Banjska živi svoje zimske sate između rata i mira. Bolje reći između mutnog iščekivanja i prozirne nade, kao u Brechtovim dramskim komadima. Takve odrednice mogu se preslikati na čitav sjever Kosova, ondje gdje Srbi čine relativnu ili apsolutnu većinu. Cesta do spomenutog sela u izmaglici povremene sitne kiše i snijega nije odveć prometna: eksterijer je taman do crn zbog kolora stijena od kamenog ugljena koje se duž nekoliko kilometara ceste uklapaju u pomalo apokaliptičan obzor između neba i tla. Dogode se, sporadično, i odroni komada ugljena na cestu. Prizor koji će potaknuti adrenalin svakom ludom avanturistu. K tome, natpis s bilborda uz put, ne slučajno, poručuje: "Fuck you NATO".

A nema tome ni tri mjeseca, 24. rujna u Banjskoj se pucalo: očevidci kažu da je frcalo odasvud, da mala djeca još uvijek proživljavaju noćne more, nakon čega je otad umjesto zavjesa na nekim kućama na sjeveru navučena crnina. U spomenutom sukobu s kosovskom policijom u tom dijelu općine Zvečan ubijena su trojica lokalnih Srba: Stefan Nedeljković iz Zvečana, Igor Milenković i Bojan Mijailović iz nedalekog Leposavića. S druge strane poginuo je kosovski policijski narednik Afrim Bunjaku, a još je jedan policajac ranjen. Do danas javnost nije upoznata o detaljima ovog slučaja, sve je obavijeno velom tajne. U ovom dijelu Kosova ništa nije onako kako bi logika i savjest podrazumijevale da bi trebalo biti.

Potrebno je kontekstualizirati još ponešto: nešto ranije u samom Zvečanu, 29. maja, u sukobu građana sa specijalnom kosovskom policijom i pripadnicima KFOR-ovih mirovnih snaga u okviru NATO-a, raspoređenim u sve većem broju na sjeveru, na obje strane ozlijeđeno je više desetaka ljudi, a jedan je građanin prostrijeljen. Bio je to vrhunac ovogodišnjih sukoba na sjeveru Kosova čiji je uzrok u prošlonovembarskom povlačenju političkih predstavnika Srba iz Skupštine, kosovske vlade, pravosuđa, policije i, ključno, četiriju općina na sjeveru.

Pozdrav Sjevernoatlantskoj alijansi (Foto: Sandro Lendler)

Okidač za to povlačenje bila je odluka Prištine o preregistraciji automobila: oni sa srpskim registracijskim oznakama morali su prijeći na registarske oznake Republike Kosova (RKS). Lavinu događaja pokrenuo je i pasivni stav premijera Aljbina Kurtija spram formiranja Zajednice srpskih općina, kako je to parafirano 2013. Briselskim sporazumom između Beograda i Prištine. Zatim, na izborima u travnju ove godine, koje su kosovski Srbi također bojkotirali, izabrani su, sa svega dva-tri posto glasova, albanski gradonačelnici.

Srbija ih naziva lažnim Kurtijevim gradonačelnicima koji krše prava Srba na sjeveru pa su nedavno ovdje pokrenute i građanske inicijative za njihovu smjenu. Čini se da bi ta zavrzlama mogla upravo tako i završiti, kažu upućeniji: kosovskim izborima na proljeće iduće godine, što bi rezultiralo povratkom Srba u institucije i smjenom spomenutih gradonačelnika.

Eto koliko je malo ili puno, ovisno o kutu gledanja, potrebno da se zapali "bure baruta". A Banjska je čak i u svjetskoj javnosti dobila pažnju, kao jedna od rizičnih geografskih točaka.

Ne sjeveru nema štampe. Jedan mi Leposavac kaže da je po navici čitao svako jutro novine u kafani, i ta nemogućnost zadnjih mu mjeseci teško pada. Dočekao je nekog sa strane da se izjada, pa govori da on nije ni kriminalac ni zločinac, ali "bre, pusti me da živim normalno, čoveče"

Prije toga stanje je bilo dobro onoliko koliko može biti, govori mi vlasnik malog dućana i kafića u selu, čija smo vrata te nedjelje jedina pronašli otvorena.

- Sada je, naravno, lošije. Ipak, ljudi su se navikli i više ništa ne može da ih iznenadi. Gotovo ništa - poentira naš sugovornik.

