Milan Radanović, povjesničar zaposlen u Arhivu Srba u Hrvatskoj, dijelu Srpskog narodnog vijeća, najistaknutiji je istraživač ustaških zločina i terora nad Srbima. Profesionalnu reputaciju stekao je i istražujući kolaboraciju Nedićeve Srbije i četnika s njemačkim okupacijskim vlastima. Istražujući teror nad Srbima u NDH, objavio je niz knjiga i većih studija, a svi su ti radovi redom i važan doprinos lokalnoj, odnosno mikrohistoriji. Radanović je u istraživanjima detaljan i pedantan; zločine rekonstruira na temelju brojnih arhivskih fondova, često je prvi koji pojedine fondove uopće istražuje, provjerava podatke o svakoj žrtvi, pa je zahvaljujući njegovim istraživanjima i popis žrtava Jasenovca dopunjavan i u konačnici daje sliku režima čiji je teror doveo do genocida. Upravo je objavljena njegova nova knjiga, u nakladi SNV-a i kuće Jesenski i Turk, "Općina Crkveni Bok u Drugom svjetskom ratu – studija slučaja genocida nad Srbima u NDH".
Kako objasniti velik interes historiografije posljednjih tridesetak godina za Crkveni Bok?
Crkveni Bok, odnosno tri sela na Savi – Strmen, Crkveni Bok, Ivanjski Bok – koja su nekada činila općinu Crkveni Bok, predstavljaju izuzetak kada je riječ o zanimanju savremene istoriografije za mikroistoriju ili lokalnu istoriju srpskih seoskih naselja koja su bila izložena uništenju i masovnom stradanju u vrijeme NDH. Razlog je sljedeći: tokom osamdesetih godina objavljeno je nekoliko narativnih pisanih izvora o Akciji Crkveni Bok (racija jasenovačkih ustaša 13. oktobra 1942.) koji omogućavaju solidnu rekonstrukciju tog događaja. Osim toga, nekoliko rođenih Bočana je istraživalo i pisalo o ratnoj prošlosti Crkvenog Boka i kolektivnom iskustvu svojih komšija, predaka i rođaka (Ana Požar, Nikola Turajlić, Maja Kljaić Vejnović). Ono što je mene kao istraživača motivisalo da se posvetim temi života i stradanja mještana Crkvenog Boka 1941. – 1945. jeste saznanje o postojanju mnoštva nepoznatih i nekorišćenih arhivskih izvora. Na primjeru Crkvenog Boka i šire banijske regije moguće je dokazati namjeru vrha NDH da izvrši eliminaciju Srba, tj. genocidnu namjeru, što me dodatno motivisalo da detaljno istražim lokalnu ratnu povijest.
Lokalno stanovništvo je 1941. i 1942., uoči Akcije Crkveni Bok, bilo vrlo lojalno vlastima NDH. Svi mještani su se pokatoličili, vjenčavali su se po katoličkom obredu, u mjestu je osnovana i rimokatolička župa, u domobrane je bez poteškoća do 1942. mobilizirano možda i 300 mladića, u partizane ih je u to doba otišla tek nekolicina. Kako objasniti da ta sela nisu ustanička iako su stanovnici znali, ili su barem imali naznaka, što se događa njihovim sunarodnjacima?
Lokalno stanovništvo je sve do jeseni 1942. smatralo da će biti pošteđeno ozbiljnijih represalija ukoliko pokaže spremnost da se odrekne nacionalnog i vjerskog identiteta – općina Crkveni Bok je jedna od prvih općina u NDH čije je srpsko stanovništvo kolektivno prihvatilo rimokatoličku vjeroispovijest – i iskaže lojalnost vlastima NDH. Osim toga, mještani su bili svjesni da zbog blizine ustaških, domobranskih i njemačkih garnizona i posada u okolnim mjestima, napose zbog blizine Jasenovca, ne mogu podići ustanak ni lako izbjeći na relativno udaljenu partizansku teritoriju, koja je ionako bila nesigurna jer je često bila izložena upadima oružanih snaga NDH i njemačke vojske. Crkveni Bok je bio talac vlastitog geografskog položaja, odnosno blizine Jasenovca.
