Dogodine obilježavate desetu godišnjicu osnutka Inicijative mladih za ljudska prava. Kako biste ocijenili vaš dosadašnji rad i koji su, po vama, danas glavni problemi u Hrvatskoj i šire?
Član sam Inicijative od 2014., a posljednju godinu radim kao koordinator Programa pomirenja. Otada ne vidim osobitog poboljšanja po pitanju tranzicijske pravde i suočavanja s prošlošću. Ulaskom Hrvatske u Europsku uniju 2013. ti su procesi otežani jer više ne postoji mehanizam političkog pritiska EU-a za usvajanjem reformi i mjera koje bi dovele do povećanja standarda ljudskih prava. Pogotovo je to uočljivo po pitanju suđenja za ratne zločine, čiji broj otada opada. Loše stanje vidimo i u procesu memorijalizacije, na spomen-pločama imamo pojavu ustaških obilježja, poput pozdrava ‘Za dom spremni’. Stanje nakon ulaska u EU dakle nije bolje već lošije. U Srbiji je stanje možda i gore što se tiče suđenja za ratne zločine. Posljednju godinu ondje nije postojao ni tužitelj. Malo je bolje u BiH jer tamo sud funkcionira drugačije pa može doći do većeg broja procesuiranja. No što se tiče odnosa prema zločinu i prošlosti, sve su države još uvijek zakopane u svojim rovovima. Za Kosovo se osniva specijalni sud za ratne zločine u Hagu koji ima dobar potencijal za poboljšanje tranzicijske pravde. Ali valja nam još vidjeti kako će to izgledati u praksi.
Apsurdno je da Republika Hrvatska iz državnog proračuna plaća Državno odvjetništvo koje podiže optužnicu, a u isto vrijeme izdvaja veća sredstva da plaća obranu branitelja za ono za što je podignuta optužnica
U nedavnom medijskom saopćenju jedini ste upozorili na čl. 129 st. 4 prijedloga Zakona o hrvatskim braniteljima koji na teret državnog proračuna omogućava financiranje obrane ratnih veterana, optuženih za kaznena djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava, odnosno za ratne zločine. Zalažete se za povlačenje tog članka iz procedure?
Na takvo što upozorili smo još na javnoj raspravi povodom nacrta tog prijedloga zakona. Istu je primjedbu Ministarstvu branitelja uputila i pučka pravobraniteljica Lora Vidović. No Ministarstvo nije uvažilo primjedbu niti je o njoj dalo relevantno objašnjenje. Naknadno su se u izvješću, kao rezultatu javne rasprave, očitovali da su branitelji posebno zaštićena skupina pa je stoga potrebno financirati njihovu obranu. Ovdje se pokazuje da svaki građanin nema isti standard po kojem može zahtijevati pravo na besplatnu pravnu pomoć. Za hrvatske branitelje očito nije dovoljan standard predviđen Zakonom o besplatnoj pravnoj pomoći pa im se daje pravo i na sekundarnu pravnu pomoć, čime dolazi do disbalansa. Posebno ističemo da onaj kojemu se sudi i koji na kraju bude osuđen za ratni zločin ne potpada pod definiciju hrvatskog branitelja. Hrvatski branitelj je definiran kao osoba koja je poštovala ratno pravo, a onaj koji je počinio ratni zločin očito ga nije poštovao. Također, nisu poznata financijska sredstva koja bi se izdvajala za takvu obranu. Apsurdno je da Republika Hrvatska iz državnog proračuna plaća Državno odvjetništvo koje podiže optužnicu, a u isto vrijeme izdvaja veća sredstva da plaća obranu za ono za što je podignuta optužnica.
Sužavanje slobode
Posebno upadaju u oči uvodne odredbe tog Zakona gdje se u članku 1 kaže da su hrvatski branitelji Hrvatsku branili i obranili od oružane agresije koju su izvršile Srbija, Crna Gora, JNA i paravojne postrojbe iz BiH uz pomoć velikog broja pripadnika srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj. Nije li opasno iznositi takve projekcije i licitirati velikim brojem građana srpske nacionalnosti koji da su bili agresori?
