Jedan od plenarnih predavača na ovogodišnjoj pulskoj konferenciji Socijalizam na klupi bio je i naš sugovornik Pavel Kolar. Ovaj češki povjesničar zaposlen je na Institutu evropskog univerziteta u Firenci, gdje predaje povijest ideja i kulture, globalnu i komparativnu historiografiju. Tema njegovog govora bila je problematiziranje kraja komunističkih partija i zalazak masovne politike nakon 1968. U socijalističkim društvima imali smo paradoks da je broj članova partije u posljednjim desetljećima socijalizma posvuda, pa i u Jugoslaviji, rastao, paralelno s rastućom sumnjom u društvu u ideologiju tog sistema.
Ni o čemu drugom se 1950-ih i 1960-ih u socijalističkim zemljama nije govorilo više nego o reformama. Dakle imamo posla s društvima koja su davno odustala od revolucije i držala se desetljećima prije 1989. koncepta konsolidacije
U svom predavanju historizirali ste propast masovnih komunističkih partija, i to ne samo u socijalističkim zemljama nego i na Zapadu. Prekretnicom izgleda 1968., no ‘lijeve godine’ u svijetu trajale su još i 1970-ih, da bi tek pred njihov kraj i 1980-ih došlo do kontraudara. Možete li nam najprije općenito nešto reći o periodu prije 1968. u vezi učlanjivanja u partije?
Bilo je to vrijeme masovnih partija. A u nekim zemljama bilo je apsolutno nužno učlaniti se u njih ako ste željeli bilo kakvu karijeru u društvu. Tako je bilo npr. u Rumunjskoj i Čehoslovačkoj te mnogim drugim zemljama, poput Poljske i Mađarske, a do neke mjere i u Jugoslaviji, gdje je to sve manje značilo. Teško je generalizirati, pošto su postojale velike razlike u razvoju od zemlje do zemlje. Ipak, tvrdim da su postojale zajedničke crte u vezi toga kako su na partiju gledali sami njezini članovi. Među članovima partije vladao je masovni cinizam. I to smislu da su ljudi otvoreno govorili kako se nisu upisali iz ideoloških razloga. Situacija je dakle bila puno složenija. Isti ljudi koristili su vladajući ideološki jezik u jednim životnim situacijama, a drugačiji u drugim. A to se događalo u svim socijalističkim zemljama.
Koncept civilnog društva
Različiti ljudi upisivali su se u partiju iz različitih motiva?
Točno. Htio sam naglasiti da smo imali taj paradoksalni razvoj situacije. U jednu ruku, oficijelni jezik postajao je sve više homogenim, okamenjenim žargonom. No s druge strane i članovi partije i obični stanovnici socijalističkih zemalja sve su se više fragmentirali i uklanjali u individualizam. Tako su primjerice građani Čehoslovačke 1970-ih izlaz tražili u konzumerizmu i povlačenju u vikendice. A slično je bilo i u Jugoslaviji. No vrlo je teško generalizirati različite situacije u različitim socijalističkim zemljama.
Kada govorimo o sveprisutnosti konzumerizma, trebali bismo govoriti i o klasnoj strukturi tih društava, pa i samih partija. Naveli ste podatak da najveće prisustvo klasične radničke klase u SKJ nije premašivalo 30 posto članstva.
Posebno su 1970-ih partije gledale da privuku što više menadžera i bijelih ovratnika, radije nego plavih. Od 27 posto 1970-ih do 29 posto 1980-ih kretalo se učešće radničke klase u partiji. To se nikada nije mijenjalo. Druga stvar je pitanje što je i taj omjer radnika u partiji bio sposoban učiniti za stvar radničke klase. Govor partija sadržavao je retoriku obrane radničkih interesa, no vrlo je upitno koliko su ozbiljno oni mišljeni. Sociolog Goran Musić govori o velikoj fragmentaciji tih interesa 1980-ih, što govori i o fragmentaciji same klase. Postojale su cijele regije u pojedinim državama, uz Jugoslaviju primjerice i u Rumunjskoj, u kojima je radnička klasa bila relativno nov fenomen. Ono što ih je držalo na okupu bilo je vrlo krhko i moglo se vrlo lako raspasti.