Nemir u tom dijelu potaknuo je i još jedan iseljenički val, o čijim razmjerima se nagađa. Slušam da je svatko tko je ikamo mogao otići napustio Banjsku, u kojoj nema nikakve perspektive. Naš "vlasnik" hoće nam reći da on ne radi to što radi, odnosno da nije privatnik, već bi (o)davno otišao.

- Šta ću tu? - širi ruke. - Male sredine su za pos'o dosta zajebane - prisnažuje s prigušenim revoltom u glasu.

Nekolicina mještana koji se poznaju od rođenja griju se u njegovoj maloj seoskoj kafani, kako se već "krste" ta svetišta društvenog života jer drugih, osim tamošnjeg manastira na brijegu, ionako nema. Jedan, krajnje šutljiv, podbočio je lice dlanom pa tek izmijeni ruke i cirka pivo sa zamagljenim pogledom prema stropu; drugi po svemu sudeći razmagljuje misli uz rakiju: tiho klizne tekućina u tijelo. Naručujem jaku crnu kavu iz džezve, koja razbuđuje osjetila.

Tišina kojom šute tako postaje opipljivija, a njihov pogled uperen k meni čini se prodornijim: tko smo mi, nesumnjivo se pitaju, pridodamo li ovoj sceni i kolegu fotoreportera. U Banjskoj je sumnjičavost dovedena do kritične točke, tako da se narodnjački folk s nekakve bosanskohercegovačke televizijske stanice, čije se note s doziranom glasnoćom razliježu malim lokalom, čine kao dobrodošla pozadina. Onda netko kaže, možda i ne htijući: "Svi smo pomalo đavoli. I mi i oni."

Ovo "mi" odnosi se na Srbe, a "oni" na kosovske Albance. Jedan mještanin, otkriva da je rođen 1981., pa nije više toliko mlad, ali nije ni mator (baš tako se izrazio), poveo je monolog o tome kako je bivša Jugoslavija imala izvanredne rok bendove, posebno hrvatske i sarajevske, zatim je nastavio o jezicima bivših naroda i narodnosti, iznoseći stav o tome tko je bolje pričao srpski (Hrvati svakako dobro, a tu su i Makedonci i Bosanci), e da bi ubrzo izvukao zaključak da se svi mi međusobno razumijemo, ali ipak, ostalo je ono "ali".

Manastir Banjska (Foto: Sandro Lendler)

Jedan vremešan i korpulentniji lik, koji je naknadno ušetao u lokal i sjeo valjda na svoje stalno mjesto, učinio nam se kao jedan od onih trbuhozboraca na sajmovima, s dobrim pregledom situacije, poznavanjem cijena i čvrstog stava.

- Sad je dobro, a za dva sata promeni se cela situacija - uvjerava me.

- Nitko od nas nije siguran, uvate nedužnog čoveka, odvedu ga na 72 sata u zatvor i nikom ništa. Nitko nije siguran kad izađe na ulicu da neće netko da ga ćapi kad mu padne na pamet - nastavlja.

- Koliko su nas ovde pohapsili ni krive ni dužne - kaže.

- Tko to da ćapi? - priupitam naslonjen na njegov jezični idiom.

- Policija - odgovara.

Mi ne znamo šta treba da radimo s tablicama, čoveče! Staviš RKS registraciju pa ti zapale auto jer si registrovao na kosovske tablice. I sad ti idi, ajde bre, kupi kola od 10, 15 hiljada eura i registruj ih na RKS, pa da ti dođe budala i zapali ih – kaže Rade Nedeljković

Rade Nedeljković dalje iznosi stav o formiranju Zajednice srpskih općina na sjeveru.

- Šta je to? - ironično se obrecne. - Šta će nama zajednica koja ide po prištinskim zakonima?!

- Mi ne znamo šta treba da radimo s tablicama, čoveče! Da vadimo njihove ili stavljamo naše registarske tablice, naše ne daju. Staviš RKS registraciju pa ti zapale auto jer si registrovao na kosovske tablice. I sad ti idi, ajde bre, kupi kola od 10, 15 hiljada eura i registruj ih na RKS, pa da ti dođe budala i zapali ih - njegove riječi zvuče kao replike iz čuvenih jugo-filmova, uvjerljivo i istovremeno crnohumorno. Zatim, napravi dramatsku stanku sve onako sjedeći, dok svi ostali šute, i zausti:

- To ti je kao Palestina.

