Godinu dana nakon razornog potresa u Zagrebu i neposrednoj mu okolici, ova zemlja je nanovo uzdrmana efektom iste seizmičke nepogode, ali ovaj put – političkim. Uvidjelo se, naime, da je s onom prašinom koja se po tom gradu slijegala dugo poslije šokantnog buđenja u rano nedjeljno jutro lanjskoga 22. ožujka pao i zaborav na tisuće njegovih stanovnika iseljenih iz oštećenih kuća. Kako inače protumačiti vijest, s početka ovog tjedna, da u međuvremenu nije u Fond za obnovu stigla baš nijedna odluka Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine RH o pojedinačnim slučajevima sanacije? Za nijednu od preko 1300 zgrada označenih crvenom naljepnicom kao neupotrebljivima, ili preko 5400 sa žutom kao privremeno neupotrebljivima, dakle, bilo da je riječ o stambenim ili, manjim dijelom, poslovnim prostorima. Štoviše, još uvijek nisu valjano osigurani ili uklonjeni ni svi oni istureni dijelovi oštećenih građevina koji su ostavljeni da iz visine prijete susjedstvu i prolaznicima na gradskim ulicama.
Uz jednu ljudsku žrtvu, kataklizma je tako prouzročila oko 86 milijardi kuna štete, većim dijelom uslijed naoko banalnog urušavanja neusidrenih dimnjaka, njih približno osam tisuća. No ujedno je razotkrila dvije istine o ovoj zemlji i ovom sustavu, jednu vezanu za uzrok devastacije, i jednu za posljedice, odnosno spomenutu obnoviteljsku neaktivnost. Prva se tiče začudne osjetljivosti Zagreba – prvenstveno starijih dijelova grada – na potres koji nije objektivno bio toliko strahovit, sa svojih pet i pol stupnjeva po Richteru. Mjeru ćemo bolje shvatiti kad znatno jači udar pogodi Baniju devet mjeseci kasnije, pa stanemo svjedočiti pojedinim prizorima totalnog urušavanja. Ipak, zagrebački je prouzročio neproporcionalno veliku štetu, ukazujući na upravo frapantnu konstrukcijsku zapuštenost stare jezgre glavnog grada Hrvatske, a ispod tankog sloja novije fasadne šminke, više marketinškog nego građevinskog porijekla. Komandnu i političku odgovornost za takav pristup održavanju, međutim, nakon smrti gradonačelnika Milana Bandića više nemamo kome adresirati.
Drugi problem naglašen je bio već unaprijed, ono kad je Vlada lani instantno ustvari skrajnula Bandićevu administraciju van procesa saniranja neposrednih materijalnih efekata potresa. Mediji su potom likovali i kad je opozicija, primarno zeleno-lijeva koalicija, nagnala HDZ da požuri s usvajanjem krizne regulative, a onda je došla ljetna sezona s opuštanjem nakon prvog vala epidemije koronavirusa. Zatim je uslijedio drugi val, pa banijska serija potresa, i sad prva godišnjica zagrebačkog, e da bismo se tek uvjerili kako se, okreni-obrni, vrtimo ukrug.
Izjavi ravnatelja Fonda za obnovu Damira Vanđelića da on i dalje čeka prve akcijske odluke ministarstva koje bi pokrenule zahvate obnove jedan po jedan, prethodila je sredinom veljače Vladina odluka o donošenju Programa mjera obnove zgrada. Korak po korak tako se navodno približavamo sanaciji koja se doima pak sve daljom, zaglavljena u neproničnim upravnim procedurama i dozlaboga kilavim administrativnim pripremama.
Javnost je s razlogom iziritirana politikantskim šmiranjem u pozadini takve nedjelotvornosti, pa je na isti način dočekan i sukob na relaciji fond-ministarstvo. Vanđelićevu konstataciju je ministar graditeljstva Darko Horvat prokomentirao riječima da će se fondovska egzekutiva uskoro ionako morati suočiti s rastućim brojem odluka, a ne samo "pričati kako ne mogu postupati jer nemaju odluke". I to je uglavnom bilo to, dok je ravnatelj fonda upozorio i na fakat da će im tad nedostajati tzv. drugi program mjera, podzakonski akt neophodan za legalno djelovanje nakon zaprimanja dugo iščekivanih odluka.
Sve u svemu, više nego nedovoljno za prolaznu ocjenu javnih struktura, naročito iz očišta raseljenih stradalnika koji u zamjenskom smještaju trpe inertnost te indolenciju sustava. Da bi nevolja bila veća, sam je premijer Andrej Plenković više puta obznanio da ovdje novac nije problem; zasad je u te svrhe odvojeno približno osam milijardi kuna, počev od Fonda solidarnosti EU-a, a predviđeno je ubrzo još 28 milijardi.