Treba biti iznimno oprezan kada govorimo o svaljivanju krivnje na kompletne društvene i etničke skupine, kao što je ovdje riječ o Srbima. Kada govorimo o počinjenju kaznenih djela, a pogotovo ratnih zločina bilo hrvatskih ili srpskih snaga, pravo poznaje isključivo individualizaciju krivnje. Oprezan treba biti i pri tezi hrvatskih političara da se 1990-ih radilo o čistoj agresiji, ali ne i o građanskom ratu. Prema činjenicama iz presuda Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), riječ je o kombinaciji međunarodnog sukoba i građanskog rata. Evo vam samo jedan primjer: u hrvatskom narativu o devedesetima često se koristi sintagma ‘pobunjeni Srbi’ koju koriste i nacionalistički političari. Samim time opisuju da se jedna skupina ljudi podigla na ustanak protiv političkog i pravnog poretka države, što je po definiciji građanski rat. Država svakako ne bi trebala propisivati na koji način tumačiti rat, već bi trebala ostaviti slobodan prostor za istraživanje i javnu diskusiju.
U hrvatskom narativu o devedesetima često se koristi sintagma ‘pobunjeni Srbi’ koju koriste i nacionalistički političari. Samim time opisuju da se jedna skupina ljudi podigla na ustanak protiv političkog i pravnog poretka države, što je po definiciji građanski rat
Ipak, kritičko mišljenje o tom razdoblju nije poželjno?
Točno. Prisutna je unificirana interpretacija koja polazi s pozicija nacionalizma. Rezultati ovakvog nacionalističkog diskursa iz 1990-ih održavaju se upravo na mladima kojima se najviše bavimo. Kada u Inicijativi govorimo o utvrđenim činjenicama i javno ih iznosimo u nekoj vrsti kampanje koja zagovara ljudska prava, prijeti nam se smrću. Najglasniji su upravo članovi HDZ-a poput Hrvoja Marušića, dakle vladajuće stranke čiji je predsjednik premijer Andrej Plenković.
Kada spominjete da posljedice nacionalističkog diskursa najviše osjećaju upravo mladi, možete li ocijeniti koliko takav narativ – narativ o naciji, državi, obitelji i vjeri – generira iseljavanje mladih? Čini se da nije sve u malim plaćama i otežanom pronalasku posla…
Iz nekog mog osobnog iskustva rekao bih da mladi napuštaju zemlju prvenstveno jer su egzistencijalno ugroženi. Ali sve više razgovarajući s vršnjacima, članovima obitelji i drugima mogu zaključiti da postoji nesloboda i nastojanje da crkva i država kontroliraju njihove živote. Prostor slobode se nastoji suziti i propisati im se kako da žive. Zanimljivo bi bilo napraviti istraživanje o tome uzevši u obzir parametre koje ste naveli. Kada govorimo o mladim ljudima i onome čime se bavimo, a to su devedesete i suočavanje s prošlošću putem regionalne suradnje mladih, vidimo da relevantna istraživanja poput onog iz 2013., koje je proveo Institut za društvena istraživanja, govore da između mladih u Hrvatskoj postoji velika društvena distanca bazirana na etničkoj pripadnosti. Mladi Hrvati imaju pogotovo loše stavove o mladim Srbima, Romima i Albancima, što stvara okruženje i kontekst koji mogu dovesti do novog sukoba. A naš je cilj da to nastojimo spriječiti.
Na koji način spriječiti nekoga da glorificira ustaški pozdrav ‘Za dom spremni’? Prema istraživanju stavova građana u sklopu projekta ‘Govor mržnje u Hrvatskoj’, koji su provela i krajem ožujka predstavila trojica profesora zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti, njega bi zabranilo svega 45 posto građana.
Ne može se to spriječiti preko noći, već je potrebna šira i cjelokupna obrazovna reforma. Imamo problem da glasovi udruga, organizacija i pojedinaca koji zagovaraju kritičko mišljenje nisu primljeni u radne grupe ili kao dio procesa koji formiraju današnje obrazovanje. Pogotovo ako govorimo o obrazovanju o prošlosti i građanskom obrazovanju. Zato u Inicijativi provodimo strukturirano neformalno obrazovanje; putem radionica i međunarodne regionalne razmjene mladih, oni imaju priliku, najčešće prvi put, čuti utvrđene činjenice o tome što se događalo za vrijeme rata i kritički propitivati dominantne nacionalističke narative. Bez prostora slobode za kritičko mišljenje sve više mladih će prihvaćati i odobravati korištenje govora mržnje, poput ustaškog pozdrava. Smatramo da razlog tomu leži u neznanju, neslobodi, jednoumlju i nepropitivanju.
Borba spomenicima
Nastojanja za osnivanjem REKOM-a, Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim kršenjima ljudskih prava počinjenim od 1991. do 2001., naišlo je na nove prepreke. Naime, potrebni su potpisi predsjednika država nastalih nakon raspada Jugoslavije?
