Prve grupe izbjeglica došle su na hrvatsku granicu prije tri godine, u noći 17. rujna 2015., prateći tzv. balkansku rutu. Iako su nevladine organizacije na to već neko vrijeme upozoravale, vlasti do zadnjeg trena nisu vjerovale da će se u tolikom broju, umjesto na mađarskoj, pojaviti na hrvatskoj granici. Te godine kroz Hrvatsku je prema podacima Ministarstva unutarnjih poslova prošlo 558.725 osoba, od kojih je samo 39 zatražilo zaštitu u Hrvatskoj. Njemačka kancelarka Angela Merkel pozivala je na otvaranje granica, dok je istovremeno mađarski premijer Viktor Orban postavljao metalnu ogradu, žilet žicu i duge cijevi. Tokom jeseni 2015. znalo je u jednom danu granicu prijeći i 10.000 ljudi. Prvi kamp za izbjeglice formiran je u Opatovcu, malom mjestu blizu srpske granice, odakle su ljudi organizirano prevoženi do Tovarnika pa dalje do granice sa Slovenijom. U studenome je otvoren prihvatni centar u Slavonskom Brodu, gdje se uspostavila konkretnija i oštrija kontrola nad kretanjem ljudi. Većini su tada uzeti biometrijski podaci.
Nismo očekivali da ćemo se baviti problemima nasilja i nepoštivanja ljudskih prava, epidemijom lažnih vijesti i antiizbjegličke propagande. Iz današnje perspektive, malo više vjerujem ljudima, a nešto manje institucijama – kaže Milena Zajović
Iako su prema tadašnjem ministru policije Ranku Ostojiću bili upućivani i kritički tonovi, iz današnje je perspektive vidljivo koliko je učinio na humanom tretmanu izbjeglica i otvorenosti hrvatske policije prema medijima i nevladinim udrugama. U tom periodu mediji kao da su se utrkivali tko će objaviti ljepšu fotografiju djeteta s crnim krupnim očima koje u naručju drži hrvatski policajac. Došlo je do fantastičnih akcija solidarnosti građana koji su za izbjeglice otvarali i svoje domove. Istovremeno se povezuju različite neformalne grupe i inicijative. U Hrvatskoj tada nastaju Inicijativa Dobrodošli, koja okuplja 60 organizacija, i udruga Are You Syrious (AYS), koja je okupila heterogenu grupu građana i nastavila djelovati do danas. Različiti kolektivi povezuju se na internacionalnoj razini i planira se osnivanje šire mreže organizacija. U to vrijeme djeluje i organizacija No Border.
Na parlamentarnim izborima u Hrvatskoj krajem 2015. godine relativni pobjednik postaje Domoljubna koalicija koja formira vladu s Mostom. Početak 2016. donosi promjenu stava prema migrantima, ne samo u Hrvatskoj, već i u cijeloj Europi. Tadašnji Mostov ministar unutarnjih poslova Vlaho Orepić mijenja dotadašnju praksu otvorenosti i dobrodošlice prema ljudima u migracijama. Nakon što je vlada Tihomira Oreškovića izgubila povjerenje, a novi premijer Andrej Plenković raskinuo koaliciju s Mostom, ministar policije u lipnju 2017. postaje HDZ-ov Davor Božinović. Domaće i inozemne organizacije počinju izvještavati o nepoštivanju međunarodnih konvencija, uskraćivanju prava na zaštitu i nasilnom ponašanju hrvatske policije. Slučaj šestogodišnje djevojčice Madine Hussiny predstavlja, prema ocjeni mnogih humanitarnih i pravnih stručnjaka, flagrantan primjer kršenja ljudskih prava koji će zasigurno dobiti epilog na Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu, zajedno s nekim drugim slučajevima, poput onog u kojem je dvoje migranata izgubilo život u postaji granične policije Bajakovo. Atmosferi nepovjerenja i straha nastavljaju pogodovati različiti mediji i političari, loveći lajkove na valu populizma i lažnih vijesti.
