Srbiji se u ožujku sljedeće godine neće dogoditi jubilarni deseti izvanredni parlamentarni izbori, jer je Glavni odbor Srpske napredne stranke odlučio da se oni ipak neće održati uz one redovite beogradske. Naime, u samo godinu dana otkako su održani prošli parlamentarni izbori ništa se u srpskoj politici nije toliko dramatično promijenilo da bi zahtijevalo naprasni poziv biračima da izaberu nove parlamentarce. Tako se medijska graja oko istodobnog održavanja izvanrednih i beogradskih izbora nakraju svela na spekulaciju da će ih Vučićevi naprednjaci raspisati ponajprije stoga kako bi na valu rasta rejtinga na nacionalnoj razini uvećali svoje šanse za pobjedu u glavnom gradu. Ta je tvrdnja proizišla iz hipoteze da su beogradski birači Ahilova peta naprednjaka, koji bi svoju stranačku vojsku morali ubaciti u tu izbornu bitku ne bi li si osigurali još jedan mandat upravljanja metropolom. K tome, opozicijski se čelnici već hvale da će njihova pobjeda na beogradskim izborima biti i početak kraja naprednjačke vlasti na državnoj razini, unatoč tome što je SNS i u Beogradu – s više od 40 posto glasova – pojedinačno uvjerljivo najjača stranka, makar ondje zaostajala za desetak posto u odnosu na ostatak zemlje. Štoviše, u koaliciji s Dačićevim socijalistima gotovo im je unaprijed zajamčena pobjeda, posebice suprotstavi li im se razjedinjena opozicija.
To će se, po svemu sudeći, i dogoditi, jer se iz aviona vidi kako se opozicija već podijelila na novu i staru, koje se međusobno bore za lidersku poziciju u oponiranju Vučićevoj vlasti. Nove stranke, Pokret slobodnih građana Saše Jankovića i Narodna stranka Vuka Jeremića, silno se trude u ćošak gurnuti Demokratsku stranku i druge oporbene, nastale uglavnom njezinim cijepanjem. Tako se beogradski izbori zapravo nameću kao čistilište na oporbenoj sceni: o njihovim rezultatima ovisi hoće li Jankovićev PSG učvrstiti opozicijsku lidersku poziciju stečenu na predsjedničkim izborima zahvaljujući i trudu i podršci DS-a i Nove stranke, a Jeremićev NS stabilizirati biračko tijelo iznad izbornog praga. Dođe li do toga, stare opozicijske stranke još će više potonuti, a neke i posve nestati. Pritom je očito da se Janković i Jeremić silno trude pokopati Liberalno-demokratsku stranku i lidera joj Čedomira Jovanovića.
DS i LDP već su najavili samostalni izlazak na izbore i kandidaturu Dragana Šutanovca i Čedomira Jovanovića za gradonačelnika; Janković je poručio da ga ta funkcija ne zanima, a kako se i Jeremić ne želi politički potrošiti u toj utrci, već tjednima pregovaraju s Draganom Đilasom da bude njihov favorit. Sve ostale opozicijske stranke promatraju taj predizborni igrokaz sa strane i čekaju svoju priliku, no svima bi računicu mogla pomrsiti građanska inicijativa Ne davimo Beograd, nastala na buntu protiv nezakonitog rušenja objekata u sklopu netransparentnog naprednjačkog megaprojekta Beograd na vodi. Ta se inicijativa naime pripremila da uličnu borbu pretoči u institucionalnu političku bitku na izborima: njihova samostalna nestranačka lista ima dobre izglede da privuče respektabilan postotak glasova, a možda i da postane središte opozicijskog djelovanja u gradu.