Skrajnuta krajnost, možda bi najbolje odgovaralo opisu daljnjeg toka razgovora, kako god riječi s početka ove rečenice netko protumačio. Nema boljih. Upadice poput "imaš li neku radnicu iz Hrvatske da mi pošalješ"? Ili, na primjer, "je li sigurno doći nama Srbima u Hrvatsku?", titraju negdje između prošlosti i budućnosti, snova i budnosti.

Nedeljković, čovjek koji je više od dva desetljeća bio simpatizer srpskih radikala, danas je radikalno kritičan prema "svom nekadašnjem" kolegi Aleksandru Vučiću ("jebo nam je majku za sva vremena", kaže), pa poručuje da oni nikad neće ući u Europsku uniju. Jer smatra da je Europa po sebi završena priča. A Kosovo?

- Kosovo je oteto od Srbije. Nije izvršena aneksija, kako to reče vaš predsjednik, već je oteto. Nema budale na svetu koja to ne zna. Jer ja 68 godina živim ovde - govori nam.

Rat na Kosovu i Metohiji od 1998. do 1999. između Srba i Albanaca i dalje je utisnut u ljudsku svijest. O tome se dade misliti i kad se prelazi vojni check point koji osiguravaju dvojica policajaca na cesti sjeverno od Banjske.

Izlog ureda u Leposaviću (Foto: Sandro Lendler)

Tko zna o čemu razmišlja Ljuljzim Hetemi, gradonačelnik Leposavića iz redova albanskog naroda, koji od najnovijih napetosti, prema pričanju lokalnih stanovnika, doslovno u općini i živi i spava. Zgradu čuvaju KFOR-ovci i policija, a na ulazu je postavljena neka vrsta prepreke, iako ne doslovno ograde, pa općini koja bi po svojoj funkciji trebala biti na usluzi građanima mogu prići samo lokalni psi lutalice.

Na prostranom trgu nekoliko je lokala i zalogajnica, apoteka i bankovna štedionica ispred koje se natiskalo dosta svijeta, očito praznih džepova. Ta općina relativno je blizu granice sa Srbijom, blizu centra je pruga kojom su nekad prometovali teretni i ekspresni vozovi, pa i čuveni Olimpik ekspres, i tako sve do Grčke. Priča mi to jedan inženjer s 37 godina staža na gradnji brzih pruga. Trenutno je zaposlen na izgradnji pruge od Zaječara prema Rumunjskoj, radi i na brzoj pruzi prema Subotici, a radio je i onu od Beograda do Novog Sada koja povezuje ta dva grada za 32 minute. Nesklon je razgovoru o politici, "dozvoljavam da se ona bavi sa mnom, ali ne i obrnuto", ali ipak nije izdržao.

- Do 1964. sve od Zvečana do Raške bilo je Srbija. Petar Stambolić (utjecajni jugoslavenski političar, op. a.) tada je, da objedini sve ovdašnje okolne rudnike zlata, srebra, olova i cinka, dao 45 kilometara Kosovu. Poslije rata se vojska povukla i onda su postavili granicu. Ovo je, znači, Srbija, ovdje nema Šiptara - kaže.

Kad sam kasnije u različitim okolnostima i ne samo na ovom mjestu ciljano pitao kosovske Srbe zbog čega kosovske Albance nazivaju Šiptarima i je li to korektno, odreda sam dobio odgovor da su Albanci u Albaniji, a da ovdašnji s Kosova nemaju nikakav problem s tim da ih se tako naziva jer i da sami sebe tako nazivaju, premda nisam potpuno sklon tome povjerovati. Glavnom ulicom u Leposaviću dominiraju brojne srpske zastave, veće i manje, izvješene po stupovima, zapravo na svim mjestima gdje god ih je moguće istaknuti.

Nije to toliko povezano s nedjeljnim izborima u Srbiji, već je jasan znak raspoznavanja Srba na sjeveru. Osluškujem poneki razgovor na ulici, ali ljudi uglavnom nisu odveć zainteresirani za "aktualije". Leposavcima je također dosta pat-pozicije u kojoj se nalaze, preciznije – u vakuumu političkih odnosa između Prištine i Beograda. Zato kosovski Srbi na sjeveru nebiranim riječima, čak i s neskrivenom dozom prezira, kritiziraju jednako vlasti u Beogradu i Prištini. Tko ne vjeruje, neka se zaputi na sjever Kosova. Štono se kaže, običan narod je ondje između čekića i nakovnja.