Jasenovačka tvornica smrti
Bez obzira na mirno stanovništvo tih sela, gotovo beziznimno srpske nacionalnosti, ustaše ga namjeravaju potpuno eliminirati i uništiti. Poglavlje "Plan za eliminaciju Srba na Baniji i njegova realizacija 1942." najvažniji je doprinos ove knjige studijama genocida nad Srbima u NDH. Zašto ustaše svoju politiku provode tada i na tom području, koje nije ni vojno pretjerano bitno, a ekonomski je davalo što se od njega tražilo?
Moje istraživanje je otkrilo da je vrh NDH početkom maja 1942., na jednom sastanku u Zagrebu, održanom pod predsjedavanjem Slavka Kvaternika, donio odluku da cjelokupno srpsko stanovništvo na Baniji bude internirano u logore Jasenovac i Staru Gradišku, bez obzira na to je li prethodno prešlo na rimokatoličku vjeroispovijest ili ne (velika većina banijskih Srba jeste pokatoličena, mnogi nedugo prije maja 1942., što je detaljno istražio kolega Filip Škiljan). Uostalom, srpsko stanovništvo na Baniji je i 1941. bilo izloženo masovnim zločinima, o čemu je na primjeru glinskog kotara detaljno pisao u svome doktoratu kolega Igor Mrkalj. O toj odluci ustaškog vrha govore izvori NDH koje sam dijelom objavio prošle godine u jednom radu u časopisu "Tragovi". Tokom istraživanja za potrebe ove knjige pronašao sam još nekoliko dokumenata NDH koji potvrđuju namjeru eliminisanja Srba na Baniji. Zašto baš tada i zašto na tom području?
Moja teza podrazumijeva da je vrh NDH odlučio da nakon pristizanja izvještaja da "logor Jasenovac može primiti neograničen broj zatočenika" jasenovačka tvornica smrti bude stavljena u pun pogon. Sjeveroistočna Banija je povezana željeznicom s Jasenovcem, a u najvećem dijelu petrinjskog i kostajničkog kotara, koji su najviše bili zahvaćeni realizacijom plana o eliminaciji, nije bilo partizana ni naoružanih seljana. Akcija Crkveni Bok, sredinom oktobra 1942., posljednja je etapa realizacije tog plana. Dakle, moja teza podrazumijeva da Akcija Crkveni Bok nije primarno posljedica stvaranja tzv. sigurnosnog prstena oko Jasenovca, već prvenstveno posljedica odluke vrha NDH da svi banijski Srbi završe u logorima. Od sredine maja do sredine oktobra 1942. u ustaške logore internirano je više hiljada banijskih Srba.
Dokumenti NDH koje sam otkrio jasno sugerišu da bi stradanje banijskih Srba 1942. bilo daleko masovnije da partizani nisu organizovali evakuaciju cjelokupnog stanovništva mnogih srpskih sela
Tokom Akcije Crkveni Bok u ustaške logore je internirano između hiljadu i hiljadu i tristo mještana. Ono što tu internaciju čini jedinstvenom jeste njen epilog – njemački vojni predstavnici u Zagrebu su primorali vrh NDH da pusti Bočane iz logora, što se dogodilo posljednjih dana oktobra 1942. Uzgred, to potvrđuje da su njemački vojni predstavnici mogli uticati da iz logora budu pušteni i mještani drugih srpskih sela koji su tokom sličnih racija bili hvatani i internirani – primjerice, Srbi iz Kukunjevca, koji su internirani u velikom broju nekoliko dana prije Bočana. Međutim, to se nije događalo. Iako su Bočani pušteni iz logora u Jasenovcu, Staroj Gradiški i Sisku, nisu ih mimoišle posljedice internacije: u logorima je stradalo i od posljedica boravka u njima je umrlo preko stotinu mještana, a tokom prvog dana akcije u bočanskim selima je ubijeno njih oko 60. Moje i prethodna istraživanja su utvrdili identitete većine žrtava akcije. Krajem avgusta 1944. uslijedilo je još masovnije stradanje u kontekstu novog prepada jasenovačkih ustaša i ponovnog odvođenja mještana u logor Jasenovac.