Meni je važno pomoći ne nekoj određenoj skupini ljudi, već svakom čovjeku kojem je pomoć potrebna. Dio novinara i politika u Hrvatskoj već su skroz desno. Moram to reći, iako ne volim pričati o politici – govori Hicham Naoulo
Početkom 2016. godine i Austrija uvodi restriktivne mjere za prijem izbjeglica, što dovodi do domino-efekta na balkanskoj ruti. Desni mediji ističu pojedinačne incidente, a desni populisti koriste novopridošlice za centralnu temu svojih programa i proizvodnju straha među glasačima. Službeni Bruxelles pokušava naći rješenje s Turskom, nudeći joj milijarde eura za prihvat izbjeglica, dok Sirija nastavlja biti poligon za ratni sukob zainteresiranih strana. Danas, tri godine kasnije, evidentno je da stvari više nisu iste. Kod velikog broja ljudi koji su bili angažirani na pomaganju izbjeglicama došlo je do zamora i iscrpljenosti. Suvremene migracije dovele su do urušavanja Dablinske uredbe i same primjene Schengena te do izgradnje tisuću kilometara zida, višestruko više nego u doba hladnoratovske podjele. Naravno, ljudi u migracijama nisu odgovorni za takav razvoj stvari, ali temu migracija stranke desnice stavljaju u žarište predizbornih kampanja. U hrvatskom kontekstu atmosfera se pogoršala zadnjih tjedana. Medijski prostor preplavile su lažne vijesti, kriminalizira se pomaganje izbjeglicama, nastavljaju se noćni napadi nepoznatih počinitelja na prostorije organizacije AYS, a Centru za mirovne studije uskraćuje se djelovanje u prihvatilištu za tražitelje azila Porin, iako MUP tvrdi da u tome nema političkih pritisaka.
Upravo zbog toga odlučili smo razgovarati s predstavnicima spomenutih organizacija i s pojedincima koji zbog svojeg višegodišnjeg djelovanja predstavljaju izuzetno dobre primjere aktivističke i organizacijske prakse u radu s izbjeglicama. Razgovor smo tražili i s paterom Tvrtkom Barunom, koji predvodi Isusovačku službu za izbjeglice, no nije bio u mogućnosti odazvati se.
Julija Kranjec
Članica Centra za mirovne studije izbjeglicama se bavi još 2007. godine, puno prije otvaranja balkanske rute, kada je počela raditi u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite u Kutini.
- Nevjerojatno je da nakon godina ulaganja u sustav međunarodne zaštite sada restriktivnim politikama i praksama tjeramo ljude u ilegalu i onemogućujemo im pristup sustavu. Iako je uvijek bilo napada i iskazivanja netrpeljivosti prema drugima i drugačijima, čini mi se da atmosfera u društvu i medijima nikada nije bila ovako otvoreno neprijateljska, puna mržnje i poticanja na nasilje. Mnogi od ljudi s kojima radimo uistinu su zabrinuti za svoju sigurnost i sigurnost svojih obitelji - kaže Julija Kranjec.
Ona drži da se situacija ne može i neće riješiti ako Hrvatsku promatramo izolirano od političkih, društvenih, ekonomskih, klimatskih i ostalih prilika zemalja u okruženju i europskih, afričkih i azijskih zemalja.
