Njemačka kancelarka Angela Merkel, najmoćnija žena svijeta, tako kažu, došla je u posjet Zagrebu. Na Markovom trgu, ispred sjedišta Vlade RH, postrojena je vojska, intonirane su himne dviju zemalja i vođeni su razgovori o bilateralnim odnosima. Takvu sliku hrvatskoj javnosti prenijeli su mediji (disonantni zvuci bili su vrlo rijetki, u mainstream medijima nikakvi), a potvrdio i premijer svojim ponašanjem i izjavama. Je li to što smo vidjeli i što su nam govorili – istina? Ne, to je obmana, laž!
Istina je nešto sasvim drugo. Angela Merkel nije došla ni u službeni, ni u radni posjet Hrvatskoj, nego je došla – ne svojom odlukom, nego na osnovi odluke vodstva CDU-a (Kršćanskih demokrata, što bi se ovdje reklo ‘pučana’) - da bi podržala kandidata te stranke, Manfreda Webera, koji je u sklopu obilaska zemalja članica EU i predizbornog agitiranja došao i u Hrvatsku i govorio na skupu HDZ-a. Postrojavajući vojsku na Markovom trgu predsjednik HDZ-a (a istodobno i predsjednik Vlade) grubo je zloupotrijebio svoje premijerske ovlasti, ‘pretvarajući’ stranački posjet u bilateralni državni susret. Osim toga, prekršio je i sve norme protokola, jer se himne intoniraju i vojska postrojava samo pri službenim i državnim posjetima (čak ni u slučaju radnog bilateralnog susreta toga protokolarnog ‘dodatka’ nema). Naravno da premijer, stasao u okviru Ministarstva vanjskih poslova, to sve dobro zna. Ali, pribjegao je obmani kako bi stvorio dojam da njemačka kancelarka podržava njega osobno i stranku kojoj je na čelu. To što je on na skupu na koji je Angela Merkel privedena održao vatreni nacionalistički govor, a što je ona govorila protiv nacionalizma, to je sitnica s kojom se nećemo zamarati. Niti će nas zanimati činjenica da CDU pod novim vodstvom svjesno praktično ne koristi (još) kancelarku u kampanji uoči euro-izbora, tek joj je dozvolio samo jedno pojavljivanje – u Hrvatskoj. Što nije dokaz važnosti ni Hrvatske, ni HDZ-a, nego sve manjeg značenja aktualne kancelarke u okvirima njemačke, ali i evropske politike.
Da licemjerje, obmanjivanje i varanje nije svojstveno samo hrvatskoj politici, potvrđuje brojnim primjerima i svjetska scena. Navedimo samo dva. U Austriji pada vlada zbog toga što je njezin potpredsjednik (desničar) nudio ženi, navodno rođakinji ruskog tajkuna, unosne državne poslove, ako financijski pomogne njegovoj stranci da dođe na vlast. On to, doduše, ne može opovrći (snimljeno!), ali diže dreku zbog toga što je ‘namamljen u zamku’, pa je – dakle – on žrtva. I opet – laž! Žrtva je Austrija i moral u politici, na što je upozorio austrijski predsjednik Alexander Van der Bellen (a o čemu bi se u Hrvatskoj pjesme mogle pjevati).
Na pitanje hoće li biti rata s Iranom, američki predsjednik Trump odgovara: ‘Nadam se da neće’ i šalje ratne brodove i bombardere u Perzijski zaljev, dok Iran uporno ponavlja kako nema namjeru ni sa kime voditi rat. Trumpovo ‘nadam se’ također je obmana, laž. Amerika je ta koja je lansirala priču o neposrednoj ratnoj opasnosti što prijeti od Irana. Amerika je ta koja je prije godinu dana otkazala sporazum koji je Iranu nametnuo određena ograničenja u odnosu na njegov nuklearni program. A Iran je čekao punih 12 mjeseci da objavi kako se ni on neće više pridržavati nekih od tih ograničenja. Amerika je ta koja otkazuje ugovore s Rusijom (neke još iz vremena SSSR-a) o ograničavanju utrke u naoružanju i smanjivanju nuklearnih potencijala. No kada Rusija kaže da se onda ni ona toga više neće držati, Rusija postaje opasnost za svjetski mir. Istina? Ne, i opet – gola laž, obmana.
No vratimo se još jednom na domaći teren. Kaže hrvatski premijer da su ‘evropski fondovi ključ razvoja, boljeg životnog standarda i gospodarskog rasta’, dodajući da se 80 posto javnih investicija u Hrvatskoj realizira zahvaljujući sredstvima Evropske unije. I to je, kao, uspjeh njegove vlade. A je li to zaista uspjeh te vlade? Ne, i to je laž, obmana. Istina je nešto drugo, naime to da je unatrag tri desetljeća u Hrvatskoj sustavno uništavana i uništena supstanca njezine gospodarske egzistencije (brodogradilišta su posljednji čavao u lijes ekonomski prosperitetne Hrvatske, a brodogradnja u Jugoslaviji, što praktično znači u Hrvatskoj, bila je – treća u svijetu!). Istina je da su industrije, tvrtke, poljoprivredni kombinati, svi obilježeni najnegativnijom mogućom oznakom – kao socijalistički mastodonti – privatizirani, nerijetko na kriminalan način, da bi potom doslovno bili uništeni, a radnici – s otpremninom ili i bez nje – bačeni na ulicu. Od onoga što je u vrijeme ‘komunističkog mraka i okupacije’ Hrvatsku činilo naprednom i razvijenom (a popis bi bio podugačak) nije ostalo gotovo ništa. Uz to nebrigom, nesposobnošću, možda i namjerom (ne možemo tvrditi) uništeni su i poljoprivreda i stočarstvo, pa se Hrvatska pretvorila u velikog uvoznika. (mada Kinezima nudi izvoz mlijeka kojega i sama uvozi!?) Hrvatska nema snage ni za koji veći projekt, pa ni za rekonstrukciju ‘zagrebačkog rotora’, izgrađenog bez ikakvih stranih fondova u ‘dubokom mraku’ komunističke strahovlade; o Pelješkom mostu da se i ne govori. Bez EU fondova u ovoj bi se zemlji jedva što pokrenulo. To je istina, ali ta istina nikako ne govori u prilog Vladi. Jer, to je vlada prosjaka koji s ispruženom rukom stoji ispred evropske blagajne. Njezina je uspješnost izravno ovisna o milosrđu onoga od kojega moljaka (mada se to zove apliciranjem za sredstva iz EU fondova).
