Slovenski dječji film božićne tematike "Kapa", realiziran s manjinskim učešćem Luksemburga, Hrvatske i Slovačke, ušao je u naša kina već u prvoj polovici studenog, posve u skladu s kapitalističkim diktatom protezanja božićno-novogodišnjeg ugođaja na puna dva mjeseca, sve naravno kako bi se obrnulo što više novaca. Kako su zadnja barem dva desetljeća i djeca, pa i ona predškolskog uzrasta, postala targetirana tržišna skupina, nije čudno da se film rađen prije svega za taj, predškolski uzrast, smješta u ambijent najomiljenijeg blagdana, odnosno praznika. Daleko od toga da mu je tržišna eksploatacija dječice jedina motivacija, ali zasigurno nije nevažna.
Pisati kritički o umjetničkim djelima namijenjenima dječjem uzrastu, pogotovo ako je to, kao u ovom slučaju, uzrast u rasponu od otprilike tri do osam godina, vrlo je nezahvalno, jer kao što je dobro poznato dječja imaginacija, posebno tako male djece, bitno je različita i od one mlađih tinejdžera, kamoli ne odraslih. Iz toga proizlazi da ono što se duhu odrasle osobe može činiti plitkim, za dječji duh biva optimalnim, jer potonji u prosjeku ima daleko veći potencijal za dodatno "omaštavanje" ponuđenog materijala koji na taj način sublimira. Potpisnik ovih redaka svojedobno je u zadatak dobio obraditi djela dječje književnosti za potrebe općih književnih leksikona, pa se našao u dvojbi kako predstaviti npr. "Heidi" – iz odrasle perspektive taj roman u znatnoj mjeri zalazi u sferu kiča, no jako dobro se sjećao da mu se kao djetetu predškolske dobi to štivo sviđalo, uostalom nije bez razloga lektirski kanonizirano. Srećom, film "Kapa" nije toliko zahtjevan za "objektivnu" procjenu, jer spada u one izdanke umjetnosti za djecu koji ne isključuju u potpunosti doživljajnost odraslih.
Kao mnogi božićno-novogodišnji narativi, "Kapa" polazi od kontrastiranja siromaštva i luksuza. Dječak Erik smješten je u sirotište jer su njegovi roditelji alkoholičari, no njegova je najveća želja provesti Božić s njima. Umjesto toga, na tomboli biva izvučen da provede badnju noći i božićni dan u imućnoj obitelji Božić (igra riječima se eksplicira) koju čine mondeni bračni par i njihova kći Lucija. Za razliku od povučenog Erika koji neprestano nosi vunenu kapu koji mu poklonila voljena majka (otuda naslov filma) i u sirotištu je žrtva vršnjačkog nasilja (kliše razblažen time što je među zlostavljačima i jedna djevojčica), Lucija je razmaženo derište odjeveno u profinjenu odjeću koje je kao blagdanski poklon poželjelo "sestru" i psa. No umjesto "sestre" iz sirotišta je dobila "brata", zbog čega je uvrijeđena, na što se nadovezuje nezadovoljstvo roditeljskom odlukom da joj ne daruju psa. Međutim Erika i Luciju zbližit će zajednička noćna avantura koja uključuje i njihov posjet njegovim roditeljima, pa će se do kraja filma, kako to već mora biti u takvoj vrsti priča, oboje promijeniti – on će se, sada mentalno snažniji, emancipirati od zlostavljača, a ona će egoizam zamijeniti empatijom. Klasne prepreke bit će na emotivnom planu preskočene, ali materijalne klasne razlike neće biti poništene, što je zapravo prilično realistično razrješenje situacije. Kad se tome dodaju gotovo blasfemijski trenuci Erikova i Lucijina općenja s raspetim Kristom od sijena i usvajanje tronogog psa umjesto nekog neodoljivo slatkog šteneta, mora se priznati da "Kapa", koliko god rađena po špranci dječjeg žanra, nije posve neintrigantna. Štoviše, film sadrži i jedan emotivno vrlo snažan prizor, kad Erik obiteljsko zajedništvo sa svojim beznadnim roditeljima simbolički manifestira stavljajući svoju i njihove četkice za pranje zuba na zajednički kup.
Umješno pogođene atmosfere i prirodnih glumačkih nastupa debitanata Gaja Črniča i Kaje Podreberšek kao Erika i Lucije, ostvarenje režisera Slobodana Maksimovića relativno je ugodan filmski doživljaj, iako ostaje čvrsto ukotvljen u granicama svoga žanra.
