Neven Hitrec režiser je dobrih dokumentarnih filmova, no s igranima se nikad nije dobro snalazio. Debitantska "Bogorodica" (1999.), smještena u vrijeme Domovinskog rata, bila je nepopravljivo opterećena kleronacionalističkom ideologijom, epsko-nostalgični "Snivaj, zlato moje" (2005.) pokrivao je raniji rat i poraće, ugledajući se na klasika Golika, ali bez njegove lucidnosti i talenta, a pokušaj pomaknute humorne drame "Čovjek ispod stola" (2009.) naišao je na opće nipodaštavanje, iako zapravo nije riječ o izrazito slabom filmu, ali, eto, takva mu je bila karma. Četrnaest godina nakon tog ostvarenja, Hitrec je ponovo izašao pred publiku s dugim igranim filmom, prvim u kojem se ogleda u riskantnom žanru filma za djecu i prvim na kojem mu otac Hrvoje nije (ko)scenarist, iako, zanimljivo, Hitrec stariji najrelevantniji je kao dječji pisac. Naime, četvrti igrani film Nevena Hitreca adaptacija je popularnog romana "Dnevnik Pauline P." Sanje Polak, namijenjenog nižim razredima osnovne škole, pri čemu istoimeni film, oslonjen na scenarij televizijski iskusne filmske debitantice Dore Delbianco (TV-serije "Ne daj se Nina!", "Luda kuća", "Bibin svijet") i njezina suradnika Ivana Turkovića Krnjaka, jednog od vodećih domaćih mladih scenarista (TV-serija "Počivali u miru", segment "Predmeti koji tonu" omnibusa "Duboki rezovi"), radi dva bitna odmaka od predloška – ne preuzima dnevničku formu (doduše, u romanu se zapravo radi o mjesečniku) i osuvremenjuje radnju uvođenjem mobitela (roman je izvorno objavljen 2000., kad su mobiteli bili rijetki, a njihova unaprijeđena verzija, pametni telefon, nije ni postojala). Dakako, film ne uspostavlja metatekstualnu sponu kakvu je postavila autorica romana (Paulina P. referira se na Paulinu Polak, spisateljičinu kćer), ali ipak nije lišen metatekstualne dimenzije – lajtmotivski javljaju se stanoviti odrasli likovi kao svojevrsni nadnaratori koji označavaju da je ono što gledamo i što nam se predstavlja kao pripovijedanje devetogodišnje Pauline, popularne učenice i djeteta uskoro razvedenih roditelja, fikcija, a ne zbilja.
Također, film kao i roman gradi izrazito epizodično-anegdotalnu naraciju te se oslanja na igralačko-ludički pristup. Njegovi glavni aduti šareni su razigrani dizajn "punih" boja (direktor fotografije iskusni Dragan Marković – "Živi i mrtvi", "Sonja i bik", scenografkinja Tajana Čanić Stanković – "Zbornica", "Tragovi") i protočno uvezivanje raznovrsnih anegdota (montažer stalni Hitrecov suradnik Slaven Zečević). Za pohvalu je i neizbjegavanje prikazivanja neugodni(ji)h aspekata dječje psihe (razmaženost, izrazita ljubomora, mržnja), ublaženih dakako humornom intonacijom, dok su velika slabost filma nepotrebno karikirani likovi Paulininih roditelja, posebno majke u izvedbi Judite Franković koja je kreirala vjerojatno svoju najslabiju ulogu dosad. Kako na roditelje otpada značajan dio narativa, ta je mana vrlo uočljiva i bitna. Sama Paulina kao središnji lik u izvedbi debitantice Katje Matković ostavlja podijeljen dojam, jer mlada je glumica dopadljive vanjštine istovremeno prirodno-spontana i isforsirano-iritantna, a šteta je da se lik učenice Ane (zanimljiva Aria Dunda), uveden kao njezin kontrapunkt, naposljetku pokaže kao junakinji posve srodan, po stereotipnom principu "sva su djeca ista". Zanimljivo je da su oba dječaka, ljubavna interesa Pauline i Ane, uglavnom pasivni, kao i Paulinin otac (Igor Kovač), odnosno da su ženski likovi dominantni.
"Dnevnik Pauline P." nije film kojim će Neven Hitrec kvalitativno podignuti igrani dio svog opusa, štoviše slabiji je od aktualnih filmova za isti ili sličan uzrast, naslova "Kapa" i "Moj dida je pao s Marsa". Autoru dokumentarizam očito puno bolje leži i u dokumentarnom, a ne igranom dugom metru, leže njegove prave šanse.
