Redoviti profesor Neven Jovanović pročelnik je Odsjeka za klasičnu filologiju te v.d. predstojnika Katedre za grčki jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Neven Jovanović je, uz to, sa svojim programom na Fakultetskom vijeću FF-a dobio većinsku podršku za poziciju dekana tog fakulteta koju Senat zagrebačkog Sveučilišta rektora Damira Borasa nije želio potvrditi. Na Filozofskom se, međutim, ne predaju, nego se uporno odupiru pokušajima nametanja "podobnih" kadrova odozgo. S Jovanovićem smo razgovarali i o prijavama studentica za seksualno uznemiravanje i zlostavljanje protiv profesora. Portal Telegram objavio je da se među optuženim profesorima nalazi i Drago Roksandić.
Stav Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta i Ministarstva znanosti jasan je kao bistar potok: Miljenko Šimpraga više nije obnašatelj dužnosti dekana FF-a. Međutim, Šimpraga je i dalje na toj funkciji? Ima li Filozofski dekana?
Pravno, stanje je posve nejasno. Stvarno stanje, nasuprot tome, jest ovakvo: prorektoru Šimpragi Fakultetsko vijeće uskratilo je povjerenje. Kao voditelj Filozofskog fakulteta, Šimpraga je doživio neuspjeh. Nismo bili zadovoljni poslovnim odlukama koje je donio, ni smjerom u kojem pokušava voditi, i Senatu koji ga je postavio poručili smo mu da je loše odabrao. Pravna nadmudrivanja mogla bi trajati beskonačno, zbog specifičnog statusa Sveučilišta u Zagrebu – njegov rektorat autonomiju tumači kao svoj imunitet od svega – a ta se nadmudrivanja svode na igru moći; moji su pravnici jači od vaših pravnika jer u mojem zatvorenom sustavu ja imam posljednju riječ. No, moć koja naručuje pravna mišljenja ovisi o odnosu političkih snaga; tijekom proteklog vikenda kao da je rektor Damir Boras izgubio dio svojeg zaleđa. Osobno, smatram da je Filozofski posljednjih šest mjeseci vodio dekretom nametnuti činovnik koji naš fakultet nije želio razumjeti, koji se nije ni najmanje potrudio steći naše povjerenje, i čiji je zadatak bio da nas "dovede u red" razarajući zajedništvo jedne istraživačke i visokoškolske zajednice. Tako ne radi i ne smije raditi nijedan dekan Filozofskog fakulteta.
Ministar Radovan Fuchs oko ovog pitanja pisao je i Sveučilišnom savjetu. To važno tijelo vodi Luka Burilović, predsjednik HGK, kojeg baš ovih dana trese afera oko iznimno visokih mjesečnih primanja kojima se namirio? Što očekujete od Savjeta?
Prema Statutu Sveučilišta u Zagrebu, Savjet je jedno od četiri tijela upravljanja. Savjet može sazvati sjednicu Senata i Rektorskog kolegija i zatražiti da mu podnesu račune. No, Savjet se posljednji put sastao u listopadu 2019. Teško je to točno reći, jer nema dostupnih podataka o radu tog tijela. U rujnu 2020. saborski zastupnik Damir Bakić upozorio je da u posljednje četiri godine Savjet nije podnio nijedan izvještaj o djelovanju Sveučilišta Hrvatskome saboru koji ima prava osnivača Sveučilišta. Savjet je, dakle, četiri i pol godine hiberniran. Posljedice te hibernacije dramatične su. Mediji upravo vrve vijestima o aferama i skandalima vezanima uz rektora Damira Borasa i njegove prorektore Antu Čovića i Miljenka Šimpragu, kao i pritužbama na nedemokratski način rada Senata pod izlikom korone ("dopisne sjednice"). Očito je rad ključnih sveučilišnih tijela upravljanja ostao bez nadzora i bez kontrole. Tu vidim odgovornost članova Savjeta, kolege Burilovića kao i svih ostalih. Neke je od njih probudio Borasov sramotni odgovor na optužbu da je počasnu titulu professor emeritus dodijelio zlostavljaču. To ulijeva malo nade; zato od Sveučilišnog savjeta očekujem isto što i ministar Fuchs: da se u najkraćem roku sastanu, da sazovu Senat i Rektorski kolegij na sjednicu u "stvarnom vremenu" (može to biti i video-konferencija, naravno) i da pokrenu raspravu kako o nagrađivanju osumnjičenih zlostavljača, tako i o "treniranju strogoće" prema Filozofskom fakultetu.