Popratni kontekst upućuje na zaključak da se obnova spotiče o unutarnje prepreke sustava zakrčenog vlastitim ograničenjima, sve od ljetošnjeg inicijalnog predizbornog ogleda vlasti i opozicije na temu specijalnog predmetnog zakona, do internog sukoba u HDZ-u. Damir je Vanđelić trebao biti stranački pijun isturen kao trkački zec u lokalno-izbornom nadmetanju Bandića i takmaca mu slijeva, ali je on namijenjenu rolu odbio preuzeti, pa sad i nastavlja s otklonom iz tako zacrtanog scenarija. I kako se obnova bude nadalje dugo i mukotrpno približavala startu, plašiti se da ćemo otkrivati još sličnih smetnji u programu koje neće dati da se maknemo s mjesta.
U takvim je okolnostima sasvim prirodno bilo da se neki unesrećeni žitelji Zagreba okrenu vlastitim kapacitetima i započnu sami obnavljati svoje kuće, s očekivanjem da im vlasti jednom nadoknade trošak, bar u najvećem dijelu. No to nisu bili u poziciji učiniti ni približno svi, što je namah izazvalo pravednički gnjev pojedinih medijskih komentatora: zašto u centru metropole uopće stanuju drznici koji si ne mogu priuštiti takvu lokaciju?
A da ne mogu, jasno je po tome kako reagiraju u elementarnoj nepogodi, čekajući da im javni budžet pokrije obnovu, umjesto da su navrijeme prodali svoju nekretninu kakvom boljem i boljestojećem gospodaru, privatnički potentnom. Zato su se već iduće jutro aktivirali nekretninski mešetari, naglo budeći tržište, poput onih marodera i konjokradica o kojima će se izvještavati s Banije zimus. Zgražanje nad praksama te vrste možda je i potrajalo neko vrijeme, ali iscrpljivanje mucajućim sustavom koji je trebao preuzeti teret obnove donosi mogući obrat u najširoj percepciji ove problematike.
Paradigmatski, avangardni čak uzorak tog pogleda na svijet je ovih dana promovirao Davor Huić, političar Fokusa i pokretač antiporezne udruge Lipa, sugerirajući model po kojem je država imala samo podijeliti novac, a za obnovu kuća se trebao potom brinuti svaki vlasnik ponaosob, dakako u suradnji s tržištem. Prokletstvo neefikasne javne uprave i krizne vlasti nesumnjivo upućuje na zavodljivost te ideje, ali samo ukoliko društvo promatramo kao nasumični zbir individua.
U protivnom, očito bi bilo da je posrijedi zagovor situacije pogodne za one najmobilnije i najinventivnije, dok bi ostali – zbog raznih uzroka manje snalažljivi u tržišnim iskušenjima – neslavno proćerdali svoju historijsku šansu. Ovdje se gnijezdi ultimativni smisao te ideologije: nema veze što bi propali koliko i njihove kuće prije toga, jer bi tržište prosperiralo unatoč njima. Građevinci bi svejedno radili, i nekretninci pored njih čučali u pripravnosti, a svi zajedno radovali bismo se drastičnoj redukciji javnog sektora. Što je najslađe, ni ovako mutav sustav, kad je riječ o kriznim intervencijama, a i znatno šire, nipošto nije slučajno baš takav. Naprotiv, prilagođen je razvoju mentaliteta koji inzistira na tezi da je država najgori gazda, i da sve treba privatizirati, čemu najbolje pridonose stranački i privatni interesi koji državu i lokalne jedinice samouprave rastaču iznutra. Premda im se tabori neprestano konfrontiraju, gro većih poduzetnika i političara je na istom zadatku privođenja javnih vrijednosti osobnoj materijalnoj i statusnoj koristi, a tako biva i kad su posrijedi prirodne kataklizme.
Bilo da govorimo o potresu i potresima ili koroni, takvih ćemo se ideoloških podvala još nagledati, jer se nijednoj od aktualnih kriza ne nazire kraj. Iseljenici zagrebačkog centra u međuvremenu su završili i na stranicama Glorije, tamo gdje ljudske sudbine bivaju izložene općoj spektakularizaciji, a prva obljetnica potresa je metropolskim kroničarima poslužila za usporedbu s onim iz 1880. godine, kudikamo jačim, ali nakon kojeg je tadašnji Zagreb bio u glavnini obnovljen za – godinu dana. Ako se u perspektivi sadašnjeg može locirati bilo što pouzdano, onda je to samo izvjesnost mnogih budućih obljetnica u istom egzilu.
