju obaveznog vojnog roka od 1. siječnja sljedeće godine, što se ne može provesti bez suglasnosti predsjednika Republike, ministar obrane, rekosmo, odao se javnom zapomaganju i apelima da ga se izmjenama Zakona o obrani i Zakona o službi u Oružanim snagama oslobodi neophodne suradnje s Pantovčakom. Za takvo što, međutim, trebalo bi promijeniti Ustav, a to se ne može bez dvotrećinske većine u Saboru. Ta većina ne postoji.
Anušić se pretvara da ne razumije jasnu ustavnu odredbu koja kaže da je predsjednik ujedno i vrhovni zapovjednik, a vrhovni zapovjednik ima pravo izdavati naredbe vojsci preko načelnika Glavnog stožera. Zakonitost zapovijedi o Milanovićevim helikopterskim letovima, uostalom, ustanovio je Glavni inspektorat obrane još prije nepune tri godine.
Anušić namjerno zaboravlja da ministar obrane u vojnoj zapovjednoj strukturi nije nadređen predsjedniku države i da nema pravo uvida u njegovo kretanje i u razloge njegovih putovanja, neovisno o tome što Ministarstvo obrane plaća korištenje vojnih prijevoznih sredstava. Nema ništa sporno u problematiziranju eventualne prekomjerne upotrebe vojnih letjelica u svrhu prevoženja predsjednika Republike, ali to se ne radi ilegalnim dostavljanjem zaštićenih informacija odabranim novinarima i plasiranjem u javnost tendenciozno uvećanih podataka o izdacima za letove. Ako se tako radi, onda je jasno da nemamo posla s ministrom koji je odan transparentnosti i koji želi uštedjeti državni novac, nego s HDZ-ovcem koji ne bira sredstva, uključujući i zloupotrebu vojnog sustava, da politički našteti Milanoviću uoči predsjedničkih izbora.
