Skoro sve što Andrej Plenković smatra glavnim koristima od uvođenja eura direktni je udar na banke. Njihov godišnji prihod od zamjene kune u euro i obratno, koji će ubuduće izgubiti, iznosi oko milijardu kuna. To je rekao predsjednik Uprave Privredne banke Zagreb Dinko Lucić, a njegov kolega iz Zagrebačke banke Ivan Vlaho upozorava da domaće banke u novim uvjetima čekaju i pritisci na konkurentnost i profitabilnost. Plenković, međutim, osim brisanja troškova konverzije, najavljuje i smanjivanje kamata, pa i povećane mogućnosti financiranja na tržištu kapitala, dakle jeftiniju konkurenciju. Kako će banke reagirati na sve to? Sudeći prema slavljeničkom tonu na nedavnoj konferenciji Hanza medije, one su naprosto očarane hrvatskom euro-budućnošću. Iako kratkoročno gube, kažu bankari, dobit će na duži rok, a to je za njih mnogo važnije. "Sve što je dobro za gospodarstvo, za poduzeća, dobro je i za banke. To će vam reći svaki bankar", komentirao je već spomenuti čelnik Zagrebačke banke.
Ali je li zaista tako? Jesu li se banke i dosad držale tog pravila ili im je uvijek bila draža često citirana rečenica J. M. Keynesa, da smo dugoročno svi mrtvi? Prema dosadašnjem iskustvu, banke su uvijek davale prednost sadašnjem profitu pred svakim, pa i najdebljim golubom na grani. I to bez imalo obzira za sudbinu svojih klijenata, bila to poduzeća ili građani. U prljavoj igri sa švicarcima one, na primjer, nisu razmišljale da je tu najvećim dijelom riječ o kreditima za stanove, u kojima su se trebale okućiti mlade obitelji i onda imati djecu, njihove buduće klijente. Za svoj zelenaški komad mesa nisu prezale od doslovnog uništavanja dužnika, a nisu reagirale ni udruge za život ili Biskupska konferencija, koja je upravo donijela još jednu deklaraciju o demografskoj ugroženosti nacije. Jer tu je doslovno bila riječ o prisiljavanju mladih ljudi da odustanu od potomstva. Sa ili bez pobačaja, svejedno, to je bila masovna kiretaža u bankarskoj režiji. Nije reagirala ni država, usprkos tome što i njeni dužnosnici o demografiji redovito govore kroz suze. Očito, s bankama se ne treba šaliti.
Tu blagost država je demonstrirala i kad su banke dozvoljene minuse jednim potezom pera, samovoljno, pretvorile u prešutne minuse. Bilo je to očito izigravanje mjere Hrvatske narodne banke, kojom je ona ograničila najvišu kamatu na dozvoljene minuse. I to čak i bez pokušaja da se to izigravanje nekako prikrije i umota u nerazumljive financijaške fraze. Jednostavno, dopušteni se sada zove prešutni minus. A na prešutni minus nema nikakvih ograničenja jer prije nije ni postojao, pa su se kamate u nekim slučajevima čak udvostručile. Usput, ukinuti su i stari limiti, pa su se nesretnici koji žive od minusa mogli zadužiti praktički koliko su htjeli. Narodna banka je glumila da o tome nema pojma i to pune tri godine, a oglasila se tek kad je broj prešutnih dužnika narastao na 840.000. A i tada je bilo vidljivo da se manje zabrinula za dužnike, a mnogo više za banke koje su lakomisleno dijelile novac, ugrožavajući tako stabilnost bankovnog sustava. A kako je reagirala država? Je li energično zaštitila svoje građane, pa i pokrenula one čuvene organe gonjenja da rade svoj posao? Ne, bit će dovoljno ako se dužnicima omogući da vraćaju dug na rate.