Za Trumpa glasa niža srednja klasa, a za Sandersa mladi i obrazovani. Corbyn u Britaniji više ne može računati na dobro organiziranu i školovanu srednju klasu, koja je sto godina glasala za laburiste. Izrastaju novi miljei…
S druge strane samoupravljanje je potaknulo, a ne ukinulo natjecanje između poduzeća i njihovih posebnih interesa, što je dalje fragmentiralo i interese radnika koji su dovedeni u odnose međusobne konkurencije…
Samoupravljanje je Jugoslaviju sigurno učinilo posebnim slučajem. Doduše, i u Čehoslovačkoj su postojali radnički savjeti, ali oni su nakon gušenja Praškog proljeća gotovo nestali. Iako postoje historičari radničkog pokreta koji tvrde da su radniče organizacije 1970-ih bile zadnji bastioni otpora protiv ruske okupacije Čehoslovačke, moje je mišljenje kako je to pogrešna idealizacija onoga što se stvarno događalo.
Godina 1989. uzima se kao prekretnica i kolaps jednog sistema te njegova zamjena drugim. To je donekle i točno, naročito što se ideologija tiče, no zbog prijeloma previđaju se i kontinuiteti između onoga što se događalo decenijama prije i poslije tog vremena.
Kontinuitet se očito nije sastojao iz ideološkog koncepta, pošto su sada kao dominantne isticane vrijednosti liberalizma i tržišne ekonomije, dok je socijalizam demoniziran. No pogledamo li kako su ti različiti koncepti upotrebljavani, vidjet ćemo i mnoge sličnosti. Evo moga omiljenog primjera: danas vjerujemo u kapitalizam na isti način na koji smo vjerovali u socijalizam 1980-ih. A to znači da ga uopće ne obožavamo. Postojali su ideolozi tada, postoje i sada. A većina se ljudi spram tih koncepata odnosi na način ‘slabe misli’. Prihvaćamo na primjer neku općenitu zamisao tržišta, a da uopće ne diskutiramo što to točno znači.
Tome su doprinijele i brojne organizacije civilnog društva koje se, iako međusobno različite, ne žele uistinu, osim moralistički, upustiti u klasnu priču. Zato i ne mogu postati omiljene u narodu?
Veliki je problem što se ozbiljno ne diskutira koncept civilnog društva, što je sve on značio i danas znači. Postoji dio organizacija u društvu čiji legitimitet ne proizlazi iz klasičnih parlamentarnih izbora. Zato želim prići tom problemu kontinuiteta i diskontinuiteta bez negiranja postojanja oštrog reza u institucijama i političkim vođama. No način kako se odnosimo spram ideologije ostao je vrlo sličan. On nije isti jer je komunizam – da sada ne ulazimo u problematizaciju ideološke upotrebe toga pojma – imao drugačiji državni aparat, ideološku represiju, cenzuru itd.
Ali komunizam kao pokret nisu činili samo državni aparati. On je bio, u smislu svjetskog sistema, koji je i onda bio hegemono kapitalistički, nekakav sistem-kontrasistem. Sve dok to nije nestalo, već u okviru socijalizma samog.
Sve je to povezano s pitanjem revolucije, a sada obilježavamo onu sovjetsku. Komunizam je bio revolucionarni pokret koji je, kada je došao na vlast, imao problem vlastite legitimizacije, čega je bio svjestan i isprva nije izbjegavao diskusiju o tome. Tek je Staljin s konceptom ‘socijalizma u jednoj zemlji’ derogirao koncept svjetske revolucije, što je predstavljalo paradigmatski pomak. U Istočnoj i Srednjoj Evropi, kao i u Jugoslaviji, svagdje drugačije, postavilo se nakon Staljinove smrti i nakon Hruščovljevih govora 1956. pitanje što je sada centralni koncept i svi su rekli da je to nekakva reforma. Nije to bilo etiketiranje izvana, već jezik samog tog sistema. Ni o čemu drugom se 1950-ih i 1960-ih godina u nas nije govorilo više nego o reformama. Dakle jezik socijalističkih država već 1960-ih nije bio jezik revolucije nego reforme. Interesantno je da je baš u čehoslovačkom kontekstu, a donekle i u Poljskoj, Istočnoj Njemačkoj i Mađarskoj, tada postojala tzv. baršunasta revolucija. U vrlo sličnom daljnjem razvoju većina je tih revolucionarnih heroja, poput Vaclava Havela, Lecha Walese, Adama Michnika, nakon nekoliko godina postala običnim građanskim liberalima, sve do desničara Vaclava Klausa i njegove stranke iz 1992. To propadanje, na koje su oni jako utjecali, treba izučavati paralelno s novim pokretima na Zapadu, pa ćemo lako uvidjeti razlike. Stari partijski kadrovi i menadžeri tako su dobili drugu priliku da iz jedne okoštalosti prijeđu u drugu. U češkoj politici danas imamo fenomen jednog Andreja Babiša, kojega uspoređuju sa Silvijem Berlusconijem, poduzetnika i političara koji je bio ne samo član partije nego i policijski doušnik. Dakle imamo posla s društvima koja su davno odustala od revolucije i držala se desetljećima prije 1989. koncepta konsolidacije. Rekao bih da Česi posebno, a s njima su usporedivi Slovenci, vole taj koncept stabilizacije male nacije, koja mora biti jako homogena jer je okružena većim grabežljivcima.