No sve su to još računi bez krčmara. Jer koliko god izborna utrka za Beograd u sebi sadrži i dimenziju interakcije s nacionalnom politikom, ona je ipak ponajprije izbor komunalne politike, unatoč tome što si Beograđani utvaraju da cijela zemlja dobije upalu pluća kad oni kihnu. Sudeći pak po temeljitoj i obimnoj analizi funkcioniranja srpskih općinskih i gradskih vlasti, s posebnim osvrtom na Beograd, Novi Sad, Niš i Kragujevac, koju je realizirao i sredinom prošle godine objavio Fiskalni savjet, beogradski bi se izbori zapravo trebali prelamati na održivosti gradskih financija i rješavanju najkrupnijih komunalnih problema koji usporavaju i sprječavaju razvoj te ruše standard života građana.
Premda Fiskalni savjet konstatira da je aktualna naprednjačka vlast uspjela stabilizirati javne financije Beograda, smanjivši pritom dug i suzbivši politiku neplaćanja dospjelih obveza, ipak poručuje da se grad još nije riješio nekih krucijalnih problema. Prije svega, riječ je o nefunkcionalnom i neefikasnom sustavu javnog prijevoza na čije se subvencioniranje godišnje troši 15 posto gradskih prihoda, zbog čega su naprednjaci u aktualnom mandatu morali smanjiti investicije na godišnji prosjek od 80 milijuna eura. A da bi se započeli rješavati nagomilani problemi zbog kojih velik broj stanovnika Beograda nema vodovod, kanalizaciju, uređene ceste, vrtićko mjesto za dijete itd., te bi se investicije morale držati na dvostruko većem nivou. Uz to, Beograd je najveći grad na Dunavu bez pročistača otpadnih voda, a tek bi trebao započeti projekt javno-privatnog partnerstva kojim bi se saniralo gradsko smetlište u Vinči, koje je već godinama eko-bomba na rubu grada.
Projekti metroa, unutarnjeg prometnog prstena, novih mostova i sličnog ionako su već desetljećima na čekanju, pa je pokretanje novog investicijskog ciklusa doista nasušna potreba Beograda, poručuje Fiskalni savjet. No pritom upozorava da se metropoli ne smije opet dogoditi investicijska politika koju je prije dolaska Vučićevih naprednjaka vodila DS-ova gradska uprava, predvođena tadašnjim liderom Draganom Đilasom. Njegova je vlast naime u razvoj grada godišnje investirala više od 200 milijuna eura, ali ne iz gradskog budžeta nego podizanjem kredita, zbog čega je gradski dug narastao na preko 60 posto gradskih prihoda, a crvena lampica se pali već kad prijeđe 50 posto prihoda. Sadašnja SNS-ova vlast taj je dug uspjela smanjiti na 55 posto prihoda tako što je prepolovila investicije – realizirala je samo one koje je mogla financirati iz gradske blagajne, bez dodatnog zaduživanja. No istovremeno nije uspjela skresati subvencije (najveća vreća bez dna je 100 milijuna eura godišnje za gradski prijevoz) kako bi oslobodila sredstva za dodatne investicije.
Kako god obrnuli i okrenuli, beogradske će izbore dobiti oni koji uspiju uvjeriti većinu birača da su spremniji i organiziraniji za upravljanje gradskim javnim financijama i poslovima, uz ostalo i tako što će tragom analiza i preporuka Fiskalnog savjeta i sličnih neovisnih ekspertnih institucija gradsku blagajnu držati dalje od provalije bankrota, ali je i koristiti za veće investiranje u komunalnu infrastrukturu i društveni standard. Izvanredni parlamentarni izbori bacili bi ponešto prašine u oči biračima, ali oni beogradski samo su komunalni i na njima neće pasti Vučićeva vlast, niti će opozicija započeti svoj pobjednički pohod na državnu vlast. Možda joj se tek ukaže šansa da završi započetu sanaciju smetlišta u Vinči, poboljša gradski prijevoz i značajno smanji njegovo subvencioniranje, a sve kako bi milijuni eura napokon bili uloženi u projekte čiju realizaciju Beograđani desetljećima čekaju.
