Negdje na pola puta između Gline i Dvora, u opustjelu Brezovom Polju, sama živi 82-godišnja starica Nada Litra. Njezina je sudbina bremenita nevoljama koje je ne zaobilaze od najranijeg djetinjstva.
- Rođena sam u Donjem Žirovcu. Nisam ni godinu napunila kad sam ostala bez oca Đure, koji je poginuo u partizanskim jedinicama boreći se protiv ustaša. Ali nisam ja jedina ostala bez tate. Nema kuće u našem kraju iz koje se bar jedno ili dvoje nije pridružilo NOB-u. Mnogi se svojoj kući nikada nisu vratili. Nedugo nakon što je u proljeće 1941. započeo fašistički teror i krvavi ustaški pir po Kordunu, Baniji i drugdje, i naša je kuća zapaljena: otac je spašavao glavu u borbi, a majka Milka je sa mnom u stomaku i bratom Ilijom u naručju jedva izbjegla najgore, sakrivši se u nekakvom jarku. Kako smo i kod koga proveli ratne godine, ne pamtim osobno, no mama mi je često potanko znala govoriti o svim strahotama koje smo doživjeli a koje, da vam sad detaljno nabrajam, ne bi stale ni u cijele vaše novine! Uglavnom, prošli smo kroz tešku glad, žeđ i opake boleštine, izbjegavajući nekim čudom ustaške zasjede i stupice, da bismo se po oslobođenju naroda i zemlje vratili na naše porodično ognjište, zapravo zgarište – započinje Nada, koja je prve poratne godine provela u Donjem Žirovcu, školujući se u Brezovom Polju. Njezin brat Ilija završio je stolarsku školu u Glini, pa trbuhom za kruhom zarana otišao za Beograd u kojem će umrijeti tek u 40. godini života.
Po završetku školovanja, naša se sugovornica zaposlila u Pamučnoj predionici u Glini u čijem će pogonu provesti punih 30 godina i zavrijediti mirovinu koja danas iznosi niti punih četiri stotine eura. U početku je njezino mladenaštvo protjecalo baš onako kako treba i kako se u poretku mlade socijalističke zemlje očekivalo: na temelju radnog odnosa u Predionici stekla je stanarsko pravo nad stanom u Glini pa se udala za svog Paju, mladića iz susjednog Brezovog Polja. Onda su zaredale nevolje, šest je puta zaredom imala spontani pobačaj, što će rezultirati time da nikada neće postati majka. Za krvavog raspada jugoslavenske federacije Nada odlazi u mirovinu, da bi je Oluja, zajedno sa suprugom i njegovom majkom, otpuhala u novu i neželjenu neizvjesnost.
- Trinaest smo se dana potucali putujući ili pješice ili svakojakim prikolicama, zapregama i taljigama, čak i u kobači, onoj prikolici za svinje. Nekako smo se dokopali Sremske Mitrovice u čijem su nas sabirnom centru pronašli rođaci iz Beograda koji su u posljednji čas spriječili da nas srpska policija ne pošalje na Kosovo. Vlastitim sam očima na željezničkoj stanici gledala kako Kordunaše i Banijce na silu trpaju i zatvaraju u stočne vagone ili autobuse, pa šalju tko zna kamo. U toj se silnoj gužvi i strci negdje izgubila naša majka, koju smo par dana bezuspješno nastojali pronaći, da bismo na kraju bez nje otišli rođacima u Beograd. Od tamo smo je punih šest mjeseci tražili po svim prihvatilištima u Srbiji: naposljetku smo u Sremskoj Mitrovici, gdje smo se razdvojili, pronašli njezin grob u kojem i sada počiva. Rekli su nam da je umrla i pokopana samo par dana poslije nestanka na kolodvoru - prisjeća se Nada turbulentnih devedesetih.
Za beogradskog se izbjeglištva Pajo teško razbolio, pa umro. Nada se potom sama vraća na njegovu djedovinu u Brezovom Polju, gdje zatiče tek zgarište. S ključevima svog stana odlazi u Glinu, no ondje joj kažu da na stanarsko pravo stečeno radom u Predionici više ne može računati. Koliki joj je šok bio da joj je pravo na stan oduzeto unatoč pravovaljanim dokumentima izdanima od bivšeg poduzeća u kojem je radila tri puna desetljeća, ne treba normalnima puno objašnjavati. Kakogod, nije joj bilo druge nego smjestiti se kod daljnjih rođaka, pa krenuti u dugu i neizvjesnu bitku za vlastiti dom, koja će na kraju rezultirati ne baš sjajnim kompromisom: umjesto uredno stečenog ali naprasno oduzetog stanarskog prava, država će joj nakon brojnih žalbi i molbi, dodijeliti malu, devastiranu garsonijeru u Glini. U njoj danas tek prezimi, jer je to ipak lakše nego u pustom Brezovom Polju i kući zapaljenoj nakon Oluje, za koju je obnovu dobila tek nakon višegodišnje pravne bitke.
- Problemi su se samo redali jedan za drugim. Podnijela sam na vrijeme zahtjev za obnovu izgorjele kuće, ali mi je odgovoreno da obnove nema ako nema ratne štete. Naime, neki 'mudri' činovnik iz Petrinje je ustvrdio da je kuća izgorjela par dana poslije rata. Nije bilo druge nego opet u bitku s administracijom. Nakraju sam ipak pobijedila i kuća mi je obnovljena, no onda stiže potres. Statičare sam dugo čekala, a kad su napokon došli, nalijepili su na kuću žutu naljepnicu, proglasili je nesigurnom za život, pa otišli. Podnijela sam novi zahtjev za obnovu, ali mi se sve nekako čini da rješenje dočekati neću. Tako da sad životarim negdje između, seleći se iz glinske garsonijerice i u potresu teško oštećene kuće u Brezovom Polju - kaže Nada.
Iako prisiljena na život s više nego skromnom mirovinom, naša se sugovornica ne žali. Puno je više od financijskih neprilika rastužuje činjenica što je selo u kojem je nekad živjelo nekoliko stotina ljudi i mnoštvo djece, koji su imali svoju školu, dućan i seoski dom, no danas je gotovo posve pusto. Ne zna zapravo bi li se u cijelom kraju moglo izbrojiti petero ili šestero duša, stalnih stanovnika.
- Nigdje nikoga, nastupila je velika tišina. Nema ni autobusa, ni trgovine, ni škole, sve je nestalo kao da nikada postojalo nije. Srušen je čak i spomenik NOB-u, na kojem je stajalo ime moga oca. Nekad su postojale dobre prijevozne veze za Zagreb i za Beograd, a danas je problem doći do Gline - kaže nam žena čije je zdravlje prilično ugroženo bolestima i godinama tegobnog življenja. Više ne može obrađivati vrt i raditi teže poslove, ali i dalje mora bar pokoju kantu pitke vode dovući s izvora udaljenog više od kilometra.