Represija i nasilje nad stanovništvom Crkvenog Boka su postepeni, od premlaćivanja svibnja 1941. do masakra i internacije u Jasenovac kolovoza 1944., koju nitko nije preživio. Pišete da su i nakon Akcije Crkveni Bok uslijedila nova, još masovnija stradanja. Kako to objasniti?
Stradanje stanovništva Crkvenog Boka umnogome je posljedica blizine Jasenovca. Jasenovac je tokom najvećeg dijela rata bio sjedište Ustaškog obrambenog zdruga – najekstremnije ustaške grupacije. Od kraja 1943. do jeseni 1944. zdrug je uspostavio mrežu uporišta u posavskim selima između Crkvenog Boka i Jasenovca (Krapje, Puska itd.) i u nekoliko mjesta u istočnom dijelu Banije (Dubica, Sunja, Staza). Iz tih uporišta tokom 1944. ustaše su napadali bočanska sela, a od jeseni 1944. do kraja rata i mnoga druga sela u Banijskom trokutu. Glavni razlog tih napada, ubijanja ili interniranja mještana ticao se uporne namjere zapovjedne strukture jasenovačkog zdruga, napose Vjekoslava Luburića, da u mjestima do kojih dopire zdrug bude uništeno srpsko stanovništvo. Nisu pošteđena ni sela koja su bila pod kontrolom srpske antipartizanske milicije, poput Strmena ili Živaje.
U dijelu historiografije navodi se da su neke akcije interniranja i ubojstava Srba na Baniji posljedica partizanske aktivnosti u tim mjestima. U svojim prijašnjim radovima tu ste tvrdnju opovrgnuli. Koliko je ovim radom opovrgavanje produbljeno i očekujete li da će zagovornici teze o odgovoru na partizansko djelovanje, za koje se često zaboravlja da je odgovor na ustaško djelovanje, prihvatiti ono što proizlazi iz dokumenata?
Dokumenti NDH koje sam otkrio jasno sugerišu da bi stradanje banijskih Srba 1942. bilo daleko masovnije da partizani nisu organizovali evakuaciju cjelokupnog stanovništva mnogih srpskih sela. Primjera radi, maja 1942. bilo bi nekoliko puta više Banijaca pohvatano i odvedeno u logore, odakle su se vraćali tek malobrojni, da partizani, ponekad i na silu, nisu evakuisali seljane na Šamaricu. Zanimljivo je da poslijeratna istorizacija partizanske borbe i revolucije skoro uopšte nije ukazivala na tu činjenicu. Internacije banijskih Srba nisu bile posljedica aktivnosti partizana, već namjere ustaškog vrha da što više Srba bude uništeno u logorima. Aktivnosti partizana su spriječile da ta namjera bude realizovana u većoj mjeri. Velika većina onih koji su maja i juna 1942. s područja petrinjskog, glinskog i kostajničkog kotara bili internirani u Jasenovac nisu bili stanovnici mjesta pod kontrolom partizana ili mjesta koja su dala veći broj partizana. To se naročito odnosi na preostale Srbe u gradovima Petrinja i Glina, koji su u tom razdoblju odvedeni u logore. Uostalom, sudbina interniranih ukazuje na namjeru uništenja. Nisam siguran koliko će ovi zaključci biti uzeti u obzir u dijelu istoriografije koji nije naklonjen onima koji su pobijedili 1945.
