Pišući za portal Hajperalerdžik o nedavno otvorenoj izložbi Marine Abramović u Kraljevskoj akademiji umjetnosti u Londonu, kritičar Majkl Glover na sljedeći način komentira njen reducirani, eponimni naziv: "Kraljevska akademija nazvala ju je naprosto 'Marina Abramović' zato što organizatori smatraju kako ne zahtijeva nikakvo pojašnjenje u podnaslovu. Ništa osim njenog odzvanjajućeg imena, nanovo priopćenog. Ona je ono što jest."
To pretvaranje umjetničke ličnosti u samorazumljivi znak, u okamenjenu i prije svega utrživu kulturnu valutu, sadržano je u prezentaciji velike retrospektive Ivana Meštrovića (autorice izložbe su Petra Vugrinec i Barbara Vujanović), koja se povodom 140. godišnjice njegova rođenja održava u zagrebačkim Klovićevim dvorima od 23. studenog 2023. do 3. ožujka 2024. godine. Već su vizualni materijali znakoviti – na njima je kao naslov-amblem izdvojeno tek umjetnikovo prezime: "Meštrović". Ono samo praktički je dovoljan kontekst – dovoljno je da izustimo "Meštrović" i time kao da smo podigli sklopku simboličkog kapitala kojim je to prezime bremenito, uživajući u odsjaju kojim nas, tako aktivirano, posvećuje.
Da smo pritom zapravo upalili tek jedan provincijalni malograđanski luster, jasno je iz medijskih najava koje su se redom vrtjele oko vrijednosti izložbe. U kvantificiranom besmislu tipično se istaknuo Jutarnji list, koji i prije službenog početka spektakla donosi "ekskluzivni" izvještaj naslovljen "Prvi smo ušli na izložbu od 30 milijuna eura", uz anala vrijedan nadnaslov "UMJETNINE I OD 2 TONE". Navedeni su se milijuni nastavljali javljati u vijestima o retrospektivi, nudeći valjda nepobitan dokaz da je u Meštrovićevom slučaju riječ o velikoj umjetnosti, da se radi o umjetniku kojeg treba postaviti "na pijedestal u europskom krugu", kako je aspiraciju izložbe izrazio ravnatelj Klovićevih dvora Antonio Picukarić.
Međutim, gdje je to Meštrović prethodno bio da bi ga na pijedestal trebalo postaviti? Nije li njegov status na tom pijedestalu zapravo neupitan već desetljećima? U slučaju izložbe u Klovićevim dvorima prije se radi o tome da ta neupitnost ostane netaknutom, da se o Meštrovićevom opusu ništa novo, kamoli kritički, ne kaže. U skladu s ulogom Klovićevih dvora da održavaju bidermajersku vitrinu naše nacionalne kulture, primjer čega je bila i velika ovogodišnja retrospektiva Otona Ivekovića, "Meštrović" je gotovo laboratorijski dezinficirana izložba koja se u potpunosti drži spoja suhog kunsthistoričarskog formalizma u prezentaciji radova i umrtvljene biografske naracije u organiziranju cjeline. Što to konkretno znači? Da je riječ o izložbi koncipiranoj kao najkonvencionalnija moguća kronologija jednog života i opusa, toliko pročišćenoj od svakog momenta trenja, od svake mogućnosti da se mnogostruki umjetničko-ideološki čvor po imenu Meštrović oživi i problematizira, da njen jedinstveno bogat postav, koji obuhvaća više od 200 radova, ostaje praktički nijem.
Velika je to šteta, jer aktualnih poticaja za razgovor o Meštroviću ne nedostaje. U tom je pogledu očit ulaz mogla biti javna rasprava o njegovim "Indijancima", dvjema konjaničkim skulpturama postavljenima 1928. na ulaz u Grent Parku u Čikagu, koja se prije dvije godine povela u tom američkom gradu zbog spornog prikaza američkog autohtonog stanovništva. Međutim, jedna tako dragocjena mogućnost da se retrospektivu iskoristi za živu, suvremenu diskusiju o jednom dijelu Meštrovićeva opusa – ako već ne za njegovo kritičko prevrednovanje – autoricama izložbe nije bila interesantna. U legendi koja prati ovaj rad navodi se tek kako "inzistiranje na maksimaliziranoj muskulaturi i lišenosti atributa, osim tek naznake oružja kojim se služe, sugerira univerzalne ideale hrabrosti, snage i čestitosti" – kao da se ništa od navedenog nije dogodilo, uključujući i kritike koje ovakvo prazno univerzalističko čitanje čine u najmanju ruku upitnim.
