Mjesecima trajala je igra skrivača oko stvarnog, dominantnog uzročnika inflacije u Hrvatskoj, a onda se Boris Vujčić sredinom travnja zatekao nakratko u Americi i tamo otkrio identitet krivca. Na svom predavanju u njujorškom Juniverziti Klabu, dakle, pojasnio je kako u srži problema leži dizanje cijena i visoke zarade kompanija u prošloj godini. Nije posve slučajno ni to što je guverner naše centralne banke morao za potrebu takvog javnog iskaza otići čak na drugi kontinent. Danima potom, odjek njegova nalaza bit će prigušen u većini hrvatskih medija, odreda korporacijama naklonih, mada je riječ o donedavnom pitanju svih krizno-ekonomskih pitanja.
Svejedno, i u nas je poznato da niti u eurozoni, području iste valute i unutartrgovinskog režima, struktura porijekla same inflacije nipošto nije jedna te ista. Udio pojedinih osnovnih komponenti varira od zemlje do zemlje, pa diskretno plasirana HNB-ova analiza otkriva da su profitne marže tu danas prisutne otprilike triput više negoli trošak rada. Također, približno su duplo jače od utjecaja poreza, dok su u npr. Njemačkoj te komponente podjednako visoke, kao što vrijedi i za prosjek eurozone. U vidu se mora pritom imati i to da je inflacija, međutim, ovdje ipak nešto veća: oko 8,5 u poredbi s oko 5,5 Njemačke i 4,5 eurozone. Podaci su inače preuzeti od servisa Eurostat, a obradila ih je Europska centralna banka te HNB dopunio ponekima ovdašnjim i konačno zaokružio.
Prevedeno u lakši jezik, to znači da su ovdje kompanije znatno više nego drugdje štitile svoj profit dizanjem cijena uslijed zabrinutosti izazvane rastom troška za energente. Istina je da nisu imale tako jake neke druge mehanizme zaštite kao njihova zapadna konkurencija, ali i da se upravo Hrvatska pokazala nekom vrstom slobodnog lovišta. Veliki trgovci i drugi moćni igrači dugo su se i slatko rugali Vladi RH, uz pomoć vodećih medija, u njezinim traljavim pokušajima da nadzire rast cijena ili da barem ostavi dojam kako to zdušno nastoji.
Hrvatska udruga poslodavaca i Glas poduzetnika izjasnili su se o tome očekivano negativno, poričući zaključke HNB-a, i čak odgovornost za inflaciju prebacujući na monetarnu politiku. Odmah da kažemo: ne ciljaju praznom puškom, jer ECB zaista jest izazvao problem neoprezno pripremljenom distribucijom viška novca u doba pandemije i kasnije, nakon početka rata u Ukrajini. No efekt su toga ionako platili naširi slojevi EU-stanovništva, jednom kad je odlučeno da se ekonomija ohladi dizanjem kamatnih stopa, dok je ponašanje kompanija ostalo u drugom planu, bez obzira na očit cjenovni udar.
Drugim riječima, iako monetarna politika EU-a i pojedinačnih nacionalnih banaka snosi dio krivnje za nastalo stanje, pa je ECB zato i uperio svjetlo na kompanije, to još uvijek ne znači da one nisu krive ni za što. Naprotiv, iskoristile su gužvu da podebljaju svoju zaradu u politički zapuštenoj Hrvatskoj, gdje mediji uspješno orkestriraju porugu nad vladinim obaveznim figurama plemenitog regulatora. Ispod stola pak traje stalna poslovna kolaboracija, pa je Vlada RH sve donedavno zastupala i stav da je inflacija ovdje najvećim dijelom uvezena, a sad se pokazuje da ipak nije tako. Opozicijske političke snage, naspram HDZ-a s partnerima, o svemu tome govore tek povremeno i nesistematično, taman koliko treba da ih se ne mora previše ozbiljno uzeti u obzir s pozicija ekonomske moći.
Ozbiljniji prinos dao je saborski klub Možemo! zahtjevom da se, nakon analize HNB-a, država bolje pozabavi činjenicom ekstraprofita niza kompanija te mogućnostima utjecaja na socijalne efekte inflacije. Naglasak je stavljen na plaće koje žalosno kaskaju za profitom u pogledu stope rasta, ali je medijski ta inicijativa u saboru zaklonjena isticanjem gafa jedne od saborskih zastupnica koja je za ilustraciju stanja dala primjer ekonomskih iskušenja vlastite obitelji.
