Kad je boležljiva 91-godišnjakinja Slavka Samac iz Brestika, majušnog banijskog sela, prije par dana, pod prijetnjom ovrhe, dobila "čestitku" gradskih službi Gline da mora platiti 2.500 kuna komunalne naknade i poreza za urušenu kuću, ostala je u najmanju ruku šokirana.
- To je kuća mog pokojnog brata koju sam napustila prije 70 godina: on u njoj nije desetljećima živio, pa je potpuno propala. No budući da je netko nakon njegove smrti prije dvije godine pokrenuo ostavinsku raspravu, o čemu nisam bila obaviještena, pripala mi je četvrtina te ruševine, pa su me valjda na temelju nekakvog rješenja zadužili za 1.800 kuna poreza na ostavinu i 700 kuna komunalne naknade. Umalo nisam umrla od stresa i šoka kad sam dobila uplatnice, jer nisam ni znala da sam nešto od brata naslijedila, a kamoli da sam bila obaviještena o ostavinskoj raspravi. Odakle mi sad taj novac, kako da ga namaknem? Eto im ta ruševina, nek' bude sa srećom svakome tko je preuzme, samo da mene ne ovrše za tih 2.500 kuna koje ne mogu prikupiti ni da se na glavu postavim - jada nam se naša sugovornica.
Slavka živi s kćeri Dušankom koja o njoj brine najbolje što može; napustila je Novi Sad u kojem se bila skrasila pa se vratila u Brestik pomagati roditeljima. Poslije tatine smrti, ostala je u svojoj rodnoj kući živjeti s majkom.
- Nas dvije ovdje preživljavamo doslovce "na slamku", kako neki kažu. Majka ima jedva 1.200 kuna primanja, od čega je 750 kuna mirovina, a ostatak naknada za tjelesno oštećenje. Mene ni ne pitajte za mirovinu, ona je tanka da tanja ne može biti. Tako da te svoje 'crkavice' raspoređujemo s mukom iz dana u dan, a kad stvarno zagusti, što se redovito događa potkraj mjeseca, pet kuna nam bude k'o kuća veliko. Sad vam je valjda jasno da nas je ova 'čestitka' izbacila iz takta kao grom iz ionako ne baš vedra neba. Bojim se za majku, svaki dan plače. Otišla sam radi svega neki dan u Glinu, no odande su me otpremili s "mudrim" savjetom, da potražimo pravnu pomoć – zdvaja Dušanka.
Iako smo na adresu Grada Gline, odakle su Slavki Samac poslani računi, objasnili o kome se radi i još jednom zamolili preispitaju valjanost računa, stigao je krajnje suhoparan odgovor. Naime, nadležni činovnik nas hladno upućuje da pročitamo Zakon o komunalnom gospodarstvu i navodi broj Narodnih novina u kojima stoji kako se za stambeni prostor mora platiti komunalna naknada.
Kad su svojedobno ustaše harali Banijom i drugim dijelovima Hrvatske, Slavka je bila tek obična, vesela djevojčica. Bila je među rijetkim sretnicima koji su uspjeli izvući živu i zdravu glavu iz tog strašnog zuluma i tek joj je oslobođenje donijelo kakvu-takvu sigurnost, premda je poraće još dugo bilo praćeno nevoljama, glađu i neimaštinom. No život se ipak odvijao u nekakvim pristojnim okvirima sve do devedesetih, kad je na ovim prostorima uslijedila sveopća "bježanija" i gubitak svega što je s mukom sticano. Pa iako je kroz te turbulencije prošla neozlijeđena, samo Slavka zna što je sve propatila i kakve je sve strašne slike opsjedaju u snovima.
- Sve životne nevolje, moj sinko, iz kojih sam se pukom srećom izvlačila nisu ništa naspram ovog šoka, radi tih 2.500 kuna koje moram platiti a nemam odakle. Jer nisu prijašnje nedaće dolazile odjednom, nenadano: nekako su se ipak dale naslutiti, opća je nesreća na neki način bila u zraku, pa se zlo moglo očekivati. Ali ovo sad, ova prijetnja ovrhe, to me doista zgromilo i pogodilo posred srca, pogotovu stoga što pojma nemam kako će završiti – kaže nam starica.
Nakon Oluje 1995., Slavka i Milan su napustili kuću i pridružili se izbjegličkim kolonama, sve misleći da će ta neželjena putešestvija potrajati tek koji dan. Skrasili su se kod Dušanke u Novom Sadu, nesvjesni da će u Vojvodini provesti deset dugih godina tijekom kojih će im njihova Banija biti u mislima baš svakoga dana. A kad su se napokon stvorili uvjeti za povratak, obreli su se pred opljačkanom kućom u Brestiku i započeli život ispočetka. Sve do Milanove smrti.
- Mati je boležljiva i krhka i moram svakodnevno paziti na nju. Njegujem je najbolje što mogu, no ni meni zdravlje nije bajno, pogotovu stoga što su mi radi svih proživljenih nevolja živci dobrano načeti. Otkako sam se vratila u Brestik, vodim vječitu bitku oko plaćanja režija, nabave ogrjeva, odlazaka doktoru i po osnovne potrepštine u Glinu. To mi je donedavno bio golem problem, ali je sada i to, nasreću, riješeno jer me vozilom SNV-a besplatno prevoze do gradskog središta po lijekove i hranu. Prije toga sam puste pare morala ostavljati taksistima. Jako sam sretna s ovom uslugom i zahvaljujem svima koji su osmislili i sproveli projekt "Od vrata do vrata" – kaže Dušanka.
Bilo nam je teško napustiti Slavku i njezinu kći bez osjećaja nemoći pred javašlukom i bezobzirnošću činovnika koji su bez prethodne obavijesti o pravima i dužnostima vezanima uz ostavinske rasprave dvjema ženama u ionako nezavidnoj situaciji namakli kamen oko vrata u obliku prijetnje ovrhom.
Nećemo valjda plaćati i Severinine dugove?
Nakon što smo dobili odbijenicu iz Grada Gline, stupili smo u kontakt s glinskim Centrom za socijalnu skrb, gdje nas je saslušao ravnatelj Saša Petrić. Bio je vrlo jasan i određen, a s koliko se ljudske pristojnosti i empatije prema korisnicima ustanove kojoj je na čelu može podičiti, neka prosudi svatko za sebe.
- Kakve sve ovo ima veze s Centrom za socijalnu skrb? Među nama govoreći, kad netko nešto naslijedi, mora platiti i dugove. Ako treba platiti, nek' plati, što ću vam tu ja – kazao nam je. Nakon što smo ga upozorili da je Slavka Samac na popisu korisnika Centra, postao je još 'određeniji'.
- Pa na popisu je, doduše ne ovoga glinskog centra, i Severina, ali nećemo valjda plaćati njene dugove? Slavici eventualno možemo pomoći tako da je smjestimo u neki dom, a ne plaćanjem njezinih obaveza – zaključio je ravnatelj Petrić.