Spomenuli ste profesora kojeg je rektor Boras imenovao u počasno profesorsko zvanje. Portal Telegram objavio je da pet studentica optužuje Dragu Roksandića?
Pokret "Nisam tražila" posve je neočekivano na vidjelo iznio okolnost da je na Sveučilištu u Zagrebu jednu visoku počast, inače namijenjenu najboljim i najuglednijim visokoškolskim nastavnicima, po rektorovoj odluci dobio netko optužen za seksualno zlostavljanje, pri čemu je rektor za te optužbe znao, i odlučio ih zanemariti. Ne istražiti, već zanemariti; vjerovati iskazu optuženog - ne znamo je li usmenom ili pisanom - nasuprot potpisanoj izjavi one koja optužuje. Školski primjer stava koji bi antički Grci nazvali hubris: ja sam rektor, meni nitko ništa ne može, a ja mogu što god hoću. I moji prijatelji mogu što god ja hoću. Samo što su Grci smatrali da hubris bogovi kažnjavaju.
Jeste li prije znali za to?
Iz priča sam znao za želju tog profesora našeg Fakulteta da ga njegov odsjek predloži za emeritusa, i za sjednicu na kojoj je taj prijedlog propao (nije bio ni stavljen na glasanje) upravo zbog toga što su tada, pred četrdesetak članova Odsjeka, iznesene optužbe za seksualno zlostavljanje. Profesor je u tom času bio u mirovini, nije bio više radnik Filozofskog fakulteta, ustanova nije imala ingerencije nad njim, nije bio ni nazočan na sjednici. Odsjek je jasno dao do znanja bivšem kolegi da čast emeritusa u njihovim očima ne zaslužuje. Profesor je, međutim, odlučio ići "preko glava" odsjeka i fakulteta i obratio se izravno rektoru. Bilo je tu, rekao bih, i želje da se ponizi Filozofski fakultet, i "sapunanja daske" dekanici koju je Fakultet izabrao. Zbog takve je sitne zlobe rektor odlučio naškoditi vlastitom Sveučilištu i još k tome zanemariti "promicanje načela uključivosti, multikuturalnosti, tolerancije, zajedništva i suradnje" na koja se pozivao u svom programu rada, kad se kandidirao 2017.
Nije on jedini koji je zbog seksualnog uznemiravanja i nasilja prozvan na Filozofskom?
Svojevrsna tradicija muške moći postoji kako na Filozofskom fakultetu, tako i na Sveučilištu u Zagrebu. Prebrojimo: od 1874. do danas birana je samo jedna rektorica, Helena Jasna Mencer; od sadašnjih prorektora Sveučilišta, pet su muškarci, dvije žene (jedna od njih, Mirjana Hruškar, u utorak je dala ostavku, ne slažući se s rektorovom politikom); u sadašnjem sazivu Senata, 51 je muškarac, 18 je žena. Muškarci i moć. A moć korumpira. Na Filozofskom je fakultetu tako pojedine profesore njihova moć uvjerila da im položaj i ugled daju neka posebna prava, pa i pravo da seksualno uznemiravaju koga hoće, a zlostavljane su žene, s druge strane, dobivale upute tipa "Potrpi malo, doći će mlađa pa će on tebe onda pustiti na miru". Sveučilište u Zagrebu očito ima problem sa seksualnim uznemiravanjem. Vjerojatno ga ima i Filozofski fakultet – nažalost, trenutačno nam je uskraćena samouprava pa nam je oduzeta moć da to samostalno ispitamo i riješimo. No, jasno je da problem treba rješavati čim prije, na svim razinama; kako represivno, tako i preventivno. Gledajući unatrag, žalosno je, ali i znakovito što u rektorskom programu Damira Borasa iz 2017. nije bilo ni riječi o zaštiti slabijih. Prije tri godine problem seksualnog uznemiravanja bio je za upravljače Sveučilišta nevidljiv (sjetimo se, afera Harveyja Weinsteina i Me Too pokret pojavljuju se upravo 2017). Zahvaljujući ženama koje su se javile potaknute kampanjom "Nisam tražila", sad problem zloupotrebe akademske moći radi seksualnog uznemiravanja vidimo; imamo priliku podržati i studente i nastavnike da taj problem osvijeste i da mu se suprotstave. Djelom, ne frazama.