U pravilu to ne završi dobro, s analitičkim improvizacijama, pa je tako ispalo i sad, nezgrapno i neprecizno, premda ni slučajno toliko značajno koliko je središnja tema strukture inflacije. Veliko istraživanje HNB-a s rezultatima koji štošta razotkrivaju palo je tako zasad u drugi plan, zahvaljujući dnevnoj medijskoj dozi ekonomsko-političkog moraliziranja. No slobodni smo prognozirati da neće u cijelosti tako i ostati, jer imamo posla s prevažnim kompleksom pitanja od utjecaja na egzistenciju većine. I to bi se dalo zgaziti propoduzetničkom PR-čizmom, dabome, ali tema nezajaznog profita u poredbi sa sve težim socijalnim okolnostima i globalnom nesigurnošću postaje sve prisutnija u centralnom dijelu EU-a.
Kod nas u tom smislu zaokreta možemo izdvojiti veoma zanimljiv primjer analitičara Željka Lovrinčevića s Ekonomskog instituta u Zagrebu. Taj nekadašnji idealtipski (neo)liberal prošao je, naime, vidnu mijenu do pozicija kojih se ne bi posramio ni kakav istinski socijaldemokrat, uz napomenu da ni u ludilu ne mislimo na profil SDP-a i slične. Uglavnom, u svojoj reakciji na objavu HNB-a, Lovrinčević upozorava da su poduzetnici u RH dali svojoj gramzivosti na volju, ali i da su samo naivci mogli očekivati suprotno. Vladu ne svrstava među potonje, valjda i zato što dobro zna da nije posrijedi samo naivnost ili indolencija, nego svjesno političko popuštanje.
Zauzvrat on napominje da je vlada itekako mogla utjecati na strateški monetarni smjer ove države – prelazak s kune na euro, a uzimajući u obzir aktualne ekonomske prilike. I to onako kao što je reagirala Poljska, točnije njezin premijer Mateuš Moravjecki kad je početkom ove godine ukazao na "kaos u Hrvatskoj". Tako nazvana situacija tiče se nespremnosti ekonomije na valutnu konverziju po više parametara, ali i po faktičnom ubrzanju rasta cijena već prije, dok se ono ipak nije moglo pravdati nikakvim vanjskim razlozima.
Poljska se odlučila na čekanje prelaska sa zlota na euro sve dok ne dosegne ekonomsku snagu adekvatnu uključenju u daleko širi monetarni i tržišni kontekst. Kaos u Hrvatskoj evidentno je pak induciran suradnjom više subjekata, a ulogu kompanija i njihova profita u tome nadalje zorno ocrtava nastavak starog zastrašivanja inflatornim efektom mogućeg osjetnog rasta plaća u RH, kao i eurozoni. Na tu su vizuru odavno nalegli svi od ECB-a do HUP-a, pa je i Boris Vujčić nakon spomenutog iskaza reterirao kroz jednu propagandnu intervenciju.
Četiri dana poslije svog predavanja u Nju Jorku, on je za našu publiku ustvrdio da novi inflacijski pritisak dolazi iz pravca tržišta rada, očekivanim ubrzanim rastom plaća. Time se natura bojazan da bi rast cijena i profita lako mogao biti praćen većim radničkim primanjima, iako je posrijedi razvoj događaja koji se naprosto predviđa, a još nije realiziran u značajnijoj mjeri. Bez ikakve sumnje, radi se o preventivnom zastrašivanju i skretanju pažnje s postojećih i sad već egzaktno dokazanih generatora inflacije kojima nitko ne staje na kraj.
Lovrinčević sa svoje strane konstatira da je razina socijalne kohezije u Hrvatskoj drastično niska u poredbi s onom koja odlikuje prosjek eurozone, sudeći po kriznom rascijepu između rasta profita i plaća. Dodaje da su radnike ovdje izdali baš svi, pa su njihova primanja lani ovdje realno padala, dok je sve ostalo bilježilo pozitivna kretanja. No prilika je to da se uz bolju argumentaciju vratimo na polazišta samog rada u vječito neravnopravnome njegovu ogledu s kapitalom.
Za početak bi se to moralo provesti sindikalnim te političkim akcijama neutraliziranja dominantne medijske slike postojeće situacije, upornim i fokusiranim nametanjem vjerodostojnog diskursa na zadanu temu. Elemenata za to ima danas posve dovoljno, ali nikakva faktografija neće popraviti odnose po sili puke ekonomske tehnike. Naprotiv, prouzročit će jačanje propagandističkog napora strane u posjedu ekonomske moći, ako njezin pothvat ne bude prokazan konkretnim otporom, a to već podrazumijeva imperativ bavljenja politikom u širem, punom značenju toga svakako dirigirano ozloglašenog pojma.
