Ispraćajući 38. hrvatski kontingent u NATO-ovu misiju KFOR na Kosovu, predsjednik Zoran Milanović podučio je hrvatske vojnike da "na Kosovo idu dati podršku neovisnoj državi u okviru međunarodne organizacije kojoj Hrvatska pripada". UN-ova rezolucija 1244 na osnovu koje je NATO-ova misija KFOR zagazila već u treću deceniju svojeg djelovanja na Kosovu, međutim, ni u tragovima ne spominje njezino davanje "podrške neovisnoj državi". Štoviše, ta rezolucija "ponovo potvrđuje privrženost svih država članica suverenitetu i teritorijalnom integritetu SR Jugoslavije i drugih država regiona, kako je navedeno u Helsinškom dokumentu i aneksu 2", a što se tiče kosovskog statusa, "ponovo potvrđuje apel iz prethodnih rezolucija za široku autonomiju i suštinsku samoupravu za Kosovo". Ipak, svojim pitijskim karakterom rezolucija 1244 odškrinula je vrata i kosovskoj samostalnosti jer se njome istovremeno "ovlašćuje Ujedinjene narode za olakšavanje političkog procesa utvrđivanja budućeg statusa Kosova pri čemu treba uzeti u obzir Rambouillet sporazum, koji je Srbija odbila potpisati 1998., a koji poziva na 'volju naroda Kosova'".
Život je u međuvremenu pregazio dio UN-ove rezolucije 1244 u kojem se potvrđuje "privrženost svih država članica suverenitetu i teritorijalnom integritetu SR Jugoslavije i drugih država regiona", ali njezin tekst nije promijenjen jer su zemlje članice UN-a podijeljene u dva približno jednaka tabora koji priznaju ili ne priznaju kosovsku državnu samostalnost, koja je u međuvremenu, u političkim procesima kojima su dominantno upravljali SAD i njegovi zapadni saveznici, isplivala na površinu. No i u tim značajno promijenjenim okolnostima KFOR je pod vodstvom NATO-a bio i ostao definiran kao mirovna misija, čiji su prioriteti i zadaće pobrojani u UN-ovoj rezoluciji. Podrška kosovskoj neovisnosti među njima se ne spominje. Kosovo je i danas pod privremenom upravom UN-a, odnosno UNMIK-a, a za sigurnost svih njegovih građana i dalje je zadužen KFOR pod vodstvom NATO-a. Zemlje članice UN-a i NATO-a koje su priznale kosovsku samostalnost, a koje u zbilji zapravo odlučuju o tome što će i kako UNMIK i KFOR raditi na Kosovu, postupno su sve više njihovih ovlasti prepustile kosovskim vlastima, odnosno "privremenim institucijama vlasti", kako njihovo uspostavljanje definira UN-ova rezolucija. Taj proces prenošenja UNMIK-ovih i KFOR-ovih ovlasti na kosovske civilne i policijsko-vojne vlasti donedavno je izgledao nezadrživ, ma koliko mu se Srbija protivila, uz sve jaloviju podršku protivnika američke i NATO-ove globalne dominacije. No ruska agresija i rat u Ukrajini u najmanju su ruku doveli u sumnju neupitnost tog procesa. Ukrajina, koja se uz svesrdnu pomoć NATO-a grčevito brani od ruske agresije, mogla bi se uskoro naći u poziciji u kojoj je danas Srbija ako vojno ne porazi rusku vojsku i protjera je sa svojeg teritorija. Ako Ukrajina bude primorana na mirovni sporazum pod okriljem UN-a, onda bi i ona na dijelu svojeg teritorija s većinskim ruskim stanovništvom dobila međunarodnu civilnu misiju sličnu UNMIK-u, a o sigurnosti svih građana na tom teritoriju brigu bi vodio neki međunarodni pandan KFOR-u, pa i pod vodstvom NATO-a. A o budućem statusu Donbasa i drugih "krimova" odlučivat će se uzimajući u obzir Minski sporazum i poštujući "volju naroda" na teritoriju s većinskim ruskim stanovništvom.