- Migracije su globalni fenomen i u samoj definiciji sadrže kretanja, bilo unutar iste zemlje ili prelaženjem međudržavnih granica, te nisu sigurnosna ugroza, već su historijski prisutne tokom razvoja svijeta. Jasno je da se zatvaranjem granica Hrvatske, ostavljanjem izbjeglica u neadekvatnim uvjetima u BiH i prebacivanjem odgovornosti na države izvan EU-a doprinosi razvoju krijumčarskih i drugih kriminalnih mreža, rizicima, nesrećama i smrtima onih koji traže sigurnost, ali ne i zaustavljanju migracija. Kada govorimo o tretmanu ljudi kao ljudi, ono što se svakako može napraviti jest prevenirati manipulacije, erupciju mržnje i lažnih vijesti. Može se doprinijeti izgradnji kvalitetnijeg i zdravijeg društva odgojem i obrazovanjem za prihvaćanje različitosti i jačanje solidarnosti. Može se prestati s onemogućavanjem traženja zaštite i pružanjem dostojanstvenih i čim kvalitetnijih uvjeta života, može se prestati s nasiljem i ponuditi sigurnost. Ipak, pitanje je želimo li gledati na migracije kao na stvaran društveni fenomen ili gledamo na odnose prema migracijama u političkoj sferi, gdje je diskurs o migracijama zapravo moneta, a njome se danas kupuje sve, od političkog utjecaja u međunarodnoj zajednici do birača. U tom kontekstu, vidimo promjene u posljednje tri godine, od vremena kada je izbjeglica bilo više, a sijanja straha i antimigrantske retorike kod državnika manje, do danas, kada je izbjeglica pred vratima Europske unije manje, ali je zato na strahu i lažnim vijestima stvorena biračka baza.
Milena Zajović
Novinarka, urednica i aktivistica u AYS-u se aktivirala na ljeto 2015. smatrajući da je riječ samo o privremenom angažmanu. Za Novosti se prisjeća prvih volonterskih dana.
- Rekla bih da smo u tome bili i malo naivni, jer u ljeto 2015. nismo mogli ni zamisliti da ćemo tri godine kasnije i dalje biti tu, baveći se čitavim nizom problema koji su proizašli iz bazične ljudske potrebe za migracijom: nismo očekivali da ćemo se baviti problemima nepostojećih integracijskih mehanizama ili njihovom neprovedbom u praksi, problemima nasilja i nepoštivanja ljudskih prava na granicama, epidemijom lažnih vijesti i antiizbjegličke propagande, državom koja se bori protiv ljudi u nevolji, a odnedavno i protiv volontera koji im na legalne načine pomažu. Iz današnje perspektive, malo više vjerujem ljudima, a nešto manje institucijama. Vjerujem da nas najgore tek čeka i da smo u svemu ovome izgubili neki dio nevinog nadanja da će sistem biti tu za one kojima je potreban, ali smo stekli nemjerljivo iskustvo, snagu i inat da se suprotstavimo malignim društvenim promjenama, koliko god nas to ponekad koštalo. Često se pitam je li bilo lakše tada, kada smo stajali u blatu i zajedno sa hrvatskim i srpskim policajcima na rukama nosili promrzlu djecu, ili danas, kada sjedim u svojem toplom stanu u Zagrebu znajući da se negdje u mojoj neposrednoj blizini vjerojatno kriju ljudi koji se iste te policije sada s razlogom boje. Boli me gledati kako smo u političkom i medijskom mainstreamu solidarnost zamijenili prijezirom i pendrekom, ali građani koji nam svakodnevno donose donacije, koji s nama volontiraju i koji uvijek pitaju kako i kome možemo pomoći, dokazuju da naša trenutna politika nije utjelovljenje svega što naša zemlja migrantima može pružiti.