Kijevčići – šume, šljive i narodni običaji do nove godine (Foto: Sandro Lendler)

Treba reći da su politički odnosi dviju država povukli i embargo na uvoz robe iz Srbije na Kosovo, gdje su svi stanovnici lišeni štampe, te davne civilizacijske vrijednosti. Takvu situaciju, svijet u kojem ne postoje novine, teško je i zamisliti, a kamoli bivati u njemu, a pošto i tome svjedočim, dojam je tim strašniji. Jedan mi Leposavac kaže da je po navici čitao svako jutro novine u kafani, i ta nemogućnost zadnjih mu mjeseci teško pada. Orvelovski svijet televizora i ekrana ovdje dobiva ponešto na vrijednosti. A taj čovjek dočekao je nekog sa strane da se izjada, pa mi govori da on nije ni kriminalac ni zločinac, ali "bre, pusti me da živim normalno, čoveče". Ne zna što će se sutra dogoditi.

- Nepravda. Sloboda kretanja se dovodi u pitanje - kaže.

- Odem odavde niže – policijska kontrola. Odozdo, odozgo, pitaju stalno tko si, gde ideš, jure nas kao zečeve - govori.

U minijaturnoj piceriji u centru mjesta za jednim stolom slušamo trojicu muškaraca na pragu šezdesetih godina. Čine se u dobroj kondiciji, ali i oštrog jezika, pa su me ubrzo stali znatiželjno ispitivati tko sam i otkuda su mi korijeni. Istovremeno, opravdavali su se riječima da im je zapravo svejedno tko sam i što sam, pa neka sam i novinar, a uglavnom ignorantski stav koji sam zauzeo po tom identitetskom pitanju još ih je više "palio", izgarao u njihovoj mašti. Jedan od prisutnih podsjetio je zatim na Kurtijevu izjavu iz rujna ove godine nakon događaja u Banjskoj, kad je kosovski premijer u Briselu kazao da Srbi moraju da pate i da plate. On je takvu izjavu komentirao na način da kosovski premijer "svoje psihološke probleme leči na Srbima", čega nije lišen, kako reče, ni predsjednik Vučić, pa time stradaju isključivo obični ljudi.

Zatekli smo se na šestotinjak metara nadmorske visine, gdje su domaćini već trančirali drugu od tri svinje. Kod njih izgleda svinjokolja traje do nove godine. Kijevčićani su potomci Crnogoraca iz Rože: i danas ih zovu Biševci

- Tako je manje-više na celom području Balkana: psihopate vode države, pa ako hoćeš i na svetskom nivou je tako - uvjerava nas.

Ne iznenađuju me njihovi politički stavovi kad kažu: "Ovo je bila i ostala Srbija." Zatim nas taj čovjek, čije ime ću doznati tek po polasku, ali i poštovati njegovo pravo na diskreciju, uvjerava da ne postoji niti jedan Srbin, "pa ni onaj najgori", koji će pristati na drugačije mišljenje od njegovog.

- Mogu da nas porobe i da nas pobiju, isto je - prisnažuje.

Nakon izrečenog, podsjeća da u njegovoj općini postoji gradonačelnik koji s dva-tri glasa drži općinu. Ukazuje na apsurdnu situaciju da na određenim javnim mjestima stoji albanska, ali ne i kosovska zastava. Ali albanska će strana, što je neka druga priča, isto kazati i za srpske zastave.

- Mi nemamo trenutno moć da to sprečimo, pa ćemo trpeti. Bog je veliki, videćemo. Ta Zajednica srpskih opština je prevara. To je pokušaj da nama nametnu nešto što mi nećemo - govori.

Najzanimljiviji je zapravo njegov stav da u četiri sjeverne srpske općine na Kosovu ne postoji historijski ništa vrijedno – tu su uglavnom rudnici i čitav taj kraj je na njima zasnovan. Ali ono vrijedno je južno od rijeke Ibar. Zatim spominje da je Leposavić do 1959. bio dio Srbije, a ne Kosova, što je na tragu inženjerovog podatka, mada se godine razlikuju. Ističe da je jedina patrijaršija zapravo srpska patrijaršija u Peći na Metohiji, dok je u Beogradu tek metropolija.

- Više vredi Pećka patrijaršija nego ceo sever - reče s iskrom u očima.

