Zanimljivo je kako je SDP-ov ekonomist dr. Branko Grčić objasnio zašto je u Hrvatskoj već pet godina ponuda deviza veća od potražnje. Zato, rekao je on, jer je bitno povećan udio turizma u strukturi gospodarstva. Po tome bi se moglo zaključiti da se previše ulaže u turizam, odnosno da je razvoj turizma kriv za prejaku kunu. Istina je obratna. Nema Hrvatska previše turizma, već premalo i sve manje prerađivačke industrije. Nije previše deviza, već premalo potražnje. One se više ne traže ni za uvoz repromaterijala i sirovina, ni za obnovu i modernizaciju proizvodnih pogona, ni za izgradnju novih tvornica. Zna to dobro gospodin Grčić, kao što to znaju skoro svi. Ali bolje da se o uništavanju hrvatske proizvodnje govori između redaka, jer se za to ne može optužiti samo HDZ. U tome su marljivo sudjelovale i obje SDP-ove vlade, ona Ivice Račana u kojoj je glavni ekonomist bio dr. Mato Crkvenac i ona Zorana Milanovića s dr. Brankom Grčićem.
Nedavno je jedan autor ustvrdio da će se pokazati kako je sadašnja vlada Andreja Plenkovića uspješnija od svih prethodnih. Povod je bio nešto veći rast bruto domaćeg proizvoda od uobičajenih statističkih mic po mic igara. Nažalost, ona to ne može biti jer je nastavila ploviti kursom svih prethodnih vlada u posljednjih četvrt stoljeća. Plenković nije promijenio ništa bitnog da poveća konkurentnost poslovanja domaće ekonomije, koja se počela ubrzano urušavati još početkom 1994. U ratnoj godini 1993. hrvatska je privreda još uvijek više izvozila nego što je uvozila. Kako u ratu uvijek strada turizam, jasno je da je izvozila proizvode prerađivačke industrije. Ali sve se to promijenilo početkom 1994., kad je srušena inflacija i istovremeno donesena odluka da se uspostavljena stabilnost čuva skupom kunom. To je bilo sidro koje sve do danas uspješno drži domaće cijene jeftinom konkurencijom iz uvoza. Pritom je tečaj održavan zahvaljujući velikim inozemnim kreditima i rasprodajom imovine. U narednim godinama slijedio je rast proračuna (za ukupno četiri puta!), pa je problem konkurentnosti domaće privrede postao nerješiv. Nakon pljačkaške privatizacije, tečaj i sve skuplja birokracija izvlačili su životne sokove iz hrvatske ekonomije. Tako smo pali na europsko začelje.
Ali svima je bilo jasno da je ključ svega tečaj, koji se nitko nije usudio dirnuti u strahu pred jakim inozemnim interesima, uglavnom financijskim, i sve snažnijim uvozničkim lobijem. Onda je izmišljena kvaka 22. Provest će se devalvacija, ali ne vanjska već unutrašnja. Neće se dirati devizni tečaj, već će se smanjivati unutrašnji troškovi. Rezultat bi morao biti isti. Privreda neće postati konkurentnija zbog povoljnijeg tečaja, već zbog manjih troškova. U međuvremenu, Hrvatska narodna banka ipak je mijenjala i tečaj, ali u pogrešnom pravcu. Ona je stalno revalvirala, dakle još više jačala prejaku kunu. U siječnju 1994. uspostavljen je tečaj od 3,7 (tada još HRD-a) za jednu njemačku marku i odonda je on ostao zamrznut sve do današnjeg dana. Kad su dvije marke zamijenjene jednim eurom, i euro je počeo vrijediti 7,4 kune. Ali usprkos stabilnosti, cijene su u Hrvatskoj u tako dugom razdoblju morale narasti. Tržišne cijene, dakle one koje su izložene konkurenciji, narasle su službeno za 76 posto. Istovremeno, monopolske cijene, komunalija i sličnog, narasle su znatno više. Narodna banka je na to ostajala gluha i nijema. Sidro ne bi popustilo ni da je prilagođavala tečaj domaćem rastu cijena, ali ovako se nije talasalo u prvom redu političke vode. Dugogodišnji predsjednik Zagrebačke banke Franjo Luković u jednom je trenutku javno rekao da bi banke pristale na devalvaciju od deset posto. Odmah mu je drsko odgovorio tadašnji premijer Ivo Sanader neka gleda svoja posla. Luković ga je poslušao. Njegovim stranim gazdama to je odgovaralo.
