Dvadesetak stanovnika eko sela u Blatuši kraj Vrginmosta već desetak dana doslovno je odsječeno od svijeta. Nezapamćene vodene bujice na više mjesta odnijele su dijelove jedinog šumskog puta do njihova naselja, žive u strahu jer u slučaju nesreće do njih ne mogu stići vozila hitne medicinske službe, vatrogasci ili policija, a nekolicina njih, kada se pješice probila do Vrginmosta i o stanju u šumama Blatuše i njihovu selu obavijestila mjerodavne, ostala je zgranuta svojevrsnom činovničkom indolentnošću. Prvi čovjek Općine Gvozd, Branko Jovičić, trudi se objasniti.
- Problem nije samo u eko selu u Blatuši, već i u drugim naseljima. Da bismo nerazvrstane putove kroz šume mogli održavati cijele godine, nemamo ni novca ni tehnike. Znam da su stanovnici eko sela ljuti na Općinu zbog tog puta, no sjećam se da su, kada su prije desetak godina osnivali eko selo, govorili da im putovi nisu najvažniji, već da su im najvažniji mir, netaknuta priroda i zdrav život. Sad svaki čas zivkaju i dolaze moliti da se put popravi. Za ono malo komunalne naknade što plate, očekuju da 365 dana u godini držimo prohodnim put do njihova sela. Da li je to OK ? Ne može netko tko nam, na primjer, uplati 1500 kuna, očekivati da mu pomognemo sa 35.000. Osim toga, zašto pisati po novinama samo o njihovim problemima kad i drugi imaju sličnih problema - pita se Branko Jovičić.
Razumljivo je zašto njegovi stavovi u dobroj mjeri ljute stanovnike eko sela, pa su se za pomoć obratili Miloradu Milojeviću, direktoru Komunalca Gvozd, koji održava komunalnu infrastrukturu općine. Bez mnogo priče, Milojević je s razumijevanjem saslušao o nevoljama stanovnika eko sela i obećao da će u narednih desetak dana stvar biti riješena.
- U eko selu ovoga trenutka živi dvadesetak ljudi, od petero djece dvoje su školarci, a troje su još mali - kaže Slavica Šenk, koja se u eko selo u Blatuši naselila prije osam godina.
Ponajviše zbog djece važno im je da put bude uvijek prohodan za vozila, jer se tada osjećaju sigurno.
- Posljednje kiše i jaki prolomi oblaka doslovno su na nekoliko mjesta presjekli jedini put kojim se služimo i prilično smo zabrinuti. Za nas odrasle je lako, ali uskoro počinje škola. Kako će naših dvoje školaraca na nastavu? Zbog toga obilazimo Općinu i kucamo na vrata lokalne samouprave. Možda im već idemo na živce, ali tako je to. Osim toga, svi redovno plaćamo komunalnu naknadu, pa s pravom očekujemo intervencije na putu do našeg sela. Već danima sami kopamo kanale uz cestu kako bi šteta bila manja, nasipavamo i zatrpavamo rupe, ali od toga slabe vajde. Ono što mi radimo lopatom i kantama deset dana, jedan stroj bi obavio za 10 minuta, ali ga jednostavno nema - kaže Slavica Šenk.
Danica Lovrić i njena kćerkica Lola u eko selu žive više od godinu dana.
- Da nešto ovako postoji, pronašla sam na internetu. Počela sam posjećivati ovu neobičnu zajednicu skrivenu u šumama Blatuše, a nakon nekoliko posjeta znala sam da je to ono što želim. Lola ide u četvrti razred u Vrginmostu i vrlo sam zadovoljna, jedino što me brine ova razrovana cesta, a početak školske godine se bliži. Inače, karlovački Autotransport odlično je organizirao prijevoz učenika u ovom dijelu Korduna - kaže Danica Lovrić.
Već danima sami zatrpavamo rupe, ali od toga slabe vajde. Ono što mi radimo lopatom 10 dana, jedan stroj bi obavio za 10 minuta, kaže Slavica Šenk
Kada je, prije desetak godina, Robert Šenk, violončelist s diplomama muzičkih akademija u Sarajevu i Roterdamu, nošen čudnim i nepredvidivim životnim putovima kupio na Kordunu u šumama Blatuše nekoliko hektara napuštenog zemljišta i odlučio živjeti u pustopoljini daleko od ljudi, svi su se čudili. Kada je, nešto kasnije, nekolicina njegovih prijatelja koji su ga došli posjetiti učinila isto i nastanila se u kućicama koje su sami izgradili od blata po uzoru na keltske zemunice, čuđenje je bilo još veće, a čudnovata i mnogima nerazumljiva zajednica rasla je iz godine u godinu.
Odmah iza Šenka, u novoosnovano eko selo doseljava bračni par iz Holandije, obitelj iz Velike Britanije, nekoliko Slovenaca i hrvatskih državljana, sve odreda istinski ljubitelji prirode i zdravog života.
- Mi ovdje ne preživljavamo, živimo punim životom i to u obilju - kaže nam Robert Šenk.
- Promijenili smo stajalište u vlastitim glavama i dalje je sve bilo lako. Život većine stanovnika planete prožet je strahom da neće moći preživjeti. Zbog toga su uvučeni u sistem iz kojega ne mogu izaći i skupo plaćaju tom sistemu da im pruži ono malo života kojega mogu udahnuti u rijetkim trenucima slobodnog vremena. Mi ovdje želimo nešto sasvim drugo i okrećemo se najboljem i najvažnijem čovjekovu prijatelju – prirodi. Živimo ekološki tako da prirodu ne eksploatiramo, već je dizajniramo. Ima nas dvadesetak, selo polako raste, organiziramo predavanja, seminare, radionice. Posjećuju nas poznati svjetski ekološki stručnjaci, a svakome tko se odluči da ostane kod nas, svi zdušno pomažemo. Ne izmišljamo toplu vodu, već učimo od majstora iz davne prošlosti. Grijanje naših kuća isto je kakvo su imali Inke ili sjevernoamerički indijanci. Naše kolibe su građene po uzoru na keltske kuće. Drveni oblutci i blato savršen su izolator. Sami proizvodimo hranu i uživamo u životu - kaže Šenk.
