Od neformaliziranog savezništva preko suparništva do neprijateljstva. To je put koji su u svojim odnosima prešli Europska unija i Rusija u nešto više od četvrt stoljeća. Europska unija je istovremeno prešla put od zajednice koja je osnovana kao projekt mira do geopolitičke unije koja svoje poteze vuče na velikoj šahovskoj ploči konfrontacije s Rusijom. Novi takav potez dogodio se 14. prosinca u Bruxellesu, kada su čelnici država članica na sastanku Europskog vijeća odlučili otvoriti pristupne pregovore s Ukrajinom i Moldavijom. Jedino što se iza takve odluke krije je politika zaprečivanja Rusije (kojoj je ona, istini za volju, dala golem doprinos) i njenog držanja što je moguće dalje od Europske unije.
Svima je jasno, možda čak i predsjedniku Ukrajine Volodimiru Zelenskom, da te dvije države ne ispunjavaju ni osnovne uvjete za otvaranje pregovora. Naprosto, razina demokracije i vladavine prava u tim zemljama nedovoljna je za takvu odluku. Međutim, radi se o dvije Rusijom teritorijalno okljaštrene države. Već više od tri desetljeća u Moldaviji Rusija kontrolira dio koji se zove Pridnjestrovlje i Moldaviju je potrebno uvući u EU-orbitu i što je moguće više udaljiti od Rusije kako bi se suzbio njen utjecaj barem u onom dijelu zemlje koji nije Pridnjestrovlje.
Činjenice o Ukrajini mnogo su poznatije: još 2014. Rusija je anektirala Krim, a pod svoju kontrolu stavila je dijelove Donjecke i Luganske oblasti. Napadom Rusije na Ukrajinu u veljači prošle godine dio teritorija Ukrajine koji kontrolira Rusija je povećan. No Europska unija već je u prošlosti pokazivala da su joj pragmatični ciljevi iznad načela. Valja se samo sjetiti 2004. godine, velikog proširenja, i u slučaju Cipra primanja pola države u EU. Druga polovica je pod kontrolom Turske već pola stoljeća.
Ne tako davno, u vrijeme pada Berlinskog zida, urušavanja socijalističkog poretka u Europi i kraja sovjetske dominacije nad satelitima u srednjoj i jugoistočnoj Europi, Europska unija bila je projekt mira. Takvom je zamišljena prije više od sedam desetljeća. Njemački "kancelar ujedinjenja" Helmut Kohl o njoj je upravo tako govorio. U govoru u Europskom parlamentu 1989. godine, nakon pada Berlinskog zida i početka ponovnog ujedinjenja Njemačke, kazao je da je "izgradnja ujedinjene Europe prije svega mirovni rad", govorio je o viziji europskog poretka mira, a kraj hladnoratovske konfrontacije za njega je, prvi put nakon Drugog svjetskog rata, bila "nada za nadvladavanje sukoba istok-zapad trajnom stabilnošću i zajedničkom slobodom u cijeloj Europi".
Sredina devedesetih nudila je nadu, uz ostalo i zato što je Rusija bila slaba. Niti je doživljavana kao opasnost, svakako ni blizu opasnosti kakav je bio Sovjetski Savez, niti je bila dovoljno snažna da bi bila prijetnja. U ožujku 1997. predsjednik Rusije Boris Jeljcin posjetio je Finsku. Susreo se s kolegom Marttijem Ahtisaarijem i sve iznenadio izjavom da Rusija želi biti članica Europske unije. Novinari su ga pitali i što misli o članstvu u Uniji baltičkih zemalja (Litva, Latvija i Estonija postale su članice 2004.), posebno su bili zainteresirani za Estoniju zbog brojne i obespravljene ruske manjine, a Jeljcin je rekao da nema primjedbi na njihovo članstvo u EU-u. U to doba Rusija je s EU-om imala sporazum o partnerstvu potpisan 1994. Otada se mnogo toga promijenilo: politika i odluke se formuliraju na osnovi zaključka da jedni drugima rade o glavi – Rusija potkopava Europsku uniju i želi obnoviti carstvo, Europska unija želi što slabiju Rusiju i učinit će sve što može da je oslabi. I oboje je točno.
Europska transformacija je ograničena. Današnja Unija je nastala kao utopijska politička ideja mira, s vremenom se promijenila u ekonomsku zajednicu koja je promovirala liberalne političke vrijednosti zasnovane na demokraciji i vladavini prava, a danas je riječ o političkoj uniji s nemalom, ali ipak nedostatnom političkom moći. Usprkos svim naporima, EU teško može biti globalni geopolitički igrač. Da bi to postala morala bi imati vojsku i, posebno, mornaricu.
Dopisnik njemačkog Die Welta iz Bruxellesa Christoph B. Schiltz tvrdi da predanost pristupnim pregovorima trenutačno ne vrijedi mnogo. Potpuno je nejasno kada bi Ukrajina mogla postati članicom, članstvo bi moglo biti udaljeno desetljećima
Odlukom da otvori pristupne pregovore s Ukrajinom i Moldavijom EU se prema Rusiji potpuno pozicionirala: ona želi svoju interesnu sferu širiti što je moguće dublje u ono što Rusija smatra svojim dvorištem. U slučaju Ukrajine i ne samo dvorištem. No ta transformacija EU-a ima bitnih ograničenja koja se ne tiču samo izostanka vojne komponente. Odluka o otvaranju pristupnih pregovora u ovom je trenutku primarno politička deklaracija usmjerena protiv Rusije. Pregovori su otvoreni zato što mađarski premijer Viktor Orbán u trenutku odlučivanja nije bio u prostoriji. Tako je izbjegao da se usprotivi za EU važnoj političkoj odluci, nije se zamjerio ni Rusiji, a odluka je usvojena. No kada je bilo govora o nečem mnogo konkretnijem od političke deklaracije, a to je paket pomoći Ukrajini vrijedan 50 milijardi eura, Orbán je ostao u prostoriji i uložio veto. Dapače, podsjetio je da može zaustaviti pristupanje Ukrajine Europskoj uniji.
Osim načina odlučivanja, Unija ima još problema s odlukom o otvaranju pregovora s Ukrajinom i Moldavijom. Ukrajinsko pristupanje, o članstvu da se i ne govori, ima svoju nemalu cijenu. Interna studija EU-a iz srpnja ove godine pokazala je da bi Ukrajina, da je članica, imala pravo očekivati kroz fondove pomoć od 186,3 milijarde eura u sedam godina koliko traje europska financijska perspektiva, odnosno proračun. To znači da bi neke zemlje koje su sada neto primatelji iz proračuna Unije (više iz njega povlače nego što uplaćuju) postale neto davatelji, a davateljice bi trebale uplaćivati više nego što sada uplaćuju. S jačanjem desnih političkih opcija u Nizozemskoj, pa i Njemačkoj, perspektiva tako skupe podrške slabi.
Slabost u tome vidi i dopisnik njemačkog Die Welta iz Bruxellesa Christoph B. Schiltz koji tvrdi da predanost pristupnim pregovorima trenutačno ne vrijedi mnogo. Potpuno je nejasno kada bi Ukrajina mogla postati članicom, članstvo bi moglo biti udaljeno desetljećima. "Puno važnije od nejasnog obećanja o pristupanju sada bi bile dostatne zalihe oružja za Ukrajinu", piše Schiltz. A oružje je ono što Europskoj uniji i njenim članicama nedostaje. I zato je transformacija u prvorazrednog globalnog igrača upitna, a transformacija u zajednicu sukobljenu s Rusijom na gotovo svaki način, osim oružani, zgotovljena.