UN-ova rezolucija 1244 u svojim bitnim dijelovima postala je mrtvo slovo na papiru. Moguće je da i zbog toga Ukrajini zasad ne pada na pamet da svoju sudbinu preda u ralje neke slične UN-ove rezolucije, pa i dalje igra na kartu vojne pobjede nad ruskom nuklearnom silom. Putinova Rusija se pak u Ukrajini trudi da bude veći NATO od NATO-a na Kosovu: odmah i sad, bez posredovanja UN-ovih civilnih i vojnih misija, iscrtava nove državne granice na dijelovima ukrajinskih teritorija s većinskim ruskim stanovništvom. I premda javno proziva aktualnu Kurtijevu vlast na Kosovu zbog njezinih svakodnevnih pokušaja da učvrsti i proširi suverenitet kosovske države, Putinova Rusija u ukrajinskoj ratnoj zbilji još drastičnije pokušava sprovesti u djelo isto ono što kosovske vlasti rade realizirajući UN-ovu rezoluciju 1244, Briselski sporazum i druge međunarodne dokumente koje su zajedno sa Srbijom potpisali pod međunarodnom paskom, držeći se onih njihovih dijelova koji im pašu, dok one koje ne mogu svariti bacaju u koš. EU i SAD, a pogotovo Ujedinjeni narodi, donedavno su sve to nijemo promatrali kao da se to njih ne tiče i kao da se ne radi o međunarodnim sporazumima koje su upravo oni dominantno kreirali. Sad kad proruski civilni i vojni lideri uz brutalnu podršku Putinove Rusije u dijelovima Ukrajine s većinskim ruskim stanovništvom rade slično ili isto ono što su albanske "privremene institucije" godinama radile na Kosovu uz prešutnu i otvorenu njihovu podršku, EU i SAD ne mogu kosovski kotač vratiti nazad, a još im je mrskije pustiti da Putinova Rusija sličan kotač odvrti na istoku Ukrajine.
I do sada su Srbija i Kosovo bili ni na nebu ni na zemlji, a otkad je Rusija nasrnula na Ukrajinu u još su većoj gabuli jer se preko njihovih leđa prelama i euroatlantski sukob s Rusijom zbog Ukrajine. Kosovske vlasti predvođene vladom Albina Kurtija žure se da na sve moguće načine zaokruže kosovsku državnu suverenost i samostalnost, plašeći se da rat u Ukrajini ne natjera njihove zapadne pokrovitelje na uzmak i preispitivanje njihove uloge u eutanaziranju dijelova UN-ove rezolucije i Briselskog sporazuma, prije svih. Vučićeva Srbija, s druge strane, u nevolji koja je SAD i EU snašla zbog rata u Ukrajini i rađanja ruskog Kosova na njezinom teritoriju vidi šansu da u život vrati one dijelove rezolucije 1244 i Briselskog sporazuma koji bi jamčili opstanak Srba na Kosovu, ali i prisutnost i utjecaj srpskih državnih institucija na njegovom teritoriju.
Svi albansko-srpski sukobi koji su se na i oko Kosova događali od početka ruskog napada na Ukrajinu vrte se u tom krugu, iako se na prvi pogled odvijaju u okviru pregovora o normalizaciji odnosa koje uz posredovanje EU-a i asistenciju SAD-a vode Beograd i Priština. Radikalizacija sukoba oko osobnih dokumenata koje i danas koristi dio srpskog stanovništva na Kosovu, zatim oko automobilskih registracijskih tablica i djelomičnog srpskog bojkota kosovskih institucija, raspisivanja prijevremenih izbora u općinama s većinskim srpskim stanovništvom, policijskih intervencija kosovske policije na sjeveru Kosova, srpskih barikada na sjevernokosovskim cestama, pa i formiranja Zajednice srpskih općina, dio su sve bjesomučnije utrke srpskih i kosovskih vlasti u kojoj obje nastoje preteći ishod rata u Ukrajini i eventualno stvaranje ruskog Kosova na njezinom teritoriju u sklopu mirovnog sporazuma ako ga Ukrajina ne okonča vojnom pobjedom. Kosovske vlasti plaše se razvodnjavanja kosovske suverenosti i samostalnosti, a srpske njihovog konačnog zaokruživanja u slučaju da se rat u Ukrajini završi mirovnim sporazumom po modelu UN-ove rezolucije 1244, Briselskog sporazuma, pa i Macron-Scholzova prijedloga koji je sada na stolu. Pritom je apsurdno to što se u svem tom galimatijasu SAD i EU dovode u situaciju da se slože sa stvaranjem ruskog Kosova u Ukrajini, a Rusija ne preza od toga da kreira svoje Kosovo na ukrajinskom teritoriju, iako im je godinama na nos nabijala osamostaljenje Kosova od Srbije pod njihovim pokroviteljstvom. A i Zoran Milanović mogao bi se suočiti s optužbom da vojnom podrškom neovisnosti Kosova podržava i stvaranje ruskog Kosova u Ukrajini.