Kao međudržavnu komisiju REKOM bi trebale osnovati države nastale na teritoriju bivše SFRJ, a financirale bi ga osnivačice i donacije, iako bi bio neovisan u svom radu. Regionalna komisija radila bi na tome da se prikupe sve činjenice i imena svih žrtava u ratovima iz država bivše Jugoslavije. Potpisi za podršku osnivanju REKOM-a prikupljaju se od 2011., a u državama nastalim raspadom SFRJ dosad je prikupljeno više od 600 tisuća potpisa, od čega u Hrvatskoj nešto više od 25 tisuća. Vlade do sada nisu reagirale. Inicijativu je u Hrvatskoj dosta zagovarao bivši predsjednik Ivo Josipović, a u Srbiji Boris Tadić. Važnost REKOM-a istaknuta je nedavno i na sastanku u Trstu, u sklopu Berlinskog procesa, no konkretnih rezultata još nema. U Hrvatskoj smo vidjeli da su neki političari javno protiv toga, poput europarlamentarke Ruže Tomašić. Ipak, mi smatramo da je neophodno da priča svake žrtve bude zabilježena neovisno o njenoj pripadnosti.
Inicijativa mladih ljetos je provela akciju pod nazivom ‘Isprika žrtvama Oluje’. Jesu li se reakcije stišale?
Ovoljetna akcija bila je nastavak prošlogodišnje. Reakcije su bile podijeljene: od prijetnji smrću već spomenutog Hrvoja Marušića do prijetnji prebijanjem. Mislim da takvi nisu razumjeli što želimo reći. Poruka akcije shvaćena je u suprotnosti s nacionalističkim narativom kakav se njegovao 1990-ih, a koji je i danas dominantan. Ipak, nadamo se da je naša Inicijativa doprinijela i nekim pozitivnim stvarima. Prvi put smo imali slučaj da predsjednica Republike u svom govoru na dan proslave Oluje spominje i srpske žrtve i smatra da im se treba pokloniti. Smatramo da smo našom akcijom i mi doprinijeli takvoj atmosferi. Velik je to napredak od 2015., kada ste imali vojne marševe, parade i tenkove po Zagrebu.
Ni u Srbiji nije ništa bolje: mediji su na udaru vlasti, podiže se i brani postavljanje spomenika oficiru JNA koji je 1991. raznio skladište oružja u Bjelovaru…
Ne bi trebalo podizati spomenike koji dijele društvo. To treba osuditi, kao što treba osuditi postavljanje spomenika Miru Barešiću ili spomen-ploča u Hrvatskoj koje nose ustaška obilježja. U toj borbi spomenicima političari moraju shvatiti da takvim odlukama i izjavama koje doslovno mogu uključivati jednu rečenicu uništavaju višegodišnji rad i trud koji proizlazi iz organizacija poput naše ili sličnih nama.
Ima li vaš rad naposljetku smisla?
Itekako ima smisla. Upravo radimo na dugoročnom projektu razmjene mladih, gdje povezujemo mlade iz regije i okupljamo ih u programima suočavanja s prošlošću na mjestima stradanja kao što je to bilo sredinom prošloga mjeseca u Vukovaru i na Ovčari. Mnogima od njih, a riječ je većinom o studentima, to je prvi odlazak u drugu državu gdje mogu čuti neke druge narative. Problemi su dakle slični u svim državama, poput nastave povijesti o čemu smo dosta govorili, načina na koji mladi stječu znanja o prošlosti. Prije svega, ta se znanja usvajaju u obitelji, a dolaze i od medija i govora političara. U svibnju ove godine mlade iz regije okupili smo u Petrinji, gdje smo pokrenuli inicijativu za osnivanjem muzeja sjećanja na sve civilne žrtve rata neovisno o njihovoj nacionalnosti. Kolege iz Inicijative u BiH organizirali su razmjenu mladih u Višegradu, Srebrenici, Sarajevu, a pripremamo i odlazak na Kosovo. U studenome organiziramo Zagreb Youth Summit, koji će okupiti više od 300 mladih aktivista za ljudska prava, istaknutih govornika iz regije, Europe i svijeta koji će raspravljati o aktualnim problemima demokracije i ljudskih prava.
Hoće li konačno biti mira na ovim prostorima?
Mislim da će biti, ali na njemu treba aktivno raditi. Iako im je politika u naslijeđe ostavila podijeljeno društvo i neriješena pitanja iz prošlost, mladi moraju shvatiti da imaju odgovornost u procesu suočavanja s prošlošću.
