‘Stepinac je bio krepostan čovjek, stoga ga je Crkva proglasila blaženim. No u određenom trenutku u procesu kanonizacije postoje nejasne točke, povijesne točke. Molio sam se, promišljao sam to, tražio sam savjete i vidio da trebam zatražiti pomoć Irineja. On je velik patrijarh. Irinej je pomogao, napravili smo zajedničko povijesno povjerenstvo i surađivali smo. I Irineju i meni jedini je interes istina. I da ne pogriješimo. Čemu bi služilo proglašenje sveca ako tu istina nije jasna? Nikomu to ne bi služilo.’ Ove prošlotjedne riječi pape Franje – svjetovnog imena Jorge Bergoglio – izazvale su amok hrvatske desnice, slabo prikriveno ogorčenje episkopata i zlovolju društvenog mainstreama. U Hrvatskoj se višedesetljetnim pregalaštvom Crkve, medija i politike gradi konsenzus da je Alojzije Stepinac uzor najvišeg moralnog integriteta, demonstriranog u teškim vremenima Drugog svjetskog rata. Fakt da su mu poslijeratne komunističke vlasti sudile za konzervativni dio društva znači dodatni simbolički kapital. Po tom konsenzusu, Stepinac je utjelovljenje svetosti, pa iritaciju izaziva činjenica da – nakon što ga je 1998. Karol Wojtyła, odnosno Ivan Pavao II. beatificirao – još nije službeno proglašen takvim.
Štoviše, papa Franjo je 2016. formirao mješovitu komisiju Hrvatske biskupske konferencije (HBK) i Srpske pravoslavne crkve (SPC) kako bi se raspravila sporna pitanja, prije svega Stepinčev odnos prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i ustaškom genocidu nad srpskim stanovništvom. Očekivano, komisija se nije složila gotovo ni u čemu. No činjenica da šef Katoličke crkve uključuje SPC u pitanje kanonizacije hrvatskog blaženika izazvala je neprijateljstvo dijela klera i vjernika prema Bergogliju. Kao i ostale vjerske strukture u regiji, ovdašnja Katolička crkva više propovijeda nacionalizam negoli duhovne vrijednosti. Time se gotovo svodi na etnoreligiju, čiji je Stepinac jedan od simbola: teolog Branko Sekulić tvrdi da su Stepinac – i Nikolaj Velimirović kao ekvivalent SPC-a – de facto pretvoreni u etnoreligijske toteme. Franjino uključivanje SPC-a u Stepinčevu sakralizaciju nacionalističkom mentalnom sklopu predstavlja dakle čin izdaje: vlastiti nominalni vjerski poglavar u sveti misterij nacije pušta arhineprijatelja – a zadnja papina izjava znači utrljavanje soli u tu ljutu ranu.
Patrijarh Irinej je papi Franji došao kao odličan ‘izgovor’, ujedno i dobra uvertira prema uspostavi boljih odnosa sa SPC-om. Nije isključeno ni da se SPC doživljava kao most za prisnije odnose s Ruskom pravoslavnom crkvom – smatra Branko Sekulić
To pokazuje niz reakcija, od više ili manje marginalnih desnih medija i političara, pa do najutjecajnijih listova i predsjednika HBK-a Želimira Puljića. Eurozastupnica i dopredsjednica Hrvatske konzervativne stranke Ruža Tomašić smatra da ‘papa Franjo još jednom sudi Stepincu’. Tuđmanov diplomat Darko Bekić se, prema Maxportalu, na Facebooku zapitao ‘hoće li itko tužiti Papu zbog vrijeđanja cijelog jednog naroda?’. Zvonimir Hodak uključivanje SPC-a u kanonizaciju uspoređuje s ‘pitanjem Miloševića o priznanju Hrvatske’ i tvrdi da je papa ‘pod utjecajem velikosrpske propagande’. Ivan Hrstić u Večernjem listu piše kako Franjo ‘Hrvatima u svom globalnom planu dodjeljuje pokoru’, dok Jutarnji list donosi stavove ‘odlično informiranih državnih dužnosnika’ koji zaključuju da papa ‘ne razumije što se i zašto događalo na prostorima bivše Jugoslavije’. Za razliku od desničarske bulumente, premijer Andrej Plenković izražava sigurnost da će se kanonizacija dogoditi i navijački domeće ‘mi to jako želimo’, dok ‘ono što je čuo prilikom posjeta Vatikanu nije djelovalo zabrinjavajuće’. Činjenica da pitanje nečije svetosti utječe na zabrinutost premijera ukazuje na nerazdvojnost nacionaln(ističk)ih interesa od onih navodno vjerske prirode. Predsjednik HBK-a nadbiskup Puljić kaže da je papina izjava ‘uzburkala javnost i izazvala naše vjernike’. Čitav proces uključivanja SPC-a u priču oko Stepinca komentira ovako: ‘Ja još nisam čuo da se neka Crkva uplitala (u proces kanonizacije) i da je Papa (to) uvažavao. Dakle to je jedan presedan!’