Ne radi se pritom samo o "Indijancima", nego o širem pitanju Meštrovićeve poopćene asimilacije vaneuropske skulpturalne tradicije kao što je egipatska, koju možemo vidjeti u radovima poput glasovite "Vestalke" (1917.), pa i "Povijesti Hrvata" (1932.), ili asirska, kao u konjaničkim reljefima za nikad realizirani spomenik Simonu Bolivaru. Upravo se između prikaza emancipatorske figure kao što je Bolivar s jedne strane i "Indijanaca" s druge rastvara zanimljiv prostor u kojem se prepliću teme kolonijalne "akvizicije" vaneuropske baštine, koju Meštrović potom proučava po europskim muzejima, zatim društvenog i političkog konteksta u kojem se od Meštrovića naručuju takvi spomenici u službi integracije nacionalne povijesti, te u konačnici oblikovnih konotacija njegovih rješenja i načina na koje ih razumijemo danas iz perspektive rasprava o dekolonizaciji kulture.
Štetno razdvajanje Meštrovića od politike, koje se potezalo na najvišoj institucionalnoj razini, uključujući i Ministarstvo kulture RH, kada se njegov javnosti namijenjen rad nastojalo ignorantski izuzeti upravo iz javne diskusije, služi još jednom srodnom cilju – zaobilaženju Meštrovićeve investiranosti u jugoslavenski projekt, a potom i u njegovu realizaciju u obliku prve, monarhističke Jugoslavije. Meštrović je, ukratko, bio ono što bi prestrašeni liberali, da je primjerice stvarao u državi pod komunističkom vlašću, nazivali režimskim umjetnikom. Štoviše, karađorđevićevski režim teško da je imao važnijeg uobličitelja vlastite mitologije, počevši još s Kosovskih ciklusom, koji Meštrović oblikuje u jeku povratka te dinastije na srpsko prijestolje.
Kao takav, Meštrović predstavlja fascinantnu studiju slučaja o odnosu umjetnosti, moći i politike u prvoj polovici 20. stoljeća. Zbog toga on za naš institucionalni i medijski mejnstrim predstavlja nerazrješiv kontekstualizacijski problem, pa su se tako ovdašnji mediji snebivali ranije ove godine nad jednim člankom na portalu Nova.rs u kojem se Meštrovića proglašava čuvenim jugoslavenskim skulptorom, nazivajući to "suludim tumačenjem". Takvo tumačenje međutim ne samo da nije suludo, nego je jedino zdravorazumsko ukoliko se raspolaže elementarnim činjenicama o Meštrovićevom životu i stvaralaštvu.
Meštrović ne samo da je jugoslavenski umjetnik, nego je upravo paradigmatski jugoslavenski umjetnik iz perspektive jedne reakcionarne ideje Jugoslavije, kao što je njegov kritičar Krleža paradigmatski jugoslavenski umjetnik iz perspektive jedne revolucionarne i avangardističke inačice te ideje. Nažalost, ta u svakom smislu središnja igra interpretativnih okvira – nacionalnog (hrvatskog), nadnacionalnog (jugoslavenskog), političkog – koja je za našu javnost od neizmjerne pedagoške važnosti, jer se preko Meštrovića da rasvijetliti sve slijepe pjege našeg iskompleksiranog pogleda na vlastitu kulturnu i umjetničku prošlost, ostaje suštinski neadresiranom na izložbi.
Međutim, njeni su tragovi neizbježni. Na razini dosjetke, poticajan može biti jedan detalj na skulpturi "Timor Dei" iz 1904. – 1905., koja prikazuje gigantsko stopalo koje gazi masu izvijenih ljudskih tjelesa. U pratećem tekstu stoji kako Meštrovićeva skulptura "aludira na političko ugnjetavanje njegova naroda od strane Austro-Ugarske Monarhije". Svatko tko pročita ovakvu dekontekstualiziranu formulaciju protumačit će je u nacionalnom, hrvatskom ključu, no pogled na desni bok otkriva da se autor potpisao na – ćirilici. Ne utječe li to možda na shvaćanje što je za Meštrovića u tom trenu, u kojem se upravo zanosi kosovskim mitom, "njegov narod"? Taj jugoslavenski obzor, tek naznačen aluzijom na Meštrovićev "politički zaokret prema južnoslavenskoj ideologiji", ostaje tako krajnje zamagljen, prepušten da ga se shvati kao neki svjetonazorski štucaj, kao što se kod nas redovno radi s Ujevićem.
Ne radi se o tome da nam autorice izložbe ne podastiru zanimljive podatke. Primjerice, uz "Povijest Hrvata" napomenut će da je "kao vlasništvo kralja Aleksandra I. Karađorđevića, postavljena 1934. godine nasuprot glavnome ulazu u Kraljevski dvor na beogradskom Dedinju". Nije li već to sjajno polazište za uron u kulturnu dinamiku nacionalnog i nadnacionalnog u Kraljevini i Meštrovićevu ulogu u tom procesu? Na pripremi Meštrovićeve retrospektive nesumnjivo je napravljen veliki, prije svega logistički posao. Nažalost, osim vrijedne prilike da njegove radove vidimo na okupu, sav taj trud rezultirao je uglavnom time da se po pitanju shvaćanja Meštrovića nismo pomakli ni za milimetar.
