Film ‘Stepinac: kardinal i njegova savjest’ autorice Višnje Starešine, koji je od prošlog tjedna u kinodistribuciji, ničim ne iznenađuje: riječ je o revizionističkom uratku temeljenom na sustavnom manipuliranju i prešućivanju činjenica, pa je ukupni rezultat otrcana propagandna laž.
Teze filma su sljedeće: rasni zakoni i progoni u NDH provođeni su prvenstveno zbog pritiska nacista, a Katolička crkva i zagrebački nadbiskup suprotstavljali su im se koliko god su mogli, spašavajući na stotine Židova. Alojzije Stepinac je bio hrabri protivnik nacizma i mučenik komunizma, beskompromisni borac za ljudska prava i pravednik bez mrlje, dok su kontroverze vezane uz njega posljedica laži komunističkog režima. To se dokazuje i svjedočenjima više Židova koje su spasili Stepinac i Crkva ili njihovih potomaka. Oni su, međutim, tako svjesno ili nesvjesno iskorišteni u svrhu falsificiranja povijesti.
Bez dovođenja u pitanje da nadbiskup jest kod ustaša intervenirao, sakrivao i spasio određeni broj progonjenih, skandalozno je da se u filmu genocid nad Srbima ni ne spominje. Iako se navodi postojanje logora, sugovornici tek ovlaš i neodređeno spominju ‘progone’, a o ustaškim pokoljima stotina tisuća ljudi stvarno ne doznajemo ništa. Razlog iz kojeg se ustaški genocid prešućuje je jasan: u tom bi slučaju film morao osuditi ne samo ustaški režim, nego bi u pitanje došla i problematična uloga Katoličke crkve na čelu sa Stepincem u NDH. Nju film oslikava ekstremno crno-bijelo, a djelomično brani i samu državu. Tako se spominju Stepinčeve sumnje u državu pod patronatom nacista, međutim narator nebulozno tvrdi kako su komunisti ‘ukinuli državu i ponovno vratili Hrvatsku u Jugoslaviju’.
Stepinac se zapravo sve do kraja rata nije ogradio od ustaške države niti je dosljedno osudio ustaštvo, a kamoli da bi recimo ekskomunicirao Antu Pavelića i ostale zločince. ‘Katolički list’, de facto službeno glasilo Zagrebačke nadbiskupije, o ustašama piše kao o ‘božjim ljudima’. Svim privatnim prosvjedima i javnim osudama rasizma unatoč, Stepinac je svakog 10. travnja, pa i 1945., molio ‘Te Deum’ za NDH, a legitimitet režimu davao je i na desetine drugih načina, iako je bio upućen u događanja u Jasenovcu. U Starešininom filmu ni na koji način nisu spomenuti svećenici koji su podržavali ustaški pokret ni zatiranje Srpske pravoslavne crkve, ali zato intelektualni bankroter Ivo Banac govori o masovnim komunističkim progonima Katoličke crkve. Uostalom, o karakteru ovog – inače i formalno-stilski dosadnog i patetičnog ‘dokumentarca’ – dovoljno govori to što su na popisu zahvala navedeni Ivica Šola, Jakov Sedlar i Roman Leljak.
Naročito je otužno da u falsifikatima sudjeluju najviši crkveni velikodostojnici, poput kardinala Josipa Bozanića ili biskupa Josipa Mrzljaka, koji se pojavljuju u filmu. Uz kuću Interfilm Ivana Maloče, producent filma je Hrvatsko katoličko sveučilište, čiji je Zagrebačka nadbiskupija osnivač. Iz toga proizlazi da Starešinin film predstavlja službenu ‘istinu’ Crkve u Hrvatskoj, pa i šire: gotovo je groteskno vidjeti Amerikance kako igraju nogomet u njujorškoj katoličkoj gimnaziji nazvanoj po Stepincu, u kojoj se mlade uči moralu i humanizmu.
Ukratko, Katolička crkva u Hrvatskoj do danas nije snašla snage suočiti se s vlastitom moralnom kaljužom u doba NDH. Umjesto toga, upire da se Stepinca proglasi svetim – što se u filmu predstavlja kao skoro gotova stvar – kako bi se tim putem zauvijek spriječilo propitivanje njezine prošlosti. Ovaj je film tek izraz ustrajavanja u toj kaljuži.