Hrvatski nacionalisti očito smatraju da će učiniti nekakav ustupak srpskim nacionalistima ukoliko priznaju da je nad Srbima u NDH počinjen genocid. Jedino što time uspijevaju jeste da još jednom istaknu srbofobiju kao glavni element svoje ideologije
Dominantna je teza službene politike, posebno posljednjih mjeseci, da u NDH nije počinjen genocid nad Srbima. Navodite da je vrlo malo djece rođene u Crkvenom Boku 1941. i 1942. doživjelo kraj rata. Što učiniti da se prihvati to da su ustaše počinile genocid nad Srbima?
Suvremeni hrvatski i srpski nacionalizam su u permanentnom sukobu od 1990. Nerijetko se taj sukob manifestuje različitim tumačenjima prošlosti. Hrvatski nacionalisti očito smatraju da će učiniti nekakav ustupak srpskim nacionalistima ili nekakvom "srpskom" tumačenju prošlosti ukoliko priznaju da je nad Srbima u NDH počinjen genocid. Jedino što time uspijevaju jeste da još jednom istaknu srbofobiju kao glavni element svoje ideologije. Pritom njihovu relativizaciju i direktno ili indirektno negiranje genocida nad Srbima u NDH ne opravdava to što srpski nacionalizam nerijetko zloupotrebljava tu temu.
Nasuprot ustaškim progonima, dojam je da je lokalno stanovništvo, hrvatsko i srpsko, živjelo solidarno. Nije zabilježen ni jedan etnički motiviran zločin Bočana prema Hrvatima, a mještani hrvatskog Bobovca spriječili su likvidaciju uhapšenih Srba u proljeće 1941. i prihvatili bočanske izbjeglice kolovoza 1944. Čini se da je etničko nasilje uvezeno, ono dolazi odozgo, iz središta ustaškog pokreta.
Da, etničko nasilje na tom području, konkretno nasilje nad stanovnicima općine Crkveni Bok, predstavlja tipičan primjer nasilja koje je plod inicijative odozgo, odnosno naređenja i volje državnog vrha i ustaškog represivnog aparata, kako onog koji je imao sjedište u Zagrebu, tako i onog koji je imao sjedište u Jasenovcu. Stanovništvo najbližih hrvatskih sela Lonje i, osobito, Bobovca, pružalo je pomoć stanovništvu bočanskih sela (iako je dio mještana Lonje i Bobovca učestvovao u pljački bočanskih sela 1942.). Nisu zabilježeni zločini susjeda nad susjedima, kada govorimo o zločinima ustaške milicije kakvi su zabilježeni u drugim dijelovima Banije, osobito oko Zrina i Gline, ili u Lici, Bosanskoj krajini itd. S druge strane, ustaška milicija iz nešto udaljenijih posavskih sela Puska i Krapje učestvovala je zajedno s jasenovačkim ustašama u ubijanju, hvatanju, interniranju i pljačkanju stanovnika općine Crkveni Bok. Nasuprot njima, stanovnici Bobovca su pružili utočište srpskim susjedima iz Strmena i Crkvenog Boka, koji su uspjeli pobjeći ustašama jasenovačkog zdruga koji su 22. avgusta 1944. upali u bočanska sela, ubili 37 i odveli u jasenovački logor 318 mještana (od kojih nitko nije preživio, a čije sam identitete takođe utvrdio). Nakon što su ustaše iz Jasenovca narednog mjeseca upali u Bobovac, kako bi pohvatali i internirali bočanske izbjeglice, mještani hrvatskih sela Bistrač i Žreme pružili su utočište bočanskim Srbima koji su tom prilikom uspjeli pobjeći iz Bobovca.
(Foto: Sandro Lendler)
Načelnik Mijo Baljak
Kako tumačite djelovanje načelnika općine Crkveni bok Mije Baljka. On djeluje kao "meki" ustaša, bio bi ustaša, ali baš i ne bi proganjao Srbe?
