Nacistička književnost u Americi pokojnog čileanskog pisca Roberta Bolaña (1953. – 2003.), kao jedna uvrnuta enciklopedija izmišljenih pisaca i njihovih djela, negdje je u svojoj suštini nekonvencionalan i pomalo neobavezan borhesovski projekt: bez pročitane Borgesove ‘Opće povijesti gadosti’, a možda još i više ‘Priručnika fantastične zoologije’, možda bi nam izmakle sve njegove političke i literarne finese. Ovako je odmah jasnije da je ‘Nacistička književnost u Americi’, iako ponajprije sliči na pakosnu šalu, literarno višeslojno angažiran tekst. Nije, naravno, nepoznato da je Roberto Bolaño ‘kao ljevičar’ skoro zaglavio 1972., nakon državnog udara u Santiagu, ali ga to iskustvo nije pretvorilo u osvetoljubivog književnog primitivca i pamfletista – kakvih i u Hrvatskoj ima i lijevo i desno – već je izmaštao biografije i bibliografije tridesetak ‘naci’ pisaca da bi dočarao jedan nimalo bezazlen svijet.

Kako je ‘Nacistička književnost u Americi’ ipak fikcija a ne leksikon, umjesto urednih enciklopedijskih jedinica u ovoj knjizi čitamo mnoštvo raznorodnih manje ili više fikcijskih tekstova, koji često nisu ništa više od proširene fikcionalizirane anotacije, prošarane bilješkama i tračevima i skečevima. Sve to skupa najprije nalikuje na neki privatni red vožnje ili čak telefonski imenik, a ne na uredni projekt, što je, naravno, dio neodoljivog Bolañovog literarnog šarma: njemu ni u ovoj knjizi, kao ni u nekim drugima, nije cilj da popamtimo baš sve likove (što u ovom slučaju vjerojatno i nije moguće), ali mu je svakako važno da steknemo kompletnu sliku svijeta o kojem piše.

‘Nacistička književnost u Americi’ tako bi bio besmislen projekt kad bi ovaj šarolik svijet zločinaca, snobova, šarlatana, pustolova, psihopata, antisemita i sanjara bio izmišljen šale radi. Zapravo, bilo bi dobro da je zato izmišljen, no previše nam je nekako poznato ovo Bolañovo društvance falangista, fašista, ambicioznih antikomunista, nogometnih fanatika i katoličkih fundamentalista da bismo mogli mirno spavati nakon čitanja. Nisu ovdje svi čak ni nacisti – neki su među ovaj svijet naprosto zalutali – no drugima epitet ‘nacistički’ spašava identitet jer bi bez njega naprosto bili idioti. Ni svi nacisti nisu isti – nema baš puno misterioznih ljepotica i talentiranih spisateljica koje bi si na stražnjicama dale istetovirati crnu svastiku; a ima u Bolañovoj knjizi likova koji bi postali gori od pravih nacista da su samo dobili pravu priliku da vrate u igru inkviziciju, javno bičevanje, istrebljenje Indijanaca i svih drugih koji im nisu po volji. Svi su pak odani reakcionarnim i konzervativnim vrijednostima, i svi su, zanimljivo, opsjednuti strašću prema pisanju i literaturi.

‘Nacistička književnost u Americi’ nikako nije knjiga na prvu loptu, a nije ni neka jeftina moralka. Bolaño se, naravno, ruga ovoj književnosti i ovim kukavnom piscima, koji često pišu o stvarima o kojima nemaju pojma, ruga se njihovim promašenim provincijalnim karijerama i njihovim sumanutim ili besmislenim ili bezveznim knjigama i projektima i časopisima, ali nekako i suosjeća prema njihovo strasti prema pisanju i bezuvjetnoj spremnosti da im literatura i pisanje unište život. Bolaño zapravo suptilno i nekako suosjećajno piše o tolikim nevažnim i zaboravljenim spisateljskim karijerama i knjigama koje nitko nikada nije želio pročitati, možda baš zato što su bile ‘naci’. Teško je reći da li im se više ruga ili ih žali, ali svakako nije slučajno da čitavu njegovu knjigu možemo pročitati kao dugi esej o paralelnoj – izmišljenoj ili stvarnoj – povijesti nepročitanih, nevoljenih i nepotrebnih knjiga.

Kao što nije slučajno da je Bolaño i u kasnijim romanima, ‘Divlji detektivi’, ‘2666’ i ‘Čile noću’ – ‘Nacistička književnost’ prvi je put objavljena još 1996. – nastavio opsesivno pisati o pjesničkim kružocima, književnim kritičarima i književnim banditima. Povijest literature za Bolaña nije neka benigna i neškodljiva aktivnost, već tajanstvena, nasilna i utjecajna sila koja formira političke i društvene vrijednosti! Stoga i ‘Nacističku književnost u Americi’ naposljetku trebamo čitati kao ozbiljnu književnost, koliko god sličila vicu.