Ovaj tekst pokušaj je da se nađe poveznica između jedne već relativno stare knjige i aktualnog rata u Ukrajini. Knjiga koja će uskoro obilježiti tridesetu godišnjicu prvog izdanja 1996. nosi naslov "Sukob civilizacija i preustroj svjetskog poretka", a njezin autor je američki politolog Samuel P. Huntington. U nas je prevedena već godinu kasnije, a s obzirom na našu tadašnju tmurnu političku situaciju imala je velik odjek. U mejnstrimu apologetski, na marginama kritički. Uz nešto naknadne pameti mogli bismo je svrstati u žanr liberalne paranoje, koja se nakupila početkom devedesetih godina u svijetu, kao i u nas. Na stražnjoj korici čitamo pohvale njenih apologeta među kojima su Henry Kissinger, Zbigniew Brzezinski, Francis Fukuyama, Robin Harris i Richard Bernstein. Iz perspektive intelektualaca bliskih američkoj politici knjiga je ocjenjena kao briljantna i prevratnička. Ona nam govori što se već dešava ali, što je važnije od toga, i kakva nas budućnost čeka. A ta bi budućnost mogla biti mračna, ako i dalje najveća svjetska sila ne shvati na vrijeme svoj položaj u novonastalom sukobu civilizacija. Jer svijet je upravo pred njime.

Što donosi Huntingtonova politološka paradigma? Izvedemo li je u kratkim crtama ona glasi: "Fundamentalni izvor sukoba u novome svijetu neće biti primarno ideološki ni primarno ekonomski. Velike podjele među čovječanstvom i dominirajući izvor sukoba bit će kulturne naravi. Nacionalne države ostat će najmoćniji akteri u svjetskim stvarima, ali će se temeljni sukobi i konflikti svjetske politike događati među narodima i grupama različitih civilizacija. Sukob civilizacija vladat će svjetskom politikom." A proročki ton skorog kraja svijeta, onakvog kakav smo poznavali, sažet je u rečenici: "Sukob između civilizacija bit će posljednja faza u evoluciji konflikata u modernom svijetu."

Među tzv. raskoljenim zemljama je i Ukrajina, koja je podijeljena na više katoličku, zapadnu i pravoslavnu, istočnu Ukrajinu. Na Balkanu linija razgraničenja prati povijesne granice Habsburškog i Otomanskog carstva, čineći Sloveniju i Hrvatsku dijelom Zapada

A što je za Huntingtona civilizacija? "Civilizacija je kulturni identitet. Sela, regije, etničke grupe, nacionalnosti, religijske grupe, sve to ima različite i odvojene kulture na različitim razinama kulturne heterogenosti." Njegova projekcija uključuje osam suvremenih civilizacija. To su kineska, japanska, hinduska, islamska, pravoslavna, zapadna, latinoamerička i afrička. Sukobi civilizacija odigravat će se na njihovim razdjelnicama. Temeljne i stvarne razlike proizvod su stoljeća modernizacije, koja slabi nacionalnu državu kao izvor identiteta. Javljaju se fundamentalistički pokreti, a Zapad se našao u dvostrukoj ulozi: on je "vrh moći" koji obilježavaju i na otpor protiv vesternizacije i povratak vlastitim identitetima. Domaće elite pribjegavaju azijaciji, islamizaciji i rusifikaciji. Identiteti su primarno izraženi u etničkim i religijskim vezama, kao sukobi na relaciji "mi-oni". Zato moramo razlikovati mikrokozmičku i makrokozmičku perspektivu svijeta i politike.

