Netko mora da je oklevetao Borisa P., jer iako nije učinio nikakvo zlo, jednog je jutra bio napadnut u medijima. A čovjek je samo govorio istinu. "Mi smo turistička zemlja", objasnio je Boris Podobnik kada su ga reporteri RTL-a priupitali da komentira cijene na zagrebačkom Adventu. "Ovo je vrijeme kada dolaze bogati turisti", dodao je taj profesor ekonomije i odnedavni predsjednik udruge Glas poduzetnika: "Ako se bavite ugostiteljstvom, prilagođavate se njima."

Svaka porcija Dubai fritula prelivenih specijalnom čokoladom s pistacijom i kadaifom za 11,10 eura pronaći će svoju mušteriju, svaka dekonstruirana sarma i svaki pulled beef kronut s korijanderom i kremom od ricotte ima svoga kupca. "Da su cijene zaista prenapuhane, onda se ne bi mogle prodavati kobasice i fritule po 10 ili 15 eura. Čim vi prodajete po jako visokim cijenama, onda očito postoji tržište", objasnio je osnovni zakon potražnje i ponude neupućenoj javnosti: "Mi živimo u tržišnoj ekonomiji. Nema smisla nekome prigovarati što je rapidno podigao cijene, ako ti se cijene ne dopadaju jednostavno trebaš otići na drugo mjesto gdje su one jeftinije i to je to."

Eh, da je barem na tome i tome zastao. Teško da bi mu se išta dogodilo. Ali Boris P. osjetio je potrebu da iz zakona potražnje i ponude izvede još i posljednju, logičnu konzekvencu: "Tko je siromašniji, treba otići na advent u neki drugi grad, a ne u centar Zagreba." U medijima i na društvenim mrežama, u komentarima news portala i za šankovima kvartovskih birtija uslijedila je onda – čuli ste već, možda čak i sudjelovali – kanonada napada po nesretnom glasnogovorniku ovdašnjeg poduzetništva. I to samo zato što Boris P. nije naučio jednostavnu lekciju: ako si poduzetnik na zagrebačkom adventu, onda možeš raditi što god želiš, ali ne i govoriti ono što radiš. Jer takva je, nažalost, naša javnost: uvijek gladna jeftinih kobasica, tragično neupućena u zakone tržišta i neobično često – šta da se radi – na strani slabijih i žrtava.

Tek to bi – barem ako pitate Borisa P. – bila pravda za Borisa P.: da se već sutra pokupi odavde u Irsku ili Njemačku, skupa s preko 20 hiljada poduzetnika koji su ga izabrali za predsjednika svoje udruge

Pa se Glas poduzetnika već idućeg dana pribrao, regrupirao i poslao istoj toj javnosti priopćenje prema kojem su – kao što smo od njih odavno navikli slušati – najveće žrtve zagrebačkog Adventa zapravo poduzetnici. U potresnoj ispovijesti doznali smo tako da su vlasnici kućica prisiljeni, između ostalog, osigurati "higijenski minimum svakog radnika" (strava!), studentima plaćati satnicu od čak 6,19 eura (užas!) te općenito preuzimati "velike rizike" i raditi u "izazovnim uvjetima" kako bi "omogućili blagdansku čaroliju posjetiteljima" (strava i užas!). A sve to samo zato što, kao što kaže naslov kojim je Poslovni tjednik opremio ovu poduzetničku jeremijadu, "pola cijene fritula ide Gradu i državi": sve zbog poreza i nameta.

Taktika je, naravno, upalila. Svi oni kojima je zasmetao progon siromašnih Zagrepčana u druge gradove i na jeftinije advente sada su sasvim mirno saslušali jadikovku poduzetnika zbog toga što radnicima trebaju osigurati higijenski minimum, a studentima platiti pola porcije Dubai fritula po satu neprekidnog rintanja. I nitko nije primijetio kako su se isti oni ljudi koji su još jučer rastjerivali umirovljeničku sirotinju preko noći pretvorili u nesebične distributere božićne čarolije. Pa smo se onda svi mogli u miru razići. Na poprištu medijske afere ostao je samo Boris P., zbunjeno se češkajući po tjemenu i pokušavajući shvatiti što se to, dovraga, upravo dogodilo.