U priči o papi Franji, Stepincu i ‘Crkvi u Hrvata’ više je neuralgičnih točaka. Prvo, ma koliko Puljić ponavljao da je ‘Stepinac bio takav kritičar NDH, da možda ni Srbi nisu bili tako kritični prema poglavniku. I Stepinac je jadnik patio zbog toga’, to naprosto nije istina. Stepinčev odnos prema ustašama nije bio jednoznačan. Zagrebački je nadbiskup još 1944. primio odlikovanje od Pavelića i sve do travnja 1945. slavio mise zadušnice za NDH, čime je potpomagao legitimitet režima dugo nakon što je obaviješten o genocidu. Najkasnije u ljeto 1941. Stepinac doznaje za jezive ustaške pokolje, o čemu mu piše mostarski biskup Alojzije Mišić. Jasenovački župnik Jure Paršić Stepincu je 1943. rekao da je u tamošnjem logoru ubijeno najmanje 30 tisuća ljudi. Upitno je, eufemistički rečeno, predstavlja li takva osoba ikakav moralni uzor, a to što se masa ‘običnih’ vjernika poistovjećuje s njim i štuje ga, odvojeni je problem.
Sugovornici Novosti ističu da je pitanje Stepinčeve kanonizacije zadobilo dimenzije koje daleko nadilaze samu njegovu osobu.
- Uz njega su se počele, ako tako nije bilo oduvijek, vezati politike koje idu prema tome da se preko Stepinca odluči o karakteru NDH, karakteru komunizma, odnosa prema Jasenovcu, Bleiburgu i o čemu sve ne. Čini mi se da to papa Franjo, ili barem oni koji ga savjetuju, razumije i zato donosi ovakve izjave kakve smo imali priliku čuti prije nekoliko dana. Stoga je vrlo pametna odluka da se proces malo uspori, a ako ćemo čekati da se slučaj Stepinca depolitizira u ovom smislu, njegova kanonizacija mogla bi biti odgođena za nekoliko desetljeća jer se tu najmanje radi o Stepinčevu djelovanju, a više o tome što se Stepincem brani ili optužuje - objašnjava Zoran Grozdanov, docent na Sveučilišnom centru za protestantsku teologiju ‘Matija Vlačić Ilirik’ u Zagrebu i urednik nedavno ugašenog hrvatskog izdanja teološkog časopisa ‘Concilium’.
Branko Sekulić teolog je iz Šibenika koji na minhenskom sveučilištu dovršava doktorat o etnoreligijskom fenomenu na prostoru bivše Jugoslavije. Ističe da ‘Stepinac nije tek žrtva svojih kritičara, već primarno svojih apologeta, koji s njegovom kanonizacijom žele zauvijek udariti pečat na period NDH i ulogu Katoličke crkve u njoj’. Kanonizacijom Stepinca određeni krugovi unutar Katoličke crkve žele izbjeći suočavanje s prošlošću, a Stepinac je ‘kodno ime za radikalno zastranjenje institucije Katoličke crkve u NDH’.
- Stepinac njima treba kao alibi za vlastitu etnonacionalnu ostrašćenost, kao potvrda njihovom povijesnom revizionizmu i samoviktimološkoj koncepciji, koja počiva na tezi o ‘nama’ kao ultimativnim žrtvama i ‘njima’ kao ultimativnim zločincima - nastavlja Sekulić.
Kanonizacija Stepinca otvorila bi i pitanje pape Pija XII. jer Stepinac predstavlja slučaj Pija XII. u malom.
- Njih dvojica su jednako postupali – nemušto su osuđivali postupke fašističkih i nacističkih režima, ali im se nisu direktno usprotivili. Zamislite kako bi u slučaju kanonizacije Pija XII. reagirala židovska zajednica. Tu je patrijarh Irinej papi Franji došao kao odličan ‘izgovor’, ujedno i dobra uvertira prema uspostavi boljih odnosa sa SPC-om, s obzirom na to da u srpskom pravoslavnom puku papa praktički ima status antikrista. Nije isključeno ni da se SPC doživljava kao most za prisnije odnose s Ruskom pravoslavnom crkvom - tvrdi Sekulić.
Upućeni stručnjaci ukazuju na to da papi – u usporedbi s važnošću globalnog iskoraka prema pravoslavlju – jedan nacionalni svetac i nekoliko milijuna hrvatskih vjernika ne znače mnogo. Međutim, pitanje je je li patrijarh Irinej prava osoba za ekumensko građenje mostova.
