Još su žive uspomene na prošlog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića iz prošle vlade HDZ-a i Mosta, no već blijedi sjećanje na reakcije oko njegove smjene. Jer ono podrazumijeva i slike općeg te neskrivenog ushita viješću da će ga na dotičnoj poziciji zamijeniti Nina Obuljen Koržinek. A kakvo li je to samo oduševljenje bilo, kakvo nepatvoreno blaženstvo iz ranjenog srca čitave jedne civilizacije.
Obuljen Koržinek se jednostavno ogradila od medija i medijske politike kao nečega što ne spada pod kulturu nego, valjda, u pomorstvo i promet i veze
I dobro, nije baš da isti kulturnjački krugovi – oni koji su tad slavili – danas već prave Hasanbegovića iz blata, ali mnogi se, evo, mjesecima grizu za jezik. Ispostavilo se, naime, da smo se riješili odiozne ustaške kape na stvarnoj i simboličkoj figuri ministra, dok je tzv. neideološki ostatak s vremenom postao tim gori. No tek ćemo vidjeti gdje se točno u navodnome strogo profesionalnom i ekspertnom djelovanju nove ministrice krije politika, i zašto se uopće ima kriti.
Prvi šok izravno zainteresirane javnosti, točnije proizvođača u kulturi, prouzročio je prijedlog novog Zakona o doprinosima, u mjesecu studenome. Novom su regulacijom izbrisane razlike u poreznim obavezama između onih kojima je honorar bio dopuna primarnom dohotku i onih kojima je to glavni prihod. Već tada bilježimo i prvi načelni ultimatum za Obuljen Koržinek, mada se potom nije dogodilo ništa posebno. Ipak, bio je to signal za uvođenje pojačanog opreza u prometu s ministricom, a uskoro će se pokazati do koje mjere ona ne zaslužuje ukazano joj povjerenje struke. Iz više nego opipljivih razloga jer – mimo uzvišenih periodičnih vizija koje nikoga ni na što ne obavezuju – kriterij ministarske uspješnosti u prvom redu ostaje briga za materijalne potrebe sektora i ljudi koji u njemu djeluju.
Kad smo već kod vizija, a može i kod misija, nije zgoreg odmah napomenuti da jedan specifičan kompleks te vrste otpočetka izbija kroz programski habitus Nine Obuljen Koržinek. Najlakše ga je opisati kao gorljivu posvećenost proceduri, osobito proceduri zadanoj po europsko-unijskoj praksi i pravnoj stečevini kao rezonu koji se ovdje ne propituje ni kad ga razdiru upadljiva proturječja. Kontradiktornost samog Ministarstva kulture pod novom mandatarkom ponajviše će doći do izražaja pri razdjelu aktualnoga godišnjeg budžeta. Poznato je da kultura u ukupnom državnom proračunu predstavlja trinaesto prase, kao izdatak koji još nekako i služi u ceremonijalne svrhe, ali se ne doživljava kao realno neophodan. Ta je stavka zato godinama opadala u postotku, dospjevši na sami rub vidljivosti – još samo malo i nestala bi s horizonta u izmaglici. Ali ove godine, s već opjevanim efektom postkriznog oporavka, cjelokupna se nacionalna kesa donekle podebljala, pa se razmjerni tračak prosperiteta prelio i na kulturu. I opet su zbog toga bila ustreptala srca, i mnogi se kulturnjački ubogi kruhoborac ponadao kako će konačno dostajati sredstava i za režije i za dugove i za inovacije.
Izdavaštvo je razoreno, fanatizam i nepismenost su na svakom koraku, institucije ne rade stvari zbog kojih postoje. U digitalizaciji knjiga i novina daleko zaostajemo za Srbijom i Slovenijom – kaže Branko Matan
Nada je zaživjela samo nakratko, do objave rezultata natječaja za potpore javnim potrebama u kulturi, gdje će na vidjelo pristići jedna sasvim nova matematika. Premda je novca za kulturu namijenjeno oko 200 milijuna kuna više nego lani, dakle, pojedinačni vanjski korisnici budžeta ovog ministarstva dobit će zajedno manje nego ranije, što se odnosi jednako na knjigu, časopis, predstavu, festival, koncert itd.