Na mikrorazini susjedne grupe bore se duž razdjelnica civilizacija. Ti su sukobi žestoki, u vezi su s nadzorom teritorija i nadzorom jednih nad drugima. Na makrorazini države iz različitih civilizacija natječu se vojno i privredno, bore se za nadzor nad međunarodnim ustanovama i nadzor nad trećim stranama. One promiču svoje partikularne političke i religijske vrijednosti. Gdje je u svemu tome Ukrajina? Huntington bi vjerojatno priznao da već imamo posla s obje razine. Civilizacijske razdjelnice zamjenjuju političke i ideološke granice hladnog rata. Naime, nakon navodnog nestanka ideoloških podjela pojavile su se kulturno-civilizacijske razdjelnice između zapadnog kršćanstva s jedne, i pravoslavnog kršćanstva i islama s druge strane. Linija razgraničenja između zapadnog i istočnog kršćanstva proteže se duž granice Finske i Rusije, baltičkih zemalja i Rusije, presijeca Bjelorusiju i Ukrajinu itd. Po njemu dakle postoje tzv. raskoljene zemlje. Takva je i Ukrajina koja je podijeljena na više katoličku, zapadnu i pravoslavnu, istočnu Ukrajinu. Usput, na Balkanu ta linija prati povijesne granice Habsburškog i Otomanskog carstva, čineći Sloveniju i Hrvatsku dijelom Zapada (i prije nego što smo postali dio EU-a i NATO-a), dok je za ostale nejasno. Na Balkanu ta razdjelnica ne ocrtava samo razlike, nego je i linija krvavog sukoba. Prema drugoj terminologiji mi danas živimo "zamrznuti rat". Kao vrhunac sukoba 1990-ih možemo uzeti onaj Zapada i islama u zaljevskom ratu. Interakcija islama i Zapada je sukob civilizacija. Ostale sukobe civilizacija Huntington svodi na sukobe pripadnika različitih objavljenih religija, svodeći pritom civilizaciju na jednu dimenziju, onu religijsku. Zaključno, budući sukob odvijat će se između "Zapada i ostatka svijeta".

Samuel P. Huntington (Foto: Wikimedia Commons)

A što je predvidio za Ukrajinu? Poslije Ruske Federacija, Ukrajina je najmnogoljudnija i najvažnija bivša sovjetska republika. Iako je tokom povijesti u više navrata bila nezavisna, u suvremeno doba Ukrajina je, po Huntingtonu, "bila dio političkog bića kojim se upravljalo iz Moskve". On uspostavlja kontinuitet između 1654. – kada je Bogdan Hmeljnicki, kozački vođa u ustanku protiv poljske vladavine, pristao da prisegne na vjernost ruskom caru, u naknadu za pomoć protiv Poljaka – i 1991. godine. Iznimka su samo tri godine nezavisnosti, od 1917. do 1920. Ukrajina je, kao što smo već spomenuli, raskoljena zemlja s dvije različite kulture. Civilizacijska razdjelnica između Zapada i pravoslavlja stoljećima teče kroz njezino središte. U zapadnoj Ukrajini mnogo je vjernika grkokatoličke crkve koja ima pravoslavne obrede, ali priznaje papu kao vrhovnog poglavara. Povijesno, zapadni Ukrajinci govore ukrajinski i "po svojim su svjetonazorima", piše Huntington, "žestoki nacionalisti". S druge strane, narod istočne Ukrajine pretežno je pravoslavan i u velikoj većini govori ruski. U ranim devedesetima Rusi su činili 22 posto stanovništva, a za 31 posto materinji jezik bio je ruski. U tom smislu Krim je većinski ruski i bio je dio Ruske Federacije do 1954. godine, kada ga je Nikita Hruščov predao Ukrajini.

U januaru 1994. na Krimu je izabran predsjednik koji je kampanju vodio pod geslom "ujedinjenje s Rusijom". "To je potaklo", pisao je Huntington, "neke da postave pitanje: hoće li Krim biti sljedeći Nagorni Karabah ili Abhazija?" Odgovor je bio odlučno "Ne!"

Razlike između istočne i zapadne Ukrajine očituju se, kaže Huntington, u stavovima tamošnjeg stanovništva. Krajem 1992. trećina Rusa u zapadnoj Ukrajini – u usporedbi sa samo deset posto u Kijevu – izjavljivala je da su izloženi proturuskoj netrpeljivosti. Raskol se očitovao na izborima koji su održani u julu 1994. Točnije rečeno u sukobu Leonida Kravčuka i Leonida Kučme, koji je za vrijeme kampanje uzimao instrukcije iz ukrajinskog. Kučma je pobijedio s 52 posto glasova. No to je samo kristaliziralo postojeći sukob, koji nije počivao na etničkoj podjeli, nego na kulturnim razlikama.

I sad slijedi odlomak koji pokazuje koliko je Huntington u svojim razmatranjima dugoročno omanuo. Istina, u tome nije bio iznimka. On je, naime, ustvrdio da je unatoč sporovima oko nuklearnog oružja, Krima, prava Rusa u Ukrajini, crnomorske flote i privrednih odnosa "ako je civilizacija odlučujući čimbenik, mala vjerojatnost za nasilje između Ukrajinaca i Rusa". To su dva slavenska, u prvom redu pravoslavna naroda koji su stoljećima imali prisne odnose i u kojima su miješani brakovi uobičajeni. Do 1995., konstatira Huntington, gotovo nikakvo nasilje nije se pojavilo između Rusa i Ukrajinaca.