- Irinej predstavlja krajnje nacionalističko i šovinističko lice crkve pa pretpostavljam da je papa želio pružiti ruku pravoslavcima, što mu je važnije od ‘detalja’ slučaja jednog nacionalnog blaženika - kaže Grozdanov, dok Sekulić dodaje kako Irinej oportuno mijenja retoriku, od ratne do ekumenske, ovisno o prilici u kojoj govori, ‘odnosno lukrativnosti’.
Možda je najvažnije pitanje znače li ovakve Bergoglijeve izjave i odluke da je njegova politika principijelno suprotstavljena nacionalizmu brojnih ovdašnjih crkvenih velikodostojnika i hoće li papa – koji odlučuje o imenovanju biskupa – bitno pozitivno utjecati na promjenu svjetonazora i društvene uloge Crkve u Hrvatskoj. Za to postoje naznake: nitko od imenovanih u Franjinom pontifikatu – biskup gospićko-senjski Zdenko Križić, šibenski Tomislav Rogić, krčki Ivica Petanjak, hvarski Petar Palić, vojni ordinarij Jure Bogdan i đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić – ne dijeli tvrde stavove slične Puljićevim ili onima sisačkog biskupa Vlade Košića. Tu se krije i odgovor na pitanje kome smeta papa Franjo. Ako je nacionalizam pogonsko gorivo dobrog dijela društvene moći Crkve u Hrvata, papin udar na nacionalizam znači i udar na osobnu moć propagatora takve orijentacije.
- Papa Franjo smeta većini biskupa stasalih devedesetih godina. Iz dosadašnjih poteza može se iščitati da njegova politika ide u smjeru razbijanja ratnohuškačke strukture u Crkvi. Teško je nagađati tko će konkretno biti imenovan za nasljednika Josipa Bozanića na mjestu zagrebačkog nadbiskupa. No sigurno je da će to biti netko umjereniji, barem što se nacionalizma tiče - objašnjava Sekulić.
Po njemu, ovdašnja crkvena institucija zanemaruje da je došlo do općenitog zaokreta u politici Katoličke crkve.
- Etnonacionalizam je prolazio jer se vodio pod egidom antikomunizma. To je funkcioniralo tijekom pontifikata Ivana Pavla II., koji nije odviše razumio etnonacionalnu problematiku. Međutim, desni populizam sada stvara globalne probleme, vodi i u rasap Europske unije, a Crkva to ne podupire. Stoga nacionalizam nema mjesto unutar njezine aktualne politike - zaključuje Sekulić.
Grozdanov ističe da se s aktualnim papom desilo nešto u Hrvatskoj desetljećima nezabilježeno.
- Kler mora biti poslušan papi, no na vjerničkoj sceni događa se popriličan otpor, reinterpretacija, ublažavanje ili čak izravni napadi na papine stavove. Imamo rascjep između nominalne poslušnosti i sadržajnog slijeđenja papinih riječi. Oprečan stav pape i vjerničke baze najviše se očitovao oko izbjeglica. Dok je voditelj Isusovačke službe za izbjeglice Tvrtko Barun skoro pa ponavljao Franjine stavove, vjernička se javnost u najvećoj mjeri poistovjetila sa stavovima Nine Raspudića o izbjeglicama kao ‘poskocima’ - govori teolog.
Takav otpor baze bio je posve odsutan kod dvojice prethodnih papa, Ivana Pavla II. i Benedikta XVI., vjerojatno zato što su naglašavali politike identiteta i time podupirali ideje da ovdašnje katoličanstvo stoji na braniku kršćanske civilizacije.
- Obojica su odgovarala hrvatskim vjernicima jer su naglasak stavljala na ono što nam izgleda nepresušno nedostaje – čvrsti identitet i razliku, a taj identitet mi formiramo u suprotnosti i neprijateljstvu prema drugima. Zbog toga su riječi Ivana Pavla II. o pomirenju Srba i Hrvata prošle ispod radara. Sadašnji papa za takve identitete ne haje. Rekao bih da on kršćanstvo doživljava kao događaj utjelovljenja u osobu, a ne u ideju - nastavlja Grozdanov.
Za kraj napominje kako pobunu vjernika protiv pape ‘heretika’ – kako ga je proglasila nedavna međunarodna peticija konzervativnih katoličkih teologa – vidi kao pozitivan proces.
- Potrebni su nam bunt i definiranje vlastitih vjerničkih i teoloških pozicija, pa makar i takvih. Nadam se da će takav otpor pokazati i prema narednim papama koji se neće zalagati za ono za što se Franjo zalaže. No čini mi se da mit o vjernosti Hrvata Svetoj stolici to priječi - zaključuje Grozdanov.
