Nađete li se kojim slučajem u opustjelim Lončarima – zaselku Brda Utinjskog, slabo naseljenog mjesta između Vojnića i Vrginmosta – neće vam trebati puno sreće da naletite na prezimenjake slavnog znanstvenika: vremešni povratnici Ljubica i Nikola Tesla, željni druženja s ljudima, obradovat će se podjednako svakom došljaku, znanome i neznanome.
Premda ga godinama muči astma, 77-godišnji Nikola će na svako postavljeno pitanje rado odgovoriti nadugačko i naširoko, ali će pritom razgovor ipak usmjeravati prema svojoj omiljenoj temi. Budući da je cijeli radni vijek proveo na željeznici, kako kaže "s vlakovima i vozovima", ta mu je ljubav obilježila život toliko da se doima kao da i danas hoda tračnicama.
- Nikada neću razumjeti zašto više nema željezničkog saobraćaja između Karlovca i Siska. I prije rata bi se tu i tamo govorilo da je ta pruga nerentabilna, ali veću glupost i laž u životu nisam čuo: bila bi ona rentabilna i danas, u vrijeme ove krize, a kamoli onda! Sve mi se čini da je ukinuta namjerno, a sam će vrag znati zašto. Teretni su vagoni svakodnevno prevozili sve vrste robe u jednom i drugom smjeru, hiljade bi radnika odlazilo ujutro putničkim vozovima na posao i popodne se njima vraćalo. Djeca i studenti putovali su svakodnevno do svojih škola i fakulteta. Jeftinijeg prijevoza nije bilo. Vlakovi su prevozili bijelu glinu s površinskog kopa na Biljegu, tone i tone kamena iz kamenoloma u Topuskom, milijune kubnih metara banijsko-kordunskog drveta prvo do Karlovca, pa do Rijeke i dalje, u svijet. Ovdašnje bi žene vozom putovale sa svojim jajima i sirevima za prodaju, pa se kasno navečer vraćale kućama. Bila je to zlatna pruga koja je osiguravala posao svima koji su htjeli raditi. Najveća joj je vrijednost bila što je od djece pravila ljude – objašnjava nam u jednom dahu.
Nikola je završio osnovnu školu u Slavskom Polju; svakoga bi dana, punih osam godina, pješačio od kuće do nje i nazad sedam kilometara. Kad se potom upisao u karlovačku Šumarsku školu, to i nije baš slavno završilo.
- Ni danas ne znam jesu li u to vrijeme stvarno zaredala sijela, prela, čijanja perja i druge seoske zabave ili sam se ja tek snažno počeo momčiti, no bit će da se poklopilo. Uglavnom, radi tih silnih zabava i momačko-djevojačkih druženja zanemario sam školu – prisjeća se naš sugovornik.
Nikolin je otac, jasno, naslutio da vrag odnosi šalu, pa čim je u imeniku karlovačke škole vidio silne jedinice i kojekakve druge opomene, naredio je sinu da se koliko sutradan okane knjige te uhvati konja i krava, odnosno rada u štali i na polju. Ipak, Nikola se poslije služenja obaveznog vojnog roka radije odlučio prijaviti na natječaj Jugoslavenskih željeznica, u kojem su bili traženi radnici-manevristi. Na tom je radnom mjestu proveo godinu uz prugu u Rijeci, potom šest mjeseci na dodatnoj obuci u Zagrebu, da bi 1972. bio kao magacioner raspoređen u Karlovac. Ondje je radio sve do posljednjeg radnog dana svoje zlatne pruge.
Čuveni šinobus na karlovačkom kolodvoru
- Nikada taj dan neću zaboraviti, bio je to 29. jul 1991. Kad je ujutro iz Siska preko Petrinje, Gline i Vrginmosta u Karlovac stigao redoviti šinobus koji vozio Rade Šarić, pozvao me zamjenik šefa stanice, Josip čije sam prezime zaboravio. Rekao mi je da je to posljednji vlak na ovoj pruzi, da je posao mene i mojih drugova zauvijek završen. Tako je i bilo - sjeća se Tesla.
Ljubica se odmah poslije vjenčanja s Nikolom 1968. doselila u Lončare, pa su na muževljevoj djedovini rođena njihova djeca Miodrag i Marijana, koja sa svojim obiteljima danas žive u drugim selima Korduna, ali i dalje redovito posjećuju roditelje. Bez njihove bi pomoći Nikolina i Ljubičina poljoprivredna mirovina, od ukupno 2.600 kuna, jedva dostajala za osnovne životne troškove. No uz malo rada i zalaganja u vlastitom vrtu, svinjcu i kokošinjcu supružnički par uspijeva nekako preživjeti. I oni su, naravno, svojedobno bili prisiljeni pobjeći iz svog zaselka nakon Oluje. Nakon trnovitog i neizvjesnog puta s dugom kolonom svojih sunarodnjaka, završili su u Zaječaru, gdje nikada prije nisu bili.
- Vrag zna što bi s nama bilo bez UNPROFOR-a. Pod njegovom smo zaštitom stigli nekako do Srbije. Prvih smo dana spavali na nekakvom zaječarskom igralištu s gomilom drugih izbjeglih, a onda dobili bajtu od blata u obližnjem Trnavcu. Proveli smo u njoj pet godina, obrađujući tuđu zemlju tek da preživimo. I sve češće razmišljali o povratku - priča Ljubica. Nikola se prvi vratio, sam.
- Sve je izgledalo vrlo loše, ali kad sam vidio da je krov čitav, odahnuo sam. Doduše, vrata i prozori su bili razvaljeni, a sve iole vrijedno, čak i željezna ograda, razneseno, ali mi je bilo važno da taj krov nad glavom imam. Uskoro je došla i Ljubica, pa smo sve onako sretni što smo opet svoji na svome zasukali rukave te počeli obrađivati zemlju i sijati. Preko UNHCR-a smo uskoro dobili junicu, a onda zametnuli i kokoši, pa je život opet otpočeo – kaže nam Tesla, koji danas sa svojom družicom živi mirnim životom, zadovoljan što su svi zajedno prebrodili ratne i poratne nevolje. Na bolesti i boleštine koje sve češće navraćaju u njihove godine i do njihova dvorišta, ne žele trošiti riječi, jer ih ionako smatraju tek sastavnim dijelom svačijeg života.