Druga je mogućnost, prema autorovoj projekciji čak vjerojatnija od prethodne, bila da se zemlja raspadne duž svoje razdjelnice na dvije jedinice od kojih bi se istočna mogla stopiti s Rusijom. Mogućnost secesije prvi se put pojavila s obzirom na Krim. Krimska javnost bila je 70 posto ruska, a ipak je podržala nezavisnost Ukrajine od SSSR-a na referendumu 1991. godine. U maju sljedeće godine zastupnici u krimskom parlamentu glasali su za nezavisnost od Ukrajine, da bi pod ukrajinskim pritiskom opozvao te glasove. No ruski parlament usporedo s time poništio je odluku kojom je 1954. Krim prepušten Ukrajini. U januaru 1994. na Krimu je za predsjednika izabran Jurij Meškov koji je kampanju vodio pod geslom "ujedinjenje s Rusijom". "To je potaklo", pisao je Huntington, "neke ljude da postave pitanje: hoće li Krim biti sljedeći Nagorni Karabah ili Abhazija?" Odgovor je bio odlučno "Ne!", a novi je krimski predsjednik ustuknuo pred obavezom da održi referendum o nezavisnosti i umjesto toga je počeo pregovarati s kijevskom vladom. Izbor "proruskog Kučme za ukrajinskog predsjednika dva mjeseca poslije toga ohladio je krimski žar za secesijom". Grkokatolička zapadna Ukrajina mogla bi pak samostalno preživjeti samo uz jaku i djelotvornu pomoć Zapada, a to podrazumijeva veliko pogoršanje odnosa Zapada i Rusije, nalik na ono iz hladnog rata. Tako je to izgledalo još prije nekoliko desetljeća.

Naslovnica hrvatskog izdanja

Zato Huntington kao najvjerojatniji scenarij ističe treći: "da će Ukrajina ostati jedinstvena, ostati raskoljena, ostati nezavisna i da će općenito prisno surađivati s Rusijom". Kad riješe tranzicijske sporove, tvrdi autor, "najozbiljniji dugoročni sporovi bit će privredni, a njihovo rješavanje pospješit će djelomično zajednička kultura i prisne osobne veze". "Rusko-ukrajinska spona", piše on, "za istočnu je Evropu, kao što je to naglasio John Morrison, isto što i francusko-njemačka veza za zapadnu Evropu. Kao što potonja čini srž Evropske unije, tako je ona prvotna bitna srž jedinstva pravoslavnog svijeta."

Ovdje ćemo stati s prepričavanjem Huntingtonova bestselera o sukobu civilizacija i usredotočit ćemo se na nove hantigtonijade s ukrajinske, ruske i zapadne strane. Od službene Moskve nismo čuli da stoji na braniku pravoslavne civilizacije. Ali smo zato od Vladimira Putina čuli da Zapad propada u svojoj kulturnoj dekadenciji, a od ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog da Ukrajina stoji na braniku evropske civilizacije. Da je ona na braniku Zapada postala je otrcana poštapalica različito rangiranih političara, publicista i drugih stvaralaca javnog mnijenja u sferi zapadnog utjecaja. Na ovome mjestu možemo ponoviti tezu Borisa Budena da je Zapad u dvostrukoj situaciji. S jedne strane on postoji, prividno i preporođeno ujedinjen kao konkretna pomoć Ukrajini. Broji se naoružanje, puno više nego bilo kakvi uspjesi diplomacije. A s druge se strane možemo upitati: što je Zapad? U Njemačkoj postoji kulturna institucija koja se zove "bivši Zapad", u analogiji s bivšim Istokom. Ili kako neki Amerikanci zezaju Evropsku uniju kao naddržavu: Ima li ona predsjednika i broj telefona? A mi bismo se isto pitali i za fantazmagorični Zapad. Ili samo treba nazvati američkog predsjednika?

Problem s Huntingtonovom knjigom, a onda i s takvim teorijama, nije u ovoj ili onoj faktografskoj grešci, nego s postavljanjem pozornice za politike identiteta, kulturalizaciju politike, isticanje nacija i religija kao razdjelnica prema kojima je svijet navodno podijeljen. A naš je problem što nemamo nikakvu garanciju da loše teorije ne mogu biti u upotrebi. Pa kad na vidiku nema ništa inventivnije i konstruktivnije, igrajmo se opet "sukoba civilizacija". Rješenje za rat u Ukrajini leži negdje sasvim drugdje. Da rat danas uči nečemu, mogli bismo za stvar mira priložiti i naše krvavo iskustvo. Ali nismo došli dalje od "zamrznutog sukoba".