Njegov primjer predstavlja još jedan kuriozitet lokalne ratne historije. Mijo Baljak je bio krojač iz Sunjske Grede. Prije rata je upoznao velik broj Bočana, s kojima je bio u dobrim odnosima. Bočani su bili iznenađeni kada se proljeće 1941. pojavio u Crkvenom Boku kao ustaša. On je do oktobra 1942. bio načelnik općine Crkveni Bok. Crkveni Bok je jedina općina na Baniji iz koje tokom 1941. nije bilo protjerivanja u Srbiju, odvođenja u logore ili ubijanja lokalnih Srba. To je prvenstveno Baljkova zasluga. On je uoči Akcije Crkveni Bok otišao iz mjesta. Nije poznato da li je to učinio samoinicijativno ili je smijenjen.
Pišete i o mjesnoj Samozaštitnoj brigadi Banija, srpskoj po sastavu. Koliko je ta jedinica bila kolaboracionistička, a koliko posljedica vremena u kojem i drugdje nastaju slične lokalne milicije? Opisujete unutarsrpski sukob u selima Crkvenog Boka i navodite da je bio manje dramatičan nego takvi sukobi drugdje i unutarhrvatski sukobi u najbližim selima jasenovačke općine. O čemu je riječ?
Njemačka obavještajna služba je krajem 1943. u kotarima Petrinja i Kostajnica formirala kolaboracionističku Samozaštitnu brigadu Banija ("Samozaštita"), sastavljenu od lokalnih Srba, kako bi onemogućila dalji razvoj partizanskog pokreta na tom području, koje je imalo strateški značaj po okupatora zbog pruge Sisak – Sunja – Jasenovac i presijecanja komunikacije između partizana iz južnih dijelova Hrvatske i partizana u Slavoniji, koja je prolazila srpskim selima kostajničkog kotara (Crkveni Bok je bio najvažnija tačka tog partizanskog puta na njegovoj najvećoj prepreci, rijeci Savi). Njemačke snage najprije vrše prepade u srpskim selima Trokuta i Crkvenog Boka, pale ih i pljačkaju, a potom istom stanovništvu nude navodnu zaštitu ukoliko ono prihvati saradnju s okupatorom protiv partizana. Dio mještana je prihvatio ovu ponudu. Ponajviše jer su se nadali da će ih njemačka vojska zaštititi od ustaša i novih stradanja, što se naredne godine pokazalo kao ozbiljna iluzija.
S vremenom naklonost većine mještana zadobivaju partizani. Reklo bi se da je ta naklonost reakcija na nasilje režima, drugim riječima da je ustaški teror stvorio preduvjete za masovni partizanski pokret, posljedično i borbenu suradnju Hrvata i Srba u Hrvatskoj.
Nakon što su esesovci oktobra 1943. spalili Crkveni Bok, Strmen je postao uporište "Samozaštite", a Ivanjski Bok uporište partizana iz sva tri mjesta. Budući da je strmenska milicija sarađivala s kozacima u njemačkoj službi i imala tolerantan odnos s vojnim snagama NDH, uključujući i ustašku miliciju iz Puske i ustaše jasenovačkog zdruga, lokalno srpsko stanovništvo se sve više okretalo partizanima. Prepad jasenovačkog zdruga u Živaji 20. avgusta 1944., hapšenje i interniranje oko 160 pripadnika "Samozaštite" iz tog sela, zatim prepad u Strmenu 22. avgusta 1944., ubijanje i interniranje većeg broja stanovnika Strmena čiji su najbliži rođaci i ukućani bili pripadnici "Samozaštite", te hapšenje tridesetak pripadnika "Samozaštite" iz Strmena i Crkvenog Boka i njihovo ubijanje u Jasenovcu septembra 1944., potvrđuju da kolaboracija nije bila garancija da Srbi mogu preživjeti pod vlašću ustaša. Mještani bočanskih sela su najkasnije nakon avgusta 1944. uvidjeli da živote mogu sačuvati jedino ako izbjegnu na teritoriju pod kontrolom partizana. Da nije bilo varljivih obećanja njemačkog okupatora i pojave kolaboracije, mnogi Srbi s područja Trokuta i Crkvenog Boka bi lakše prihvatili neminovnost i nužnost napuštanja sela koja su bila smještena u nepovoljnom geografskom i vojnom okruženju.