Vrhovi Kopaonika tek su djelomično zasniježeni. Odlučili smo se provozati iznad Leposavića prema podnožju tog masiva, pa dokud ide. Usput, treba reći da mi je inženjer pruga također kazao, mada je to zvučalo kao šala, da jedna kuća, ona u kojoj stanuje njegova sestra u naselju Kijevčiće, taj dan ima svinjokolju. Vrlo brzo zatekli smo se na šestotinjak metara nadmorske visine, gdje su domaćini već trančirali drugu od tri svinje. Kod njih izgleda svinjokolja traje do nove godine. Šume, voćnjaci i divlje svinje, srne i zečevi, kruške i šljive, ilovača u kojoj sade kukuruz, pšenicu i ječam, daju ondje ljudima razlog za život.

Bata Đoša u razgovoru s reporterom Novosti (Foto: Sandro Lendler)

Kijevčićani su potomci Crnogoraca iz Rože: i danas ih zovu Biševci. I prije nego što smo se snašli, Bata Đoša, kako mu je nadimak, a ime Predrag Vukadinović, onizak tip u srednjim šezdesetim godinama, vižljast i spretan, tutnuo nam je u ruku čašicu domaće šljive. Oba njegova sina i tri prijatelja koji pomažu u svinjokolji dobro su raspoloženi.

Ima li uopće smisla na tom mjestu u takvim okolnostima pokretati teške teme? Premda, reći će Đošin sin Dragan, situacija je "dosta loša na severu, narod nitko ništa ne pita". Zabrinjava ih zabrana uvoza robe iz Srbije: mlijeka, jogurta, osnovnih potrepština. Kako da običan narod živi i preživi, pita se. Ističe da je to najaktualnija tema među narodom, koji je još uvijek strpljiv, a dokle, ne znaju ni sami.

- Trenutno ne vidim neko rešenje, politički nemamo nikakvu podršku. Srbija opet radi kako Evropa nalaže, i dala je legitimitet Kosovu uprkos neslaganju naroda. Ne verujem da će izbori u Srbiji uticati na nas, ali moramo je podržati jer nam je kakva-takva podrška - kaže Dragan.

Đoša je radni vijek proveo kao vozač kamiona, a njegova memorija zapravo krije zbirku pripovijedaka, koja se tematski oslanja na prijeratne odnose "običnih" kosovskih Srba i Albanaca i može poslužiti kao društvena kronika. Najkraće rečeno, u tim kratkim, naoko nevažnim životnim crticama razvidno je bilo barem međusobno poštovanje. Zapravo, sve te priče dogodile su se u nekoliko kilometara puta.

Đoša tako priča da od Šar planine pa od Brezovice i sve do Dragaša na jugu Kosova nema sela u koje nije zašao i koje ne poznaje. On je vozio ljude, dan ili noć, uzimao je mnoge koji bi uz cestu stopirali. Jednom, priča, primi k sebi jednog mladog čovjeka iz metohijske Kline kamo je vozio sjemensku pšenicu u proljeće, pa ječam, i kukuruz. I kad je ušao u kamion, priča Đoša, taj Albanac (Đoša se koristi izrazom Šiptar) ponudio mu je cigaretu, koju bi u drugim okolnostima uzeo, ali ovaj put Đoša kaže da ne puši. E, tako mi boga neću ni ja, kaže pun uviđavnosti taj njegov suputnik. Zatim se nadovezao:

- Uzmem mladog čoveka, 23 godine, žena 20 godina, dete malo. Bit će da su bili kod rodbine u blizini i sad se, bilo je to negde 1998., vraćaju kući. I on meni nudi cigaru, neću ja zbog deteta. I mlada žena je to razumela, pa kaže na albanskom: "Turi mu u kesu čokoladu." Bila je to ona austrijska Nestle čokolada, dobro se sećam. Bit će da im je tu čokoladu dao netko za dete kad su bili u gostima. I žena izvadi onu čokoladu, izlomi je u kamion, uzmem jednu kocku, dve, onaj mladi dečko puši, vozim jedno pet-šest kilometari, i kad su izlazili, kaže mi ta žena: "Uzmi onu čokoladu." "A ne, ne, daj to detetu", kažem. I tako je to bilo, ovako na prvu - prisjeća se Đoša.

I tako je to bilo. Pamti narod kako je to bilo. A kako će biti, nitko se ne usudi reći. Politika je ovdje uspjela izazvati loše odnose, često na rubu mržnje među običnim ljudima. Prema onome što smo mogli čuti i čemu smo svjedočili na licu mjesta, to je jedino oko čega su danas suglasni i kosovski Srbi i Albanci.