To je nekakav korporativistički shvaćen etnicizam? No ne želimo li ostati na nivou analize životnih stilova, moramo uvesti nekakvu analizu klasne politike i u socijalističkim društvima. Identitetske politike, u čije niše svi bježe, ipak ne mogu pobjeći od fakticiteta ekonomske krize. O njemu sada treba nešto reći, a to je teško bez da izložimo i vlastiti položaj?
Ono što se 1990-ih dogodilo ovdje, ali i diljem Evrope, nije prosta masovna zamjena radnog društva etničkim, kao da bi radnici odjednom svi postali nacionalisti i prestali shvaćati svoj radnički položaj. To je bilo mnogo kompleksnije. Iako je nesporno da su postojali pokreti u kojima je nacionalna ideja bila vodeća.
Desnica na mjestu alternative
To nije uspijevalo bez velikog nasilja. Ono se u nas vidjelo i u sistematskom višegodišnjem razaranju samoupravnih institucija.
Drugi primjer koji danas vidimo jest ovaj masovni ‘povratak religioznosti’, i to ne samo u tzv. islamskom svijetu već općenito. Opet imamo posla s kolektivnim pokretima. Mislim da mi historičari ne bismo trebali olako otpisati kolektivne identitete samo zato što su se njihove strukture promijenile. Ako stranke propadaju, ako političke tradicije propadaju, moramo istraživati zašto se to danas događa. A to u biti historičari uvijek i čine.
Fenomeni, oličeni u pojedincima poput Jeremyja Corbyna ili Bernieja Sandersa, žele stvarati pokret, ali i stranku. Oni idu među mlade i na mjesta gdje se obično ne govori o politici i proizvode neki entuzijazam. Je li to način na koji će se nove generacije politički mobilizirati?
Pogledamo li društvenu strukturu tih mobilizacija, a ona se još jasnije dade iščitati u SAD-u, možemo vidjeti tko su sljedbenici Sandersa, ali i Trumpa. U slučaju Trumpa to je niža srednja klasa, dok za Sandersa glasaju mladi i obrazovani. Radi se dakle o dva različita društvena miljea. Corbyn u Britaniji više ne može računati na dobro organiziranu i školovanu srednju klasu, koja je sto godina glasala za laburiste. Izrastaju novi miljei. Na nov način sociolozi opet govore o radničkoj klasi. Htio bih nešto reći i o današnjoj kritici populizma. Kaže se kako je on opasnost za demokraciju jer populisti negiraju manjinska prava, ustavne institucije, a npr. u Mađarskoj i Poljskoj i slobodu medija, što je sve točno. Ako pak obratimo pažnju na stranke poput Sirize ili Podemosa – ne zato što bih branio njihovu sadašnju politiku – vidjet ćemo da su to stranke-pokreti koji nikada nisu dovodili u pitanje ustav i institucije države. I to je ta današnja razlika između ljevice i desnice.
U kojoj ljevica zastupa sistem, makar i kritički, a ekstremna desnica tzv. alternativu, antisistemski položaj. Nije li to apsurdno?
Da. Uzmimo Alternativu za Njemačku (AfD) koja je potpuni prijelom s prijašnjim društvenim konsenzusom u Saveznoj Republici Njemačkoj da se svaka javna politika mora zasnivati na jasnom odbacivanju zločina nacionalsocijalizma. A baš to je ova stranka dovodila u pitanje tokom svoje zadnje predizborne kampanje. A takvi su i Jobbik (Pokret za bolju Mađarsku) i francuska Nacionalna fronta Marine Le Pen, uz sve njezino pomicanje prema centru, u usporedbi s ocem. Ali izgleda da ste u pravu. Oni danas stoje na mjestu alternative.
