Davora Huića najlakše bi bilo opisati kao propalog ideologa, onako kao što su umovi poput njega još početkom ovog stoljeća kvalificirali npr. socijaliste. No socijalisti potom nekim čudom stasavaju diljem svijeta, dok atribut neoliberalnog postaje sve više nalik psovki. Zato ga ovaj put nećemo koristiti za Huića, nego ćemo malo obzirnije birati riječi. Taj ponajveći naš zagovornik slabljenja države i rezanja poreza, te upravo ganutljivo neuspješni političar ekonomsko-desničarske orijentacije, međutim, olakšava nam posao time što se najbolje opisuje sam, kroz pojedine svoje burne ispade.

Posljednji među takvima bio je adresiran na Ivanu Kekin iz stranke Nova ljevica, koju je Huić prije nekoliko dana optužio da zagovara obnovu Zagreba od potresa kroz samodoprinos hrvatskog radništva zbog – vlastitog interesa, tj. oštećenja vlastitog joj doma. Preciznije, "najgrublji i najogoljeniji self-interest koji možeš zamisliti", napisao je Davor Huić.

Onda ga je Kekin javno razmontirala, prebrojavši mu šest laži u pet točaka njegove filipike, od toga da je stan njezine obitelji stradao u potresu, do toga da se ona zalaže za uvođenje novog poreza. No ako se neistina o njezinoj šteti u potresu može smatrati podvalom zbog koje će Ivana Kekin i Nova ljevica podići sudsku tužbu protiv Huića, kod njegove pak interpretacije samodoprinosa imamo posla s nečim još značajnijim. U redu, jasno je da jedan takav desničar vidi zlo u svemu što se ubire iz pojedinačnog za opće, ali svejedno zapanjuje činjenica da jednako tretira prikupljanje sredstava za pomoć nastradalima u elementarnoj nepogodi do kojeg bi se po znanoj definiciji samodoprinosa imalo doći tek putem referenduma.

U toj točki možemo početi i s boljim razumijevanjem mentalnog te političkog sklopa ekonomsko-liberalnog uma: on je nužno antidemokratičan, nasilan i elitističan, ili je u protivnom neostvariv. Ipak, on ujedno najzornije moguće pokazuje koliko su ograničenja demokracije fatalna ako je iz nje odstranjen ekonomski aspekt društvenih odnosa, pa je kapital zauzdava dok ne uvidimo da jedno drugo u konačnici nužno – isključuju.

Da u tome ne zaboravimo lično Davora Huića, treba napomenuti kako je riječ o poduzetniku koji, mada strastveno blati jaku državu, baš u poslovima s njom obire svoje vrhnje svagdašnje. Naš je dični propagator suzbijanja takoreći svega državnog, osim potpisa na fakture koje on izdaje, prema tome, sušta definicija pojma self-interest. Iliti osobna, privatna korist, što bi se još nekako i podnijelo, samo da reklamom sebičnosti ne zagađuje toliko javni prostor.