Jer zaista – pita se u ovom tekstu Boris P. – zašto je tako skandalozna izjava Borisa P.? Zašto, ako se samo dan kasnije javio nitko drugi do ministar gospodarstva Republike Hrvatske, izvjesni Ante Šušnjar, pa ponovio da živimo u "tržišnoj ekonomiji" i u skladu s tim nam poručio da sami kod kuće mijesimo tijesto ako nam je kupovni kruh postao preskup? Dobro, reći ćete vi, ministar gospodarstva je ionako epizodna politička karikatura iz koalicijske kvote Domovinskog pokreta, a od takvih tipova nije suviše pametno očekivati suviše pametne izjave.

I bit ćete u pravu, ali opet: prije nešto manje od dvije godine, možda se sjećate, kada su cijene tek krenule rušiti inflacijske rekorde, pred javnost je bio stao sam guverner Hrvatske narodne banke Boris Vujčić, ugledan i priznat ekonomski stručnjak, pa u društvu predsjednika Vlade Andreja Plenkovića sasvim ozbiljno savjetovao zabrinutim građankama i građanima da ubuduće izvole kupovati tamo gdje im je jeftinije. Shvaćate što želim reći: ništa novo ni neobično, ispada, nije izjavio predsjednik Glasa poduzetnika Boris P. Ili barem ništa što prije i poslije njega nisu govorili neki neusporedivo moćniji i utjecajniji likovi.

Ali zašto bismo zastali samo na izjavama? Hrvatska je, s pravom nas je podsjetio Boris P., turistička zemlja, a svi znamo što to znači: tko sebi ne može priuštiti stanarinu u skladu s cijenama prilagođenima stranim turistima i kratkoročnom najmu, odavno je iz centra Dubrovnika, Splita ili Zagreba zbrisao na koliko-toliko jeftiniju periferiju. Ne moramo, na kraju krajeva, zastati ni u Dubrovniku, Splitu ili Zagrebu: ove godine, kažu službene statistike, obilježili smo odlazak jubilarnog četiristohiljaditog sugrađanina iz Hrvatske otkako je zemlja 2013. ušla u Evropsku uniju, što znači da nas je u prošlih deset godina napustio svaki deseti stanovnik države, što opet znači da živimo u – doslovno – desetkovanoj zemlji.

Odnosno, živimo u – kako smo ono rekli da se ovo zove – tržišnoj ekonomiji, gdje svatko mijesi svoju sreću, posebno ako nema za kruh, i gdje je svatko slobodan da ode onamo gdje će mu biti bolje. Čitava je Hrvatska tako odavno postala jedan prostoprošireni zagrebački Advent, gdje pod imperativom turističke ponude i u ime katoličkih vrijednosti pratimo neprekidno ekonomsko raslojavanje i odlazak siromašnih. Promatrajući valove ekonomske emigracije i slušajući što govore vodeći poduzetnici, ministri i guverneri, to skoro da bi mogao biti službeni moto države. Hrvatska – ako vam se ne sviđa, idite negdje drugo.

Ništa dakle Boris P. nije rekao što prije i poslije njega ne bi bila nezvanična ekonomska politika zemlje, sam sukus toga kako ovdje funkcionira tržišna ekonomija. I zato, pravda za Borisa P.! Kome je zagrebački Advent skup, neka ide u jeftinije gradove! Kome se ne sviđaju cijene, neka prouči zakon potražnje i ponude! Tko nema za erbienbijevsku stanarinu, neka se seli na periferiju! Tko ne može naći dobar posao, neka ide u Irsku i Njemačku! I kome je – da povučemo evo i mi posljednju, logičnu konzekvencu – skupo plaćati minimalne higijenske uvjete radnika i 6,19 eura studentskog honorara, kome su rizici veliki a izazovni uvjeti, koga stišću državni i lokalni nameti, neka se slobodno pridruži koloni od 400 hiljada tek diplomiranih studenata, medicinskih sestara, konobara, vodoinstalatera, novinara i svih ostalih hrvatskih radnica i radnika koji su slijedeći zakone tržišta već otišli put Zapada.

Jer doista: nema smisla da nam zakone slobodnog tržišta tumači netko tko ih se sam ne pridržava. Nema razloga da se bakće s visokim minimalcima, porezima i davanjima, da kuka i zapomaže, da se žali i zanovijeta. Kome se ne sviđa, neka ide negdje drugo. Tek to bi – barem ako pitate Borisa P. – bila pravda za Borisa P.: da se već sutra pokupi odavde u Irsku ili Njemačku, skupa s preko 20 hiljada poduzetnika koji su ga izabrali za predsjednika svoje udruge. Pa da svi zajedno provjerimo kako se oni točno snalaze na terenu zapadne tržišne ekonomije. Tamo gdje su se već snašli hrvatski radnici i radnice.