Papa je antikrist, tvrdi jedan radikalno desni, da upotrijebimo najblaži mogući izraz, hrvatski tjednik. Istodobno prenosi riječi umirovljenog hrvatskog biskupa koji tvrdi kako je papin ‘napad na Hrvate’ teži od srpskih bombi. Sve to kao reakcija na izjavu pape Franje kako s beatifikacijom kardinala Stepinca treba pričekati dok ne budu razjašnjena neka sporna pitanja iz njegove biografije, a u čemu je potražio pomoć patrijarha Srpske pravoslavne crkve Irineja. Je li moguće da je poglavar Rimokatoličke crkve postao ‘antikrist’ zbog toga što oteže s beatifikacijom hrvatskog kardinala? Je li istina da je taj papa ikada napao Hrvate? Ne, niti je moguće, niti je istina. I to je laž.
Istina je, naravno, nešto drugo. Papa je uočio, ili su ga na to upozorili (i to ne agenti ‘Udbe’, nego ozbiljni povjesničari) da je Stepinac u najmanju ruku vrlo kontroverzna ličnost, da u njegovoj biografiji ima nedvojbeno i svijetlih strana, ali i onih s kojima se ne trebaju hvaliti (ni kršćani, ni Hrvati), što se posebno odnosi na vrijeme Drugog svjetskog rata. Počnimo s time da je Stepinac postao nadbiskupom zahvaljujući podršci dvora Karađorđevića (jer je u Prvom svjetskom ratu bio ‘solunski dobrovoljac’), dok njegov potencijalni protukandidat, profesor na teologiji, isusovac Aleksandar Gahs, tu podršku nije imao. Stepinac jest javno i službeno pozdravio proglašenje ustaške Nezavisne Države Hrvatske. On jest bio vikar ustaške vojske. Bio i zdušni pobornik pokatoličenja pravoslavaca, smatrajući povijesni raskol na katolike i pravoslavne najvećom nesrećom Crkve. No taj isti Stepinac je i određeni broj ljudi spasio od ustaških progona i prosvjedovao – sa zadrškom, doduše - protiv teorije o rasnoj supremaciji, odnosno o nejednakosti ljudi po ključu rasne pripadnosti (mada je pri tome govorio o ‘ponosnom Arijevcu’ i ‘prezrenom Židovu’), kao i protiv načina (!) na koji se ljude deportiralo u Jasenovac. Označio je Jasenovac kao ‘najveću ljagu’, ali dalje od toga nije išao.
I bio je uvjereni i žestoki antikomunista. Zbog toga je prihvatio da se u crkvenim prostorima čuva zlato što ga ustaše prilikom bijega iz Zagreba nisu ponijele sa sobom, da se spremi arhiva ustaškog Ministarstva vanjskih poslova, a to ga je navelo i na primanje u nadbiskupskom dvoru ustaških dužnosnika koji su se nakon završetka rata ilegalno ubacivali preko granice da bi u Hrvatskoj podigli ‘ustanak’. Nije mu se sudilo kao ‘pastiru’ hrvatskih vjernika, nego kao čovjeku s – u najmanju ruku – dvojbenim stavom i prema tzv. NDH, i prema Jugoslaviji, odnosno kao nekome tko je s ustaškim režimom surađivao, tko mu se mogao žešće suprotstaviti (pa i po cijenu vlastitoga života, što je uvjet da bi se dobilo titulu Pravednika među narodima), ali nije, dok se otvoreno konfrontirao s novim jugoslavenskim vlastima, odnosno onima koji su se nazivali komunistima. Proglasiti ga svetim zbog njegovoga ‘mučeništva za vjeru’, a potpuno zanemariti njegovu ulogu i ponašanje u vrijeme ustaške strahovlade, bilo bi ravno silovanju činjenica. I to je ono što papa ne želi učiniti. Ne želi udovoljiti sprezi svjetovnih i crkvenih ‘vladara’ u Hrvatskoj koji nastoje uspostaviti Hrvatsku, oslonjenu na dva stupa, na dvije ‘moralne vertikale’ – svjetovnu, onu prvoga predsjednika neovisne Hrvatske, nacionaliste, i duhovnu – kardinala-sveca, antikomuniste. Je li zbog toga Kristov namjesnik na Zemlji postao antikrist? Nije! A je li taj papa ikada ‘napao Hrvate’. Nije, niti se njegovo otezanje s beatifikacijom Stepinca može (i smije) tako tumačiti.
I tako stoje stvari s obmanama, istinom i laži.