A što se dešavalo s unutrašnjom devalvacijom? Političari su taj pothvat očito namijenili gospodarstvenicima, dok oni sami nisu radili ništa. Nisu smanjivali troškove države, niti su provodili reforme zahvaljujući kojima bi privreda lakše i jeftinije poslovala. A upravo je pred njima bio najveći posao. Kad je tečaj vezan uz njemačku marku, bilo je naime logično pretpostaviti da će i uvjeti poslovanja biti sve sličniji njemačkim. Prepušteni sami sebi, privrednici su radili što su mogli, a najčešće su zatvarali pogone i tvornice. Nisu Hrvati odlazili u inozemstvo zbog Europske unije (kako je to povjerovala naša predsjednica), već trbuhom za kruhom i barem nekom životnom perspektivom. Kad su tako domaći privrednici iznevjerili njihova naivna očekivanja, političari su se okrenuli inozemstvu. Za propala domaća poduzeća tražili su strateške partnere. Naravno, uzalud. Izraz ‘strateški partner’ zapravo je eufemizam za nekoga tko bi preuzeo upropaštenu tvrtku, svojim novcem pokrio dugove koje su napravili stranački uhljebi i poslovao u nemogućim uvjetima prejake kune. Pa ipak, još uvijek se ponekad baja o strateškim partnerima, koji se najčešće spominju kao sedativ za očajne radnike. Najnoviji takav primjer bili su Kinezi u brodogradnji. Nekoliko dana čak ih se predstavljalo kao neki miks čudotvoraca i dobrih samaritanaca. A onda se pokazalo da ni oni ne mogu izbjeći zamke unutrašnje devalvacije.
Onda su se počeli tražiti investitori u inozemstvu, po mogućnosti takvi koji će graditi nove tvornice i donijeti u Hrvatsku suvremenu tehnologiju. Vlada Zorana Milanovića čak je organizirala posebne prezentacije u inozemstvu, na kojima su njeni ministri nudili navodne bajne pogodnosti Hrvatske. Mediji su, naravno, izvještavali o silnom zanimanju stranih investitora, ali od svega opet nije bilo ništa. Kad se postavilo pitanje zašto, političari su optužili neučinkovitu i sporu administraciju, dok su strani investitori odgovorili sasvim drukčije. Njima naša nesretna administracija nije smetala da pokupuju ili izgrade sve što su htjeli i što im je donosilo dobit. Kupili su skoro sve banke, zatim sve pivovare, mljekare, izgradili su sve šoping-centre i molove u kojima prodaju uvoznu, točnije svoju robu… Pritom im je naša administracija čak išla na ruku. Što povezuje sve te strane investicije u Hrvatskoj? To da one posluju samo u zemlji, na domaćem tržištu. Svijećom treba tražiti investicije koje bi trebale proizvoditi nešto za izvoz. Ni stranci ne mogu proizvoditi u uvjetima prejake kune i mudrolije kakva je interna devalvacija.
Zemlja s tako velikim udjelom turizma i tako malim udjelom prerađivačke industrije, kakva je danas Hrvatska, osuđena je na niske plaće, siromaštvo i iseljavanje. To znaju svi koji govore i polemiziraju o formalnom ulasku Hrvatske u čekaonicu za euro. Pritom se naklapa o svemu i svačemu, o opasnosti od poskupljenja ili monetarnom suverenitetu, iako je pravo pitanje samo jedno. Ono glasi: Po kojem će se tečaju kune zamijeniti eurima? Ali upravo to se malo tko među ekonomistima i nitko među političarima ne usudi izgovoriti. Kad se jednom u budućnosti budu analizirala zbivanja u ovom našem vremenu, taj će strah vjerojatno biti zanimljiviji od ekonomije.