O političkim i društvenim procjenama za naredni period Zajović, između ostalog, kaže:
- Očekujem da će, ako se iznova bude kandidirala, aktualna predsjednica nastaviti jahati na valu antiimigrantske retorike, koju je i plasirala u javni politički prostor još u vrijeme svoje prve predsjedničke kampanje. Tada je govorila da se Hrvatska u tretmanu izbjeglica treba ugledati na notornu vladu Viktora Orbana. Ta njena želja se, nažalost, ostvarila. Sada zaziva vojsku i žicu na granicama. Ostaje vidjeti hoće li se i to ostvariti. Što se trenutne Vlade tiče, vjerujem da će HDZ i dalje mahati ulaskom u šengenski prostor i imperativom zaštite europskih granica, pritom izbjegavajući odgovoriti na optužbe o vrlo ozbiljnom kršenju ljudskih prava koje se na tim granicama sustavno provodi. Sasvim je sigurno da će Ministarstvo unutarnjih poslova nastaviti s pritiskom na nevladine organizacije koje postavljaju neugodna pitanja, a pogotovo u predizbornom vremenu. Što se drugih stranaka tiče, Živi zid i Most kao navodne treće opcije već su na temi izbjeglica pokazale populizam opasnih razmjera, a fragmentirana i oslabljena ljevica, ako se takvom uopće može nazvati, teško će ponuditi kvalitetnu alternativu. Tužno je što su nevladine udruge i rijetki neovisni mediji trenutno jedini koji u javnom prostoru zazivaju poštivanje domaćih i međunarodnih zakona u tretmanu izbjeglica i migranata, uključujući zakonom zajamčen pristup mehanizmima međunarodne zaštite koji se ljudima svakodnevno uskraćuje. A još su tužnije optužbe na račun istih tih organizacija da svojim radom navodno ohrabruju ilegalne migracije i krijumčarenje ljudima. Preduvjeti za razvoj tih nelegalnih praksi ostvareni su zatvaranjem granica, a mi ćemo se i dalje zalagati za sigurne, legalne i otvorene puteve svima koji na teritoriju Europe traže sigurnost od rata, siromaštva ili političkog progona.
Marijana Hameršak
Znanstvenica s Instituta za etnologiju i folkloristiku za svoj rad kaže da se u njemu snažno isprepliću privatno i profesionalno, a pomagalački impuls dobila je u ljeto 2015. godine.
- Ukratko, razdoblje od 2015. godine do danas za mene je bilo obilježeno izlaskom iz zone poznatog i sigurnog u nerijetko brutalne realitete europskog migracijskog režima, koji supostoje tu, pored nas, ali su nam sistemski zakriveni. Rješenje može biti samo u potpuno drugačijem razumijevanju mjesta migracija u političkom polju te prije svega dubinskoj redefiniciji ciljeva kojima kao društvo i društva težimo. Pred nama su krucijalna pitanja što smo i što želimo biti, a umjesto njima bavimo se trivijama, doduše jako opasnim. Naime, tema migracija se već godinama, a sve više i u nas, instrumentalizira u dnevnopolitičkim prepucavanjima, konstruiranim sukobima, pa i podmetanjima. U suvremenom političkom polju u kojem su razlike između političkih opcija i aktera uglavnom svodive na nijanse, migracije su privilegirana tema lažnih vijesti, mrziteljskih komentara, huškačkih istupa i političkih pseudopolemika, poput one koja je već s pravom dobila naziv ‘marakeške distrakcije’. Pristupajući migracijama iz apokaliptičke i iskonstruirane perspektive sukoba civilizacija, površno tumačeći dokumente i procese, dnevna politika ustvari depolitizira migracije, jer migracije jesu egzemplarno političko pitanje. No njihova se političnost ne svodi na dnevnu dozu moralne panike. One su političke u smislu da politički zahtjev za dostojanstvenim životom u miru i sigurnosti materijaliziraju u kretanje, ali i u smislu da stoga prateći migracijska kretanja vrlo jasno možemo detektirati slijepe pjege suvremenog društva.
Cyrille Cartier
Novinarka i aktivistica vodi projekt Bez granica, a zadnje tri godine organizira jedan od rijetkih programa namijenjenih isključivo ženama. Kroz aktivnost Žene ženama zajedno je s grupom žena stvorila siguran prostor u kojem žene bez prisustva svoje djece i supruga mogu razmjenjivati ideje, probleme, tražiti rješenja ili jednostavno provoditi zajedničko vrijeme baveći se umjetnošću ili zanatima.