Dug je popis projekata koji su pritom već nastradali u kratkom dosadašnjem službovanju ministrice Obuljen Koržinek. Više smo puta spominjali kako su iz podjele javnih sredstava uvelike isključeni subjekti lijeve provenijencije, uvjetno rečeno. Tako recimo neće biti financirana knjiga Predraga Lucića, kao ni poetska manifestacija Goranovo proljeće, ali ni kulturni program Zagreb Pridea. Kulturni magazin Gordogan doživio je drugo smanjenje sredstava u dvije godine, vjerojatno i fatalno. Festival ljevice Fališ u Šibeniku odbio je uopće preuzeti namijenjeni mu iznos od deset tisuća kuna. I dok se Fališ uspijeva snaći prikupljanjem novca kroz crowdfunding – barem za ovu godinu – Gordogan bilježi odbijenice i za sufinanciranje knjiga koje pokušava objaviti.
- Tih 20 tisuća kuna znače, po našem razumijevanju, nastavak provođenja Hasanbegovićeve odluke da se časopis dvije-tri godine polagano guši kako bi, po mogućnosti, bez mnogo buke bio likvidiran. Podnijeli smo prigovor, odgovoreno nam je prije nekoliko dana: naši argumenti se ne prihvaćaju, ministrica osobno stoji iza donesene odluke. A taj minijaturni iznos dodatno je umanjen divljačkim porezom koji je početkom godine udaren na honorare - rekao nam je glavni urednik časopisa Branko Matan i zatim proširio vizuru na katastrofalnu kulturnu bilancu za čitavih posljednjih četvrt stoljeća.
- Izdavaštvo je razoreno, fanatizam i nepismenost su na svakom koraku, institucije ne rade stvari zbog kojih postoje. U digitalizaciji knjiga i novina daleko zaostajemo za Srbijom i Slovenijom, hrvatska Wikipedija je nacionalna sramota prvog reda, i većina čak i hvaljenih knjiga veoma je slaba, no o tome se nigdje ne piše. A ne piše se, uz ostalo, jer se nema gdje pisati, jer odnedavno više nemamo ni novina za kulturu. Vijenac i Hrvatsko slovo to nisu, nego su neki zapravo čudni bilteni za širenje nacionalističkih ‘istina’. Dok u kulturnim redakcijama HTV-a praktički nema čovjeka koji bi o kulturi nešto znao - zaključuje glavni urednik Gordogana.
Spominjući medije, dolazimo i do zasebne velike teme u mandatu Nine Obuljen Koržinek – do odnosa prema neprofitnome medijskom sektoru. Kao što je poznato, prvi značajan potez ministra Zlatka Hasanbegovića bilo je ukidanje financiranja toga vitalnog, čak presudnog dijela medijske scene, u pogledu željene kulturne i političke reprodukcije. Ili barem one koja ide ukorak s ustavnim vrednotama i nije dužna lojalnost oglašivačima te drugim poslovnim partnerima. Obuljen Koržinek odlučila se pak za drukčiji pristup, pa se jednostavno ogradila od medija i medijske politike kao nečega što ne spada pod kulturu nego, valjda, u pomorstvo i promet i veze. Ne samo da se pasivno ogradila, već je u tom procesu izvalila određene neistine o reguliranju tog sektora u međunarodnoj praksi, o čemu smo ovdje već pisali.
Sve te manipulacije poslužit će najavljenom izmještanju medijske politike – oličene primarno u financiranju neprofitnih projekata – u nedefiniranu zonu odlučivanja prema volji profesionaliziranih predstavnika tzv. građanske javnosti. Pozvane snage zaodjenut će identitet nepristranih udrugaških subjekata, dok će iz postupka biti suštinski isključeni i medijski radnici, i šira javnost, i državna politika, i demokracija sama. Nešto slično – samo formalno slično – već se desilo s filmom, pa bi razvojna uspješnost tog modela trebala ministrici poslužiti kao argument za rečeni manevar oko medija. No razlika je itekako značajna: oko filma se vrti ogroman novac i potencijalni profit, a neprofitni mediji nikad neće privući strane produkcije koje pune lokalne blagajne i tvore čitav jedan dodatni ekonomski ambijent.