Može li se dakle očekivati da se banke nakon uvođenja eura, u ime svijetlih ideala i bolje budućnosti, ponašaju drukčije? Da prihvate stanje u kojem nacionalna ekonomija dobiva, a one gube? Ili će za njihove klijente (a tko to nije?) vrijediti da su ono što su dobili na mostu, izgubili na ćupriji? O tome govori jedan novi slučaj o kojem piše portal Index. Riječ je o skandalu koji se po institucijama povlači već godinu dana, bez rješenja, pa i bez očekivanog odjeka u javnosti. Najkraće, Raiffeisen Leasing, u vlasništvu istoimene banke, nije smanjivao rate svojim klijentima, iako je to morao činiti u skladu s promjenama na financijskom tržištu. Tako je u razdoblju od godine 2008. do 2020. naplatio 700 milijuna kuna više nego što mu je pripadalo. Posebna je poslastica to da od 50.000 klijenata svi nisu bili tretirani na isti način. Jače tvrtke, za koje se pretpostavljalo da imaju financijske službe koje bi mogle uočiti prevaru, dobivale su ispravne (umanjene) rate otplate. Ostali su bili izloženi specijalnom tretmanu za bedake. Ako je netko od njih ipak otkrio u kojem grmu leži zec, popuštalo mu se i s njim se otvarao postupak nagodbe. Ali individualno, bez velikih zvona, da ostali ne nanjuše prevaru.
Slučaj je provalila gospođa Sanja Mehinović, bivša direktorica u RBA Leasingu, koja je prije godinu dana cijelu dokumentaciju dostavila Hanfi (Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga), Ministarstvu financija, Hrvatskoj narodnoj banci i, naravno, Državnom odvjetništvu. Hanfa je utvrdila nepravilnosti, ali je zaključila da je sve u zastari, osim 20 milijuna kuna koje treba vratiti oštećenima. Svi su ostali junaci nikom poniknuli, a DORH, nakon godinu dana, lakonski odgovara Indexu da još provode izvide.
Javio se odmah jedan financijski stručnjak i jedan odvjetnik, koji tvrde da u ovom slučaju nema zastare. Index donosi dokumente koji pokazuju da je RBA udvostručila kamate na kredit Sanji Mehinović, a istodobno ih prepolovila direktoru Hanfe Anti Žigmanu (kako su ljudi jeftini), koji kaže da je to dogovorio s osobnim bankarom i da nije u sukobu interesa. Bivši saborski zastupnik Davor Nađi čudi se zašto mediji o tome uglavnom šute. Najoštriji je, međutim, Goran Aleksić iz udruge Franak, koji kaže da bi guvernera Hrvatske narodne banke Borisa Vujčića trebalo dovesti na optuženičku klupu i to zbog nečinjenja.
Slučaj RBA Leasinga, zapravo, nije ni po čemu poseban. I kad je bila riječ o prevari sa švicarskim francima, institucije nisu napravile ništa. Sve je izborila udruga Franak koju su stvorili oštećeni građani, zahvaljujući na kraju jednom hrabrom i poštenom sucu. Sucu Radovanu Dobroniću, koji je na krilima te presude sada doletio do dužnosti predsjednika Vrhovnog suda. Pitanje je, jedino, zašto gospodin Aleksić smatra da sudski treba goniti guvernera HNB-a, a ne i bankare koji su izveli prevaru.
Jer građane i poduzeća ne varaju banke, već bankari. Ne varaju ih neke apstraktne ustanove, ne varaju ih zgrade, kompjutori i brojke u njima, već konkretni ljudi. "Na zajedničkom disku postojao je posebni folder koji se zvao reprogram i tu su se stavljale odluke o izuzeću (od prevare) pojedinih klijenata", kaže gospođa Mehinović. "Tu su bila zvučna imena, odnosno imena onih kojih su se bojali." To nije napravio kompjutor sam, niti banka kao institucija. To su napravili oni koji vode banku i u njoj odlučuju. To je odobrio Nadzorni odbor RBA banke, na čijem je čelu bio sadašnji direktor Hrvatske udruge banaka, a prije toga dugogodišnji predsjednik Uprave RBA Zdenko Adrović. Je li on sve to znao? Naravno da jeste, ali to, zapravo, uopće nije važno.
Na suđenju nacističkim glavešinama u Nürnbergu, poslije Drugog svjetskog rata, utvrđene su dvije ključne postavke. Da se nitko ne može braniti tvrdnjom kako je samo izvršavao zapovijedi, niti time da ništa nije znao. Ali mi umjesto tog povijesnog suda imamo institucije koje rade svoj posao. I spiskove u bankama na kojima nas se dijeli na pametne i bedake.
