Koliko ste već pridruženi SNV-ov projektu "Od vrata do vrata" i koji kraj pokrivate?
U projektu sam od marta 2021., dakle 15-ak mjeseci; inače sam povratnik iz Srbije, odakle sam stigao nešto prije potresa. Živio sam do augusta 2020. u Grockoj kod Beograda, gdje sam bio poslovođa u jednoj tekstilnoj tvornici. Kad sam se vratio, namjeravao sam pomagati roditeljima u poljoprivrednim poslovima, no potres nam je osim kuće uništio i štalu, pa sada više nemamo tih mogućnosti. Za suradnika SNV-ova Odjela za socijalna i humanitarna pitanja koji je nositelj ovog projekta predložen sam jer živim u Moštanici, selu udaljenom osam kilometara od Petrinje u smjeru Hrvatske Kostajnice; pokrivam cijelo petrinjsko područje, oko 26 sela i zaselaka. Ta su mjesta prilično udaljena od središta grada – do najudaljenijih Miočinovića ima oko 26 kilometara! - pa svakog mjeseca prođem do tri i pol ili četiri hiljade kilometara. Također, putovi do tih sela su uglavnom loši, a najgori je upravo onaj prema Miočinovićima: upropastili su ga šleperi kojima se prevozi šumska građa do tolike mjere da je ponekad teško nazrijeti asfalt između razrovanih rupa. U brdima su i Šušnjari te Mačkovo Selo, pa je i do onuda teško doći lošim prilazima. Nasreću, vozim Daču Daster te nekako stižem do naših korisnika.
Koliko točno korisnika pokrivate?
Njih 64, premda je isprva zamišljeno da ih bude četrdeset. No u dogovoru s Tatjanom Dragičević, voditeljicom nadležnog SNV-ova odjela, prijevoz smo osigurali za veći broj korisnika. Po pravilima, svaki korisnik ili korisnica imaju pravo na dvije vožnje mjesečno, no izlazimo im u susret i iznad toga ako je riječ o nečemu doista bitnom, poput odlaska liječniku. Dakle, uspijevamo se uskladiti i pomoći ljudima čim se nekome ukaže potreba. To je obično, kako rekoh, prijevoz do doktora, a potom i do javnih službi ili banke; usput korisnici obave kupnju u nekom od trgovačkih lanaca, jer u svojim mjestima tek rijetki imaju dućane s osnovnim potrepštinama, koje se opet prodaju po višim cijenama. Naši su korisnici mahom stariji ljudi iz slabo naseljenih mjesta, koja malčice živnu tek ljeti, za školskog raspusta i godišnjih odmora, kad te starce posjećuju djeca i unuci. S početkom jeseni sve opet zamre i opusti. Sretan sam što nitko od onih za koje sam zadužen nije umro od korone ili smrtno stradao u potresu. Ipak, dvoje je unatrag dvije godine odselilo odavde.
Je li obnova petrinjskoga područja u punom jeku ili…?
Obnova je ravna nuli. Doduše, započela su rušenja teško oštećenih zgrada, poskidani su dimnjaci i popravljeni krovovi te sanirane manje pukotine zidova. No ljudi su to uglavnom činili u svojoj režiji i svojim novcem, pa sada čekaju povrat sredstava. Gradnje novih objekata od strane države i iz temelja nema; zamjenske se kuće podižu samo zahvaljujući privatnim donacijama. Mora se ipak reći da je država prisutna sa socijalnim programima. SNV se pak jako iskazao po pitanju dodjele građevinskog materijala i bijele tehnike, a nedavno i u donaciji deset montažnih kuća, trajnih stambenih rješenja, u čemu se surađivalo s državnim službama. Tu je i suradnja sa SPC-om, kao i vazda u humanitarnim akcijama. Svakako moram spomenuti paroha Sašu Umićevića, koji redovito obilazi svoju parohiju i intenzivno pomaže svima. I udruga Solidarna je stalno na terenu, pa je kao privremeno stambeno rješenje do sada ljudima darovala dvanaestak drvenih kućica; jednu takvu sam i sam dobio. Što se susretljivosti lokalnih vlasti prema našim projektima tiče, rekao bih da su neutralne – ne pružaju nam neku pomoć, ali i ne otežavaju rad.
A ima li oko Petrinje pogona, tvornica ili drugih znakova većih privrednih aktivnosti?
U selima koja obilazim nikakvih pogona nema, postoje samo OPG-ovi i to tek ondje gdje još ima mlađih ljudi i porodica koje su u stanju održavati štale, uzgajati stoku, obrađivati polja i uređivati voćnjake. Takvih je, nažalost, malo, pogotovo kad se ima na umu koliki je ovo zapravo kraj.