Nema više poduzetničke klime oko medija, drugim riječima, jer zlatno je doba velikih klasično-medijskih enterpreneura u Hrvatskoj odavno prošlo. Druge su industrije danas kurentne, iako je film više-manje konstanta, pa je idealan za projekcije kulture kao djelatnosti koja se nužno privodi tržištu. Poduzetništvo u kulturi mantra je kojoj se naša ministrica klanja, zadajući ga za krajnji cilj svih napora u sektoru. Ali ni takav svijetli prioritet nije Obuljen Koržinek uspjela politički obraniti kad je ono Hasanbegović nasrnuo na Hrvatski audiovizualni centar i njegova uspješnog ravnatelja Hrvoja Hribara. Nije, jer su je paralizirali neovisno-ekspertni prigovori na stanovite momente u proceduri HAVC-ova rada za koju je sama bila i formalno suodgovorna.
Naravno, ministrica je naknadno pribjegla aranžiranju lošeg dojma o revizorskim nalazima, baš kao što je činila i u vezi s neprofitnim medijima ili sličnim osjetljivijim temama. I tako ponovno dolazimo do teme razdiobe novca za javne potrebe u kulturi ove godine. Nju je ministrica, dakle, proglasila uspjehom jer joj je pošlo za rukom ‘ubrzavanje cijelog postupka’, kako se sama izrazila o tom svom pothvatu.
Radi se zapravo o tome da je Nina Obuljen Koržinek za prvenstveni svoj resorni zadatak uzela brzinu podjele sredstava, i u tome je stvarno uspjela. Manje je važno koliko je novca podijeljeno, izgleda, a i na koji način – pomoću kakvih instanci odlučivanja. No tu leži odgovor na pitanje o njezinoj politici koja bi željela da to nije, u sadržajnom smislu donošenja sudova o kvaliteti društvenih odnosa. Obuljen Koržinek naprosto je dotle zadržala kulturna vijeća iz Hasanbegovićeva mandata, a koja će uz podjelu sredstava odlučiti još i o žalbenom postupku, onako kako je neskriveno politični Hasanbegović to bio i zamislio. Drukčije njegova nasljednica nije mogla ostvariti zacrtanu brzinu i preciznost odrađivanja procedure, ali ovako je realizirana njegova volja. Ostaje dijelom nejasnim zbog čega se onda njih dvoje međusobno doživljavaju – a to su usvojili i kulturnjački promatrači – kao žestoki i nepomirljivi unutarstranački antagonisti.
Kruno Lokotar, književni urednik i festivalski organizator, jedan od šampiona gubitka na dotičnim dodjelama javnog novca, mišljenja je da je ministričin kvazilegalizam ustuknuo pred silom njezina prethodnika. Uspješni projekti koje je Lokotar utemeljio i predvodio ili je u njima sudjelovao prošli su odreda veoma loše: odbijeni književni natječaji Prozak i Na vrh jezika, kao i navedeni festival Fališ sa srezanim iznosom.
- Legalitet vijeća bio je ionako sporan jer su postavljena u tehničkom mandatu Vlade, jer sasvim sigurno ignoriraju načelo inkluzivnosti, koje je u njih uključivalo predstavnike raznih institucija. Vjerujem da ih je ministrica trebala razriješiti prije nego što su bili u prilici odgovarati na žalbe na svoje odluke. No ona to nije učinila, pa se izgubila godina dana - kaže Lokotar.
- Danas, u ‘Agrohardcore krizi’, jasnije je nego ikada koliko su nasušni neprofitni mediji - dodaje ovaj urednik o drugom, poricanom aspektu kulturne politike - jer su samo oni o Gazdi pisali slobodno i istinito. Ako dosadašnja praksa financiranja neprofitnih medija nije bila valjana, o smislu valjda nitko ne dvoji, s nestrpljenjem iščekujemo nove prijedloge u roku hitno.
No moglo bi nam se dogoditi da čekamo uzalud, shvaćajući kako se politika Nine Obuljen Koržinek sastoji upravo u pozi naoko apolitičnog. I poslovnog, stručnog, neutralnog – kao da državu i društvo mogu voditi otpravnici poslova, lojalni ponajprije tržištu koje navodno funkcionira separatno i autonomno. Pa, samo da uz takvu ministricu još ne bismo zakukali za onim neoustašom s kojim se otprve barem znalo na čemu smo.
