Razvikani "prvak" francuske kinematografije François Ozon možda jedini doista vrijedan uradak svog količinski obimnog, no kvalitetom mediokritetskog opusa snimio je prema filmskom predlošku slavnog Ernsta Lubitscha. Taj je uradak, nazvan "Frantz", nadopunio motivima Hitchcockove "Vrtoglavice" i vlastitom imaginacijom, i te 2016. potpisnik ovih redaka ponadao se da bi ga Ozon u svojoj daljnjoj karijeri mogao demantirati u uvjerenju da je sineastov visoki status tek posljedica silne želje francuskih kritičara da izmisle nepostojeće suvremene velike nacionalne autore, nužne za održavanje nekadašnjeg svjetskog prestiža njihove kinematografije.
No filmovi koji su uslijedili samo su potvrdili Ozonovu osrednjost, dok je predzadnji od njih, "Peter von Kant", odnedavno na našem kinorepertoaru, otišao i niže od toga. Sklon hvatati se predložaka autora neizmjerno darovitijih od njega samog, Ozon je drugi put u karijeri posegnuo za djelom Rainera Wernera Fassbindera. Prvi put učinio je to 2000. adaptacijom Fassbinderove drame "Kapi na gorućem kamenju", što mu je donijelo bitan međunarodni iskorak (glavna konkurencija festivala u Berlinu i LGBT nagrada Teddy), a nova adaptacija njemačkog genija, ovog puta jednog od ikoničkih filmova njegova ranog razdoblja, "Gorkih suza Petre von Kant", vratili su ga na istu pozornicu (glavni program Berlinalea, nominacija za Teddyja), ali donijela mu je manje entuzijastičnu recepciju, iako, s obzirom na (ne)kvalitetu filma, i dalje suviše blagonaklonu.
"Peter von Kant" prilagodba je dakle slavnog ostvarenja iz 1972. koje je Fassbinder snimio prema vlastitoj drami, ne pomišljajući da "otvara" kazališni komad. Radnja originala je kazališno podijeljena na pet činova i u potpunosti smještena u jednu jedinu prostoriju (spavaća soba naslovne junakinje), scenografski i psihološki namjerno artificijelna, a tematizira sadomazohizam i odnose moći na erotskoj, obiteljskoj i poslovnoj razini. Svi likovi ženskog su spola, a šuškalo se da Fassbinder zapravo problematizira vlastitu situaciju, prije svega turbulentni odnos s tadašnjim ljubavnikom i budućim glumcem svojih filmova El Hedijem ben Salemom.
Ozon je u vlastitoj verziji, koja sadrži i eksterijere, pošao upravo od toga, predvidivo pretvorivši modnu dizajnericu Petru u filmskog režisera Petera, njezinu mladu ljubavnicu u mladog ljubavnika (poput ben Salema sjevernoafričkih korijena, samo što je u stvarnosti ben Salem bio punih deset godina stariji od Fassbindera), a pokornu bezglasnu tajnicu u tajnika. Ostala tri lika – majku, kćer i najbolju prijateljicu, ostavio je u ženskom spolu/rodu, možda zato da bi dao priliku feminističkoj kritici da protagonista interpretira kao mizoginog seksista. No daleko je važnija promjena tona.
Dok je Fassbinderov rad, bez obzira na campovsku intonaciju i pripadajuću ironiju, iznimno intrigantna psihološka i socijalna studija, Ozonov je lakrdija u formi sinteze frivolne komedije i drame, u kojoj od psihosocijalne intrigantnosti nema ni traga, a naslovni je lik (igra ga Denis Menochét) pretvoren u fizički neuglednu i plačljivu karikaturu (Petra von Kant u izvedbi Margit Casternsen bila je glamurozna i atraktivna žena, a sam Fassbinder, na kojeg se Ozon nedvojbeno referira, karizmatična pojava usprkos stanovitoj neprivlačnosti).
Film ne funkcionira ni na komedijskoj ni na dramskoj razini, dok je redateljski banalan i dosadan, posebno u usporedbi s fluidnom Fassbinderovom izvedbom punom dugih kadrova s vožnjama kamere i panoramiranjem te maestralnim korištenjem odraza u zrcalu (za potonjim je Ozon u više navrata blijedo posegnuo). Uglavnom, "Peter von Kant" porazno je djelo kreativno impotentnog autora koji kao da se želio narugati jednom od najvećih svjetskih filmaša druge polovice 20. stoljeća.