Koji su idući potezi profesorica i profesora s Filozofskog koji se već dugo bore protiv autokracije rektorata zagrebačkog Sveučilišta?
Najprije, profesorice i profesori bore se zajedno sa studenticama i studentima. Naša je borba zajednička. Njezin je cilj bolji Filozofski, mjesto boljeg istraživanja i boljeg učenja. Kratkoročno, i tijela upravljanja sveučilištem i tijela državne vlasti moramo i dalje uporno upozoravati na izvrnuto tumačenje sveučilišne autonomije koje je na Sveučilištu u Zagrebu akademsku demokraciju pretvorilo u akademsku oligarhiju; moramo zaštititi svoj Fakultet od loših i štetnih poslovnih odluka (kakve su već odnijele ustanovi nekoliko stotina tisuća kuna, dovele do gubitka mladih znanstvenika i zloupotrebe disciplinskih mjera); moramo tražiti da reagiraju svi raspoloživi vanjski zaštitni mehanizmi, od pravobranitelja i inspekcija do javnosti. Slomili nas nisu; šest mjeseci prorektor Šimpraga pokušavao je privući većinu u Fakultetskom vijeću, ali to mu nije uspjelo ni podmićivanjem, ni manipulacijama, ni prijetnjama. Produži li se ova okupacija i nanošenje štete Fakultetu, radnici i studenti Filozofskog spremni su i na prosvjede i štrajkove kako bismo vratili svoju samoupravu i pravo da u svojoj ustanovi slobodno mislimo, govorimo i istražujemo.
Akademska zajednica dugo godina borila se za autonomiju Sveučilišta. Pokazalo se, međutim, da ona ima dvije oštrice. Kako se izvući iz cijele situacije? Ne mislim pritom isključivo na katedre, nego i na studente…
Autonomija sveučilišta zajamčena je zakonom; ona štiti slobodu istraživanja, ali i slobodu izbora čelnika i slobodu upravljanja financijama (sjetimo se, novci za znanost i studije dolaze prvenstveno iz sredstava poreznih obveznika). Kao znanstveniku, rezon takve autonomije posve mi je jasan – to je Kantovo sapere aude, od nas se očekuje da se usuđujemo razmišljati. Ono što mi, međutim, nije palo na pamet – a što je otprilike od 2016. metastaziralo – jest mogućnost da takva autonomija bude kidnapirana, da je prisvoji mala skupina "upravljača" pa da na rektoratu jednog sveučilišta zasjednu oligarsi koji će prema svojim interesima raspolagati našim radnim mjestima, novcem, pa i našim čelnim funkcijama (potonje vidimo iz Borasovih uskrata suglasnosti kandidatima za dekana Filozofskog fakulteta, gdje rektor jasno kaže da dekan Filozofskog smije biti samo onaj tko razmontira sve što je fakultet izgradio u posljednje tri godine). Tu sapere aude postaje nebitno, tu se igra akademski Monopoli. Pandemija koronavirusa dodatno je oslabila Sveučilište, pružajući izgovor da se ukine rasprava i obustavi svaka komunikacija osim one despotske, odozgo nadolje. E sad, tu će mi netko prigovoriti: možda si u svemu što govoriš u krivu. Na to upućuje okolnost da si, recimo, u Senatu Sveučilišta neprestano u manjini. Ali na svojem sam fakultetu neprestano dio većine! Gdje je onda istina? Kao znanstvenik, mogu je, moram je tražiti u razgovoru, u raspravi s kolegama, sa sebi ravnima. Ali ako rasprave nema (sjetimo se: prvi je potez nametnute uprave na Filozofskom bilo cenzuriranje mailing-liste), što ćemo onda? Što nam ostaje? Pokori se, ljubi čizmu koja te gazi? Pitali ste o studentima. Jesu li oni došli na Sveučilište u Zagrebu da bi naučili šutjeti, ljubiti čizme, možda biti tretirani kao seksualni objekti – ili zbog sapere aude, zato da bi tražili istinu rame uz rame s nama, nemilosrdno i kritički, bez straha, kako pred autoritetima i fiškalima, tako i pred dogmom? Autonomija znanosti nije, i ne smije biti, autonomija akademske oligarhije.