- Mislim da je rad koji mi provodimo u potpunosti drugačiji od onoga koji vidimo u medijima, gdje se govori o ljudima kojih bismo se trebali bojati. Ovakav tip rada drugačiji je od humanitarnog, jer je riječ o procesu upoznavanja ljudi, o otvaranju kanala komunikacije i kreiranju mogućnosti za upoznavanje kako bi se stvorilo osobno iskustvo. Riječ je o otkrivanju osobe i njene priče. Viđamo se na regularnoj bazi, ponekad organiziramo slavlja, ponekad pijemo čaj i slušamo glazbu iz različitih država ili stvaramo umjetnička djela i zanatske proizvode daleko od prihvatilišta i stresa koji tamo vladaju. Trauma i stres su zarazni i kreiranje sigurnog mjesta izvan toga je nešto izuzetno važno. Kada organiziramo proslave, žene kojima je Hrvatska dom i one žene koje žele da im Hrvatska postane dom zajednički kuhaju, tu hranu kasnije donesu u Živi atelje i podijele je s ostalima. Koliko god pričali o ovim temama, nemoguće je zamijeniti iskustvo koje nastaje kada ljudi provode vrijeme skupa i kada se povežu kao ljudska bića. Važno je saznati tko su zapravo oni.
Hicham Naoulo
U Hrvatsku je došao iz Sirije davne 1969. godine na studij veterine. U međuvremenu je ovdje zasnovao obitelj i danas je u mirovini, a najveća briga mu je njegova unuka. Sve vrijeme rata u Hrvatskoj proveo je u pozadini, na drugoj liniji, i već tada je upoznao ratne strahote. Krajem 2015. godine dobrovoljno se javio da kao prevoditelj pomogne izbjeglicama u Slavonskom Brodu. Ondje je proveo mjesec dana. Bio je član AYS-a, a danas je aktivan u CMS-u i humanitarnoj udruzi Kolajna ljubavi.
- Meni je važno pomoći ne nekoj određenoj skupini ljudi, već svakom čovjeku kojem je pomoć potrebna. Dio novinara, kao i politika u Hrvatskoj već su skroz desno. Moram to reći, iako ne volim pričati o politici. Naravno da se onda stvara atmosfera protiv svih stranaca. Činjenica je da se i hrvatski građani nalaze u teškoj situaciji. Kada danas izbjeglice naprave nešto dobro, nitko to neće spomenuti, a ako jedan napravi nešto loše, svi će odmah saznati. Direktno pomažem dvije izbjegličke familije koje su ostale bez svega. U međuvremenu su pronašli posao i polako staju na svoje noge. Ali mislim da u trenutnoj situaciji mi građani ništa ne možemo napraviti. Tvornice oružja, čak i u Hrvatskoj, najviše profitiraju na sukobima. Ratovi su uvijek bili ekonomski, bez obzira na to u čije ime su vođeni.
Marc Pratllusà
Volonter organizacije No Name Kitchen, nevladine udruge koja ovisi isključivo o dobrovoljnim donacijama pojedinaca, ali koja na području Bihaća i Velike Kladuše izbjeglicama osigurava tuševe, hranu, odjeću i piše izvješća o nasilju na granici.
- Mislim da bi kao prvi korak ljudima trebalo dati mogućnost da podnesu zahtjev za azil, umjesto da ih se prebija i gura nazad. Radeći u Velikoj Kladuši, neposredno uz hrvatsku granicu, vidjeli smo posljedice neselektivne uporabe sile hrvatske policije protiv muškaraca, žena i djece, kada bi bili uhvaćeni u pokušaju prelaska granice. Nažalost, trenutačno nema interesa da se promijeni ovakva politika, izgleda da je EU-u u interesu da se održi postojeća situacija. Takva klima ne vlada samo u Hrvatskoj, već je proširena širom Europe, a Bruxellesu je u interesu da netko drugi, u ovom slučaju Hrvatska, bude filter koji ljudima neće dopustiti ulazak u